Recenzija: Ukradena lutka progovara o društvenom tabuu - je li majčinstvo prirodno svakoj ženi?

Maggie Gyllenhaal, starija sestra Jakea Gyllenhaala, iz obitelji nagrađivanih roditelja filmaša, glumačku slavu stekla je ulogom tajnice u filmu ‘Tajnica’ Stevena Shainberga iz 2002.

U svom dugometražnom redateljskom debiju ‘Mračna kći’ razradila je jednu od literarno i filmski najkompleksnijih tema, ali i najtvrđih kulturološko-društvenih tabua, je li majčinstvo prirodno svakoj ženi?

Gyllenhaal je dobila prava na scenarističku adaptaciju istoimenog romana Elene Ferrante (pseudonim iza kojega se ne zna tko se krije) uz uvjet kojeg je postavila sama Ferrante, da ga režira žena.

Snimateljica ovog projekta također je žena, Hélène Louvart, koja je snimila i nagrađivani film ‘Murina’, hrvatske redateljice Antonete Alamat Kusijanović.

I want roles that challenge people to question where they are in life. (Želim uloge koje će izazvati ljude da se zapitaju gdje su u životu) - izjava Maggie Gyllenhaal, puno prije ovog filma

Profesorica s fakulteta sreće mladu majku iz nametljive obitelji

 ‘Mračna kći’ psihološka je drama o 48-godišnjoj profesorici komparativne književnosti i engleskog jezika Ledi (Olivia Colman) i događajima koji su je zadesili za vrijeme godišnjeg odmora na grčkom otoku. Leda na plaži susreće mladu majku Ninu (odlična Dakota Johnson) iz mnogobrojne bučne obitelji čiji se članovi vole pokazivati misleći da su u prostoru najvažnije njihove aktivnosti.

Ledi tako počinju navirati sjećanja iz vremena kad je i sama postala majka. Paralelno pratimo i mladu Ledu (također odlična Jessie Buckley) dok je pisala doktorat i istovremeno čuvala svoje dvije djevojčice.

Originalni naziv The Lost Daughter bliži je narativu od hrvatskog prijevoda jer se bitna nit priče vrti oko Ninine kćerkice koja se na plaži izgubila, a Leda ju je pronašla. Djevojčica je pritom izgubila i svoju omiljenu lutku, te daljnja potraga za lutkom budi Ledinu majčinsku savjest.

                                                                                                                                   Djeca su teško breme.

                                                                                                                                                                             Leda

Leda uznemirenoj Nini za sebe kaže da je nemajka, misleći pritom da ne uživa u ulozi majke i nikad se nije uspjela poistovjetiti s identitetom požrtvovne nesebične majke. Nina je i sama suočena sa sličnim mislima. Istovremeno shvaćajući ali i ne, zanima je ali i zazire od Ledinog iskustva, i u toj zbunjenosti proglašava Ledu ludom. No, njih dvije u suštini imaju isti problem.

Intelektualni, a očito i svjetonazorski sukob, te iz njih i sukob prioriteta žena iz različitih slojeva društva, također su teme ove složene studije ženskog karaktera. Izvrsno je postavljena i slika današnjeg potrošačkog društva kroz prizore Ninine obitelji koja ljetuje uvijek u istoj vili roza fasade.

Iz načina kako Nina virka i reagira na Ledu, koja joj istovremeno imponira ali je se i boji, prikazano je kako mlada majka koja je egzistencijalno osigurana bivanjem majkom, doživljava majku koja je svoju materijalnu neovisnost osigurala intelektualnim razvojem i karijerom.

Neizvjesnost do zadnjeg kadra, i nakon njega

Ovaj kompleksan narativ odlično je režijski riješen, s vrlo dobro izrađenim karakterima.

Colman i Buckley koje fizički nisu slične, odigrale su isti karakter s vremenskim odmakom, spojivši lik snagom svojih dramskih izvedbi, a ne izgledom. Gyllenhaal je pomno pripremila glumce, čitav cast pažljivo je odabran i uigran.

Naprosto je genijalan odabir Eda Harrisa u ulozi Lyla, domaćina pansiona gdje Leda odsjeda, koji radi za Nininu obitelj. Sva lica i tijela Olivie Colman (Oscarom nagrađene 2018. za ulogu Kraljice Ane u Lanthimosovoj ‘Miljenici’) kojima je utjelovila nepovjerljivu, konfuznu i neopuštenu Ledu, još su jedan dokaz njene glumačke ambivalentnosti i dara za scenski pokret. Colman je za ulogu Lede bila nominirana za Zlatni Globus za glavnu žensku ulogu, te je Gyllenhaal bila nominirana za režiju.

Film je pretežito snimljen krupnim planovima, na trenutke imamo osjećaj da smo unutar glava ili tijela protagonistica. No, već u sljedećem trenutku nemamo pojma kamo ide to u što gledamo. Zastrašujuće zvučno upozorenje svjetionika otvara film, a Gyllenhaal se u mnogim scenama odlučila i za zvučnu najavu nadolazećih scena.

Film je pun snažnih dijaloga što potvrđuje odličnu adaptaciju literarnog predloška na svim razinama. Gyllenhaal je kronološki izmijenila redoslijed nekih događaja obzirom na izvorni roman, učinivši priču tako filmičnijom i neizvjesnom, te film pomalo naginje i trileru. Promijenila je i neke od činjenica vezanih uz Ledino porijeklo i zanimanje, i za Nininu obitelj.

Završetak je montažno nagoviješten, samo se ponovio. Čitav film drži odličan tok, sukladno tome je i zatvaranje uklopljeno u cjelinu. To dodaje vrijednost ovom narativu koji uostalom ni nema kraja, poput majčinstva.

Ovo je filmski prikaz toka svijesti žena majki, svake u svojoj fazi nošenja s problemom, bolje rečeno društvenim mitom, o kojem se oduvijek šuti.

Gyllenhaal je na Festivalu u Veneciji osvojila nagradu za scenarij, a bila je nominirana i u kategoriji najbolje režije. Udruga ženskih filmskih kritičarki Sjedinjenih Država nominirala je ‘Mračnu kći’ za najbolji film, a Olivia Colman za ulogu Lede nagrađena je priznanjem 'Mama godine'.

‘Mračnu kći’ pogledali smo prošli tjedan u Kinu Valli, a dostupna je i u Cinestaru Zagreb i u većim hrvatskim gradovima.