Recenzija serije "Kleo": Zabavna, visoko stilizirana filmska avantura s puno obrata

Nepogrešiva i neustrašiva drugarica Kleo Straub (Jella Haase), neslužbena je agentica tajnog dijela Stasija koja štakoru u tunelu pod Berlinskom zidom (1987.) daje ime 'Drug Lenjin', a za svoje nerođene blizance laže da se zovu Rosa i Karl.

Kleo je nekad bila predana socijalistica, no slijedom nemilih događaja prerasta u pobješnjelu zlikovku. Redom eliminira svoje nekadašnje nadređene koji su joj, izvršavajući tadašnje naredbe, zauvijek promijenili život. Ova osvetnička drama s elementima crne komedije, od samog je početka emitiranja bila među deset najgledanijih Netflixovih serija, a IMDB ocjena se od 7.0 popela na 7.5.

Neuništiva osvetnica

Drska Kleo neprestano se prerušava, nosi nove perike i naočale, odijeva razne odore i kostime, govori jezike gotovo svih zemalja koje su bile pod komunističkom kapom, odlično kuha razne otrove i spretno se služi mnoštvom vatrenog, hladnog i ostalih oružja, ali se i ubojito tuče. Ponekad se kreće poput divlje životinje i imamo osjećaj da je snažnija od lava.

Čekistica zna samo ono što mora znati. Putuje na luda mjesta, gdje je neizostavan Čile, ispostava i utočište nekadašnjih drugova iz Stasija i nakon ujedinjenja dvije Njemačke.

O njezinom pomalo začudnom odnosu s muškarcima s kojima spava jer se boji spavati sama, nećemo puno otkrivati. No, upravo je afera koju upoznajemo u prvoj epizodi te plod njihove tjelesne ljubavi, uzrokom njezine želje za osvetom koja je jača od nje same.

Jella Haase autentično je iznijela zahtjevnu ulogu nekadašnje Stasijeve čekistice izvrsnim scenskim pokretom, mimikom lica te scenskim govorom (ponekad i glasanjem poput rike) kao i raznim vještinama koje je morala savladati.

Policajac sa Zapadne strane, Sven Petzold (Dimitrij Schaad) iz odjela prevara, šašavo je spadalo, a i ne može baš zadobiti poštovanje svojih kolega. Njegov dio priče kao i karakterni prostor razviju se u drugoj polovici serije. Iako su iz različitih svjetova, on i Kleo otkrili su da su mnogo sličniji nego što misle, što prilično promijeni ton i tempo serije.

Socijalistička poslastica i luckasti karakteri

Socijalistički elementi u narativu i slici daju posebno nama, gledateljima iz postsocijalističkog sistema, osjećaj da puno toga iz ove priče već znamo. Također smo i dio s osvetom vidjeli već nebrojeno puta, no radnja se odvija priličnom brzinom pa stoga serija nije nimalo dosadna, no određeni dio narativa jest predvidljiv.

                                                                                                                             Uvijek naprijed, nikad natrag!

Politički preokret kasnih 80-ih i ranih 90-ih uzbudljiva su pozadina za neprestane igre mačke i miša. Razvoj političkog prevrata nakon pada Berlinskog zida 1989. u seriji dobiva novi smjer koji bi (da je stvarno bilo tako kako je otkriveno u posljednjoj epizodi) promijenio povijest Njemačke i čitavog svijeta. U seriji je efektno zaigran vrckavi narativni spin baš tim završetkom socijalizma.

Različite odanosti, predanosti i opsjednutosti osebujnih likova, zaslužene i izgubljene, dobro su posložene. Narativ krasi i izvrsna doza parodije na opsjednutost parolama, amblemima, bojama, pokličima, himnama i općenito socijalističkim stavovima, bratstvom u ujedinjenju protiv klasnog neprijatelja, koja je povremeno urnebesno smiješna. Opsjednutost Istočnim Berlinom dolazi čak i od onih koji su sretni nakon ujedinjenja došli u njega živjeti s neprijateljskog teritorija (iz Zapadnog Berlina).

Jedan od takvih je techno freak, narkofil i skvoter Thilo (Julius Feldmeier) koji postaje Klein prijatelj, cimer, podrška, ispovjedaonica i spavač pored nje. Svi sporedni likovi su super zabavni.

Tu je i još jedan čudak, obuzet opresijom prema kapitalističkom okupatoru, do zuba naoružani Drug Uwe (Vincent Redetzki), koji izgledom neodoljivo podsjeća na njemačkog redatelja R. W. Fassbendera. Garaža u kojoj živi (gdje za opuštanje od automehaničarskog posla, slika svjetske vođe u čudnim odnosima) prava je riznica za ljubitelje predmeta iz doba socijalizma. Ministrova supruga Margot (Steffi Kühnert) indigo plave kose, također je vrlo izražajan karakter u moru opsjednutih socijalističkim umotvorinama.

Glavu gore, ne ruke gore!

Serija je vizualno dojmljiva, od socijalističke ostavine poput starog radio prijemnika, retro posuđa i ukrasnih kutijica, do odjeće, vojnih amblema, frizura, Warburga i Trabanta. Među najupečatljivijim elementima su šarene cvjetne tapete, kao i u svakom nastavku neizostavne mrlje od krvi, posvuda. I naravno, rakija koju od ministra i generala do drugova na zadatku, jednakim žarom iz retro čašica za konjak ispijaju svi redom.

Skladatelj filmske glazbe Johnny Klimek autor je glazbe koja savršeno prati narativ i estetiku. Kvalitetna režija zvuka ovdje nosi bitnu dramsku funkciju.

Seriju zbog sličnosti karaktera protagonistice kao i narativom možemo smjestiti negdje između ‘Killing Eve’ i ‘Nikite’. Estetski se može povezati i sa ‘Kill Billom’, a filmski vrlo prepoznatljiv je tarantinovski odnos prema ubijanju, točnije eliminiranju, kao i igranje s povijesnim činjenicama.

Čitav je zaplet pomalo lakomislen, prepun nemogućih slučajnosti i podudarnosti koje pokreću radnju u željenom smjeru. Ova serija žustre radnje mogla bi komotno imati dva pa i tri nastavka više, posebno kad se u šestoj epizodi posve promijeni atmosfera prikazivanjem Kleinog djetinjstva s djedom.

S fantastičnim, pomno osmišljenim vizualima i živopisnim koloritom, ova zabavna, visoko stilizirana filmska avantura vrlo dobro funkcionira.

Dijelom neizvjesna s brojnim obratima, svaka od osam epizoda traži daljnje gledanje. Činjenica da je iz karakterno i narativno velike boli, postignuta atmosfera koja opušta ali i intrigira, čini jedinstven režijski koncept koji sinergijom mnoštva elemenata daje final veće filmske vrijednosti negoli kad bismo zbrajali svaki dio ponaosob.

Ocjena serije 4 / 5

Soundtrack serije: