Recenzija serije HOT SKULL - mentalni virus pretvara pacijente u blebetala, spas je u 'usijanoj lubanji'

Pomalo začudni, izgubljeni ljudi besciljno tumaraju pričajući nesuvisle rečenice ili izgovaraju riječi bez konteksta, dok zbunjeno gledaju oko sebe. Živi se u karanteni, a ulicama grada hoda se s velikim slušalicama, ispod kojih neki nose još i one male, u uhu. Već osam godina hara mentalni virus koji se prenosi govorom od uma do uma, a od njega pacijenti postaju blebetala. Lijeka nema. Osmodijelna turska serija kreatora Merta Baykala ‘Hot Skull’ dostupna je na Netflixu od početka prosinca. 

Blebetala, kadar iz serije - screenshot

Svijet u karanteni

Lingvist, Murat Siyavus (igra ga Osman Sonant) izgleda da je nekim čudom imun na zarazu blebetanjem. On je nekoć bio dio Projekta X, eksperimenta za pronalazak lijeka, no laboratorij i dokumentacija koja je nastala, uništeni su, a glavni znanstvenik Özgür (Özgür Emre Yildirim) preminuo je u požaru.

Pri izloženosti virusu, temperatura Muratove glave podiže se čak i preko 40 stupnjeva Celzija, uz simptome epilepsije i vrtoglavicu, što sve brzo prođe, no on ne počinje blebetati. Upravo iz tog razloga, Murat, tzv. usijana lubanja, igrom slučaja otkriven sigurnosnom kamerom, postaje ‘tražena roba’.

U takvim prilikama, neizbježan je rad ustanova gdje se pozicioniraju ‘psi rata’, koji tobože pomažući narodu, iz epidemije izvlače najveću korist samima sebi. Protuepidemijskoj Ustanovi (PEU), čiji funkcioneri se međusobno jagme za položaj moći, dok im je primarni cilj očuvanje svog zaposlenja u svijetu koji je u poluraspadu, baš i ne odgovara pronalazak lijeka koji bi mogao dovesti do završetka epidemije.

No, tim istim novim, a starim svijetom, i dalje sa slušalicama koračaju i oni dobri, skromni ljudi, vizionari koji žele dobro svima i jednakost među zaraženima i nezaraženima. U njima tinja nada, zajedništvo u otporu represiji, te želja za povratkom čovječnosti i malim stvarima. Tako su oni sa skupinom aktivista i znanstvenika, u šestom okrugu koji je čitav pod karantenom i izgleda poput modernog Hada s revolucionarnim natpisima, osnovali Otpor +1 kolektiv.

Murat, kadar iz serije - screenshot

Distopijski svijet osmišljen prije aktualne pandemije covid-19

Serija je ekranizacija prvog, istoimenog romana znanstvene fantastike, turskog pisca Afşina Kuma, objavljenog 2016. Roman se bavi jezikom, lingvistikom, mentalnim zagonetkama i pamćenjem, te životnim navikama i civilizacijom, kao i potragom za smislom i strahom od budućnosti. To će roman, a i seriju, odrediti kao distopijski, prikazujući civilizaciju na rubu kolapsa u svijetu zahvaćenom epidemijom, koji je gotovo pred ratom.

U prikazu distopijskog svijeta u slici, uz narativnu pomno razrađenu i ovdje izvrsno osmišljenu ideju, potrebna je jaka scenografija s moćnim vizualima prostora, kako bi taj svijet bio stvaran i kako bismo ga mogli usvojiti.

Vrlo su dobro iskorištene povijesne zidine Istanbula, pogled s tornja Galat, te napušteni prostori poput stadiona i mnoge ruševine (eng. scrapyard - napuštena dvorišta puna zahrđalih, starih predmeta iz zanata koji su se nekad tamo obavljali) u kojima se kriomice događaju zabranjene aktivnosti.

Vizualno je serija dobro pogođena, sivo i metalno plavim tonovima, prašnjavim ulicama, i mračnim interijerima obasjanim kroz pukotinu svjetla, poput skloništa ili blindirane prostorije. Zbunjenog, katkad i simpatično smotanog Murata muče unutarnja previranja, koja vidimo kao električno pražnjenje njegovog usijanog mozga - hodanje iznad grada trakom za hodanje i pronalazak čudnovatog lijevka na ledenjaku, trag koji ga navodi na Özgüra. Odlično su odrađeni brojni vizualni efekti.

Izvrsno koncipirana, skupo opremljena, pompozna zgrada PEU-a sa svim svojim odjelima, mogla bi biti neka moderna prikaza Orwellovog Ministarstva Istine (pojam iz jednog od najvažnijih distopijskih romana, ‘1984’). A i blebetanje može biti ovo-milenijska varijanta Orwellovog novogovora, posebno kad doživimo kako bolest izgleda u šestoj (posljednjoj fazi), te koje su ‘moći’ samog bolesnika na ostale zaražene, na koje malo što djeluje.

Šaroliki, izvrsni karakteri

Razlozi zašto se netko odlučio biti na ovoj ili onoj strani, provučen je kroz plejadu karaktera koji su dobro psihološki konstruirani, a i maskirani, dobro postavljene hijerarhije i odnosa. Ponašanje likova, u glavnini podijeljenih na već spomenute aparatčike i one koji su se, bez glasne patetike i odlikovanja, spremni žrtvovati za dobrobit više ljudi, prikazuje moralno raslojavanje pod pritiskom izvanredne okolnosti.

Luckasti znanstvenik, narkofil Özgür, izumio je tablete koje bol pretvaraju u užitak, od čije preprodaje i živi. Anton (izvrsni Sevket Çoruh), PEUov najsposobniji agent na terenu, svojom tužnom obiteljskom situacijom i pomalo goropadnom pojavom, odlično je osmišljen lik na putu od licemjerja preko sentimenta do čiste dobrote. Muratov pomagač, krivotvoritelj i fikser Erol, narodski je lik koji potvrđuje uporište priče u mogućem.

Odnos Murata i Sule (Hazal Subasi) jest preromantičan za distopijski svijet, no inovacija je obzirom na ne-emotivan, gotovo robotski ili zvjerski seks, koji se pojavljuje u takvim naracijama. Topao odnos Murata i mame (izvrsna Tilbe Saran), te važna zastupljenost starijih ljudi koji pomažu razrješenju krize, životan je prikaz epidemije u modernom društvu, čije slabosti se u ovom narativu, kroz sve ovo, jasno očitavaju.

Murat i Sule, kadar iz serije - screenshot

Prve tri epizode su prilično zanimljive, što je i za očekivati, jer se upoznajemo s novim svijetom. U četvrtoj, a posebno u petoj epizodi tonus serije opada, razvodnjeno je.

Time se prikazuje Muratova smušenost i neodlučnost pred konačnim akcijama. Zadnje tri epizode drže brži ritam s puno prevrata. Prema završetku, moglo bi se zaključiti da se očekuje i druga sezona, no to je ipak distopija, nezgodno je bilo što očekivati. Serija je dobro osmišljena, koncipirana i razrađena, te vizualno impresivna. Uz to što nam pruža okrutno prisjećanje, katkad je i smiješan prikaz društvene i osobne traume koje smo nedavno iskusili te niza, valjda, neizbježnih apsurdnih situacija.