SANREMO: Ugledni glazbeni festival ili samo još jedan televizijski show u nizu?

Premda je Sanremo, kao što se da iščitati iz samog službenog opisa poznate manifestacije, festival talijanske pjesme i vjerojatno jedan od najpoznatijih glazbenih festivala na svijetu, već odavno nije više ogledalo najbolje talijanske pjesme, glazbe te njihovih izvođača i autora.

Vremenom je prestao biti pozornicom onih pjesama koji se nakon slušanja namjerno traže (nekad su se i ploče kupovale), već se pretvorio u lansirnu platformu uradaka koji se odabirom jačih diskografskih kuća čuju tisuću puta iz jednostavnog razloga što se tisućama puta vrte na radiju. 

Tijekom prvih izdanja, počevši od 1951. godine, na pozornici kazališta Ariston u Sanremu zaista su nastupali najbolji pjevači trenutka, a time je i sam festival znatno pridonio popularizaciji talijanske pjesme širom svijeta. Pa i u bivšoj Jugoslaviji. „Vola colomba“ Nille Pizzi 1952., „Nel blu dipinto di blu“ (poznatija kao „Volare“) kojom su Domenico Modugno i Johnny Dorelli pobjedili 1958., „Piove“ (poznata kao „Ciao ciao bambina“)  kojom je 1959. isti dvojac ponovio uspjeh iz prethodne godine, “Canzone per te” Sergia Endriga pobjednika 1968. i “Chi non lavora non fa l’amore"  Adriana Celentana i Claudie Mori, nagrađena 1970. godine, zaista su pjesme koje su tom trenutku dostojno, ili bar dovoljno vjerno, predstavljale kvalitetu tadašnje talijanske pjesme.

Izuzetak ovom spoju kvalitete, popularnosti i uspjeha na Sanremu je slučaj Giannija Morandija, nedvojbeno najslušanijeg, najpjevanijeg i bez premca najpopularnijeg talijanskog pjevača tijekom šezdesetih. On se, čak ni u zenitu svoje ogromne nacionalne slave, na Sanremu nije proslavio. Morao je čekati do 1987. kada je s Enricom Ruggerijem i Umbertom Tozzijem zapjevao "Si può dare di più" i konačno pobijedio.

Tijekom kasnih šezdesetih Sanremo se počeo drastično mijenjati. Više nije bilo riječi o glazbenom festivalu, već o televizijskom spektaklu, a takav je još i danas. Zato su glazbenici koji su duboko odredili tadašnju glazbenu scenu (kantautori Fabrizio De André, Francesco De Gregori, Claudio Lolli i mnogi drugi) uglavnom izbjegavali Sanremo. A i Sanremo je izbjegavao njih. Društveni angažman njihovih tekstova nosio je poruke i promišljanja kakve tadašnja talijanska demokršćanska televizija nije mogla, a niti je smjela, amplificirati putem pozornice Sanrema na koju su bile uprte oči milijuna Talijana.

Rascjep između autorstva i kvalitete s jedne strane, te Sanrema kao bogatog ali pitkog showa, u velikoj mjeri prisutan je i danas. Izuzmemo li Andreu Bocellija, a uzmemo li u obzir četiri najslušanija talijanska pjevača u svijetu u posljednjih 30 godina, Lauru Pausini, Erosa Ramazzottija, Zucchera i Jovanottija, primijetit ćemo da je je Ramazzotti osvojio San Remo sam jednom, i to 1986., s pjesmom „Adesso tu“, s time da je na pozornici kazališta Ariston zapjevao samo 3 puta, od toga jednom u kategoriji "mladih nada“.

Laura Pausini sudjelovala je samo dva puta (osvojivši prvo mjesto u kategoriji mladih nada te drugo mjesto za pjesmu „La solitudine“ 1993.), Jovanotti se na Sanremu pojavio jednom, Zucchero četiri puta; obojica u gradu cvijeća nisu ostavili traga, ali jesu itekako u talijanskoj pa i svjetskoj glazbi.

Velika većina temeljnih imena talijanske glazbe, a govorimo o autorskoj glazbi, glazbi koja nudi određenu nekomercijalnu estetiku lišenu svake banalnosti, glazbi koja može računati na svoju publiku i ne podilazi masi, uglavnom je sa Sanremom imala minimalne ili nikakve kontakte: Fabrizio De André, Francesco de Gregori, Antonello Venditti, Gianna Nannini, Edoardo Bennato, Pino Daniele, Premiata Forneria Marconi, Litfiba, Ligabue pa čak i ležerniji Claudio Baglioni pozornicom Aristona nisu nikad kročili.

Grupa „Pooh“ (pobjednici s pjesmom „Uomini soli“ 1990.), Elisa (trijumfirala s pjesmom „Luce" 2001.), Negramaro, Riccardo Cocciante (“Se stiamo insieme”, pobjednik 1991.), Jovanotti, Franco Battiato, Rino Gaetano i Renzo Arbore samo su se jednom pojavili na Sanremu.

Vjerojatno najbolja talijanska pjevačica ikad, Mina, ali i mitski Vasco Rossi (ocijenjen kao najgori 1982., da bi se “popravio” 1983. kada je njegov hit “Vita spericolata” „osvojio“ pretposljednje mjesto), hitmaker Lucio Battisti, osebujni  Renato Zero i spomenuta Laura Pausini bilježe samo dva nastupa. Tri puta su se pojavili fantastični bubnjar Tullio De Piscopo, grupa Nomadi i spomenuti Eros Ramazzotti.

Naravno, bilo je i važnih izvođača kojima je nastup na Sanremu bio drag. Veliki Lucio Dalla, koji više pripada kantautoirma a puno manje mainstraemskom karakteru Festivala (nikad nije bio nagrađen), priznao je da je njegov uspjeh krenuo nakon što je 1971. u kazalištu Ariston predstavio svoju uspješnicu “4 marzo 1943".

Kad uzmemo u obzir autore koji nisu samo zablistali, već su zaista ostvarili bitnu karijeru koja se nije oslanjala samo na laganoj talijanskoj melodioznosti, evo što na pokazuju brojke. Bobby Solo (12 puta) Domenico Modugno i Enrico Ruggeri (11 puta), Loredana Bertè i Iva Zanicchi (10 nastupa), Patty Pravo e Sergio Endrigo (9 nastupa ), Marco Masini, Ron i Ornella Vanoni (8) obilježili su najveći broj nastupa.

Gianni Morandi i Massimo Ranieri (6 puta) Adriano Celentano, Lucio Dalla, Fiorella Mannoia, Mia Martini, Gino Paoli, Malika Ayane (5) Enzo Jannacci, Giorgio Gaber, Umberto Tozzi, Zucchero, Elio e le storie tese (4) također spadaju u velikane kojima je Sanremo nešto značio, ali nije sve njih Festival prepoznao u dostojnoj mjeri.

Treba naglasiti da se svestrani umjetnik Giorgio Gaber zadnju put na Sanremu pojavio 1967., a nakon toga je izbjegavao nastupe na televiziji, prihvativši Pasolinijevu kritiku koji je tako govorio: “sredstvo koje neo-kapitalistički sustav koristi za manipulaciju savjesti i koje ne samo da dira, već napada i uništava duh talijanskog naroda zove se televizija.

Dakle, i veliki su sudjelovali, ali relativno rijetko pobjeđivali: Domenico Modugno 1958. i 1959., Sergio Endrigo ("Canzone per te") 1968., Bobby Solo i Iva Zanicchi (“Zingara”) 1969.,  Alice (“Per Elisa”) 1981., Eros Ramazzotti ("Adesso tu") 1986., Gianni Morandi, Enrico Ruggeri, Umberto Tozzi, ("Si può dare di più”) 1987., Massimo Ranieri,( "Perdere l’amore" )1988., Pooh (“Uomini soli”) 1990., Riccardo Cocciante (“Se stiamo insieme”) 1991., Enrico Ruggeri (“Mistero”)  1993., Ron i Tosca ("Vorrei incontrarti fra cent’anni") 1996.  i Roberto Vecchioni,  ("Chiamami ancora amore") 2011. Njima, zbog planetarnog uspjeha, može se pridodati pobjeda vokalnog sastava Il Volo s pjesmom "Grande amore" 2015.

U konačnici, ako postavimo znak jednakosti između “specifične težine” kvalitete izvođača i pobjede na Sanremu, vidjet ćemo da se, u 73 izdanja, samo petnaestak puta dogodilo da su nagrađene pjesme zaista bile na neki način dovoljno reprezentativne za najbolju talijansku glazbu trenutka.

Kvaliteta je, dakle, izuzetak. San Remo se hrani pjevljivim i često manirističkim pjesmama s provjerenim pop izvođačima: Matia Bazar, I Ricchi e Poveri, Albano i Romina Power, Toto Cutugno, Ana Oxa, Ivana Spagna, Fausto Leali, Peppino di Capri svakako su poznata imena ali, ako izuzmemo osebujnost glasova Al Bana, Ane Oxe i Fausta Lealija, teško da tu može biti govora o vrhunskim pjesmama i izvođačima.

Naravno, još je u nekoliko navrata Sanremo nagradio kvalitetu, najviše u slučajevima Marca Masinija, Giorge, Elise, Renge. Ipak, za ovim talentiranim pjevačima ne nazire se  (ili ne još, ili pak neće nikad) karijera kojom bi mogli  ostati prepoznatljivima transgeneracijski, dakle u dužem vremenskom razdoblju.

Zaključno, ponovimo to još jednom. Mina, Mia Martini, Ornella Vanoni, Lucio Battisti, Franco Battiato, Lucio Dalla, Vasco Rossi i mnoga druga velika imena talijanske glazbe na Sanremu nisu nikad pobijedili. Kantautori Fabrizio De André Francesco de Gregori i Francesco Guccini, čija veličina nije upitna, nisu nikad ni sudjelovali.

Fabrizio De André jednom je objasnio da ideja o takmičenju između pjesama i njihovih priča u njemu stvara nelagodu.

Taj mu se stav dodatno učvrstio po samoubojstvu talentiranog Luigija Tenca, koji si je tijekom izdanja 1967. oduzeo život u Sanremu nakon što je njegova pjesma ocijenjena među najgorim, razočaran činjenicom da je žiri preferirao pjesmuljke koje, da citiramo Edoarda Bennata, "sono solo canzonette".