Slavica Marin i Martin Zelenko Poles samostalno izlažu u Gradskoj galeriji "Fonticus" u Grožnjanu

U Gradskoj galeriji "Fonticus" u Grožnjanu sinoć su, uz brojne posjetitelje, otvorene samostalne izložbe Slavica Marin "PORTRETI" i Martina Zelenko Poles "S VRHA DNA".

Slavica Marin predstavlja noviji niz radova čiju okosnicu čine kadrovi sastavljeni od detalja, elemenata starih, odbačenih predmeta. Asortiman je značajno vezan uz metal. Tu su limenke i/ili njihovi poklopci, zaštitne ploče, dijelovi starih strojeva, metalne spojnice… Ponekad u kompozicije uklapa i biljne dijelove. U postavu nalazimo plošne radove na zidu te objekte u prostoru. Autorica nas na zidovima bijele kocke okružuje plićim ili dubljim reljefima. Oni su izvedeni ready-made maštovitim načinima apliciranjem raznorodnih predmeta na najčešće tamnu, glatku podlogu. Autorica neke elemente djelomično obrađuje, ali ne prikriva njihov originalni oblik ili porijeklo. Ona se njima služi tvoreći nove asocijativne oblike.

  "Pažljivim promatranjem shvaćamo da se umjetnica poigrava našom percepcijom. Mi na prvi pogled zamjećujemo neku prepoznatljivu formu, da bi kasnije shvatili kako se radi o kolažiranju odsluženim elementima domaćinstva ili industrije. Ponekad ih autorica kamuflira kolorom, a ponekad ih ostavlja u originalnom stanju. Ona ih najčešće aplicira na tamnu, crnu, jednakomjernu podlogu bez drugih intervencija. Ponekad ostavlja vidljivom strukturu podloge. Pojavljuju se okviri koji su ponegdje umireni kolorom podloge, a ponekad su reljefni, dekorativni i samim time naglašeni kao sastavnice rada.

   Autorici je važna igra oblicima i vizualne asocijacije smisla. Radovi nose odliku materijalnosti, ideju motiva, a uz to i njegovu promjenjivost, nestalnost. Mi prepoznajemo oblike koji u autoričinoj interpretaciji postaju neka nova realnost. Konceptualan pristup i promišljeno likovno razmišljanje odlike su ovog projekta. Nizanje detalja metalne građe biva povremeno prekinuto. Autorica u oblikovanje uklapa i drvene segmente. Za ovu prigodu uzima izreske dasaka ili stapke s tragovima prirodnog rasta.

   Analizirajući ciklus, primjetna je koncentracija na zaokruživanje jednog likovnog istraživanja. Iako se njezini dosadašnji ciklusi prelijevaju i nastavljaju, umjetnica svjesno ostaje unutar samozadanog kanona koristeći dosjetljive kompilacije. Čvrsta kompozicija, kontrastne tonske gradacije, smisleno kombiniranje, pojavljuju se kao bitne karakteristike izložbenog projekta. Bizarni realni predmeti dobivaju autorstvo maštovitim kombinacijama. Pred sobom imamo kompozicije na rubu apstrakcije. Očito je da autorica ovisi o pronađenom, zapaženom obliku i da ga ne želi sasvim prikriti, već ponuditi novu magnitudu energije nečemu što obično ne primjećujemo. Vizualne osobine metalnih predmeta umjetničinim intervencijama mijenjaju značenja. Tako poklopac limenke postaje parafraza lica ili cvijeta, dio mrtve prirode ili portreta.

    Prisutna je hrabra, ali ciljana dekorativna kombinacija zlata i crne boje. Plemeniti kolor kojemu pripisujemo skupocjenost ovdje se pojavljuje u provokativnoj ideji mimikrije, transmutacije odbačenih predmeta. Nalazimo neplemeniti metal podložan promjeni u vremenu uz ponudu alkemijske pretvorbe u zlato. Autorica često utjecaj vremena doživljava kao suradnika. Međutim, dio uglavnom reljefnih sastavnica ona boji zlatnom bojom. Na neki način simbolično daje značenje, počast odsluženom predmetu, da bi mu ta permutacija dala novo vizualno značenje. Često su forme asocijativne, ali rijetko narativne.

   Nalazimo Hefestovske asocijacije. Hefest je u grčkoj mitologiji bog i ujedno vješti kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga, vatre. Jedan od simbola alkemije, simbol vječnosti, još iz antičkih vremena je Urobor: zmija koja jede svoj rep. On je važan simbol u religijskoj i mitološkoj simbolici. Simbol predstavlja ostvarenje punog ciklusa: života i vječnost. Možda je taj umjetničin jednostavni rad odrednica cijelog projekta. Čini se da su dodirnuti principi alkemije: Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom je sve.

   Ova situacija dovodi nas do dešifriranja cijele serije. Suvremeni trenutak likovnosti u žižu postavlja dekonstrukciju stvarnosti reinterpretacijom motiva. Upozoreni smo na nesigurnost zbilje. Pred nama je inicijacija koja potvrđuje da svijet nije jednoznačan. Da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje mnogi oblici postojanja koje je neophodno iščitati probijajući okvire uvriježene realnosti. Spoznaje postaju privremene. Stalne promjene događaju se na svim područjima. Ponekad su inicirane prirodnim fenomenima, a ponekad artificijelnom igrom. Tijek je stalno stanje. Sporost, ali pouzdanost oksidacije dio su tijeka. Slavica intervenira podastirući nam ideju mijene. Metal ima nekoliko agregatnih stanja, ali prihvaća raznorodne oblike i kolore. U našem slučaju metal je neposlušan: od vremenom i korištenjem istrošenog kolora, postaje iskričava ideja vrijednosti: reprezentativnim kolorom dobiva nova značenja.

    Autorica ovu seriju radova naziva Portreti. Izvjesni cinizam spram konzumerizma očituje se na predmetima ovog postava. Estetika limenog poklopca, daske ili konzerve, redefinirana je autoričinim intervencijama: komponiranjem u vizualni predmet i jednostavnim koloriranjem. Projekt je snažno uronjen u suvremeno vrijeme obilježeno konzumerizmom, reklamokracijom, uniformizacijom... Ona kaže: „Radove Portreti možemo gledati kao portrete ljudi i portrete vremena. Suvremeno društvo se suočilo s velikim problemom konzumerizama, potrošačkog društva. U tom neskladu prirode i društva našli smo se u problemima koje nije lako i jednostavno riješiti...“ 

   Stanje obrabljenog željeza i trenutak transmutacije problematizira odnos prema civilizacijskim tehnološkim i prirodnim aspektima života. Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina, a ujedno smo upozoreni na ono što inače ne smatramo čudnim. Blisko enformelu, po odnosu prema materijalu koji često ostaje neskriven, autorica se odlučuje na decentne intervencije pojednostavljivanja i reprogramiranja elemenata. Njima zamjenjuje standardne likovne elemente. Ovo sklapanje elemenata ima karakter dosjetke. Rezultati su samodostatne i snažne likovne činjenice. Te intervencije uvijek su u dosluhu s idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao upozorenje. Ove asocijacije na portret ili biljke na putu su ka simbolu.

   Ovdje je na osobnoj ravni problematiziran i iskazan apel masovnoj kulturi. Estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Pojavljuje se i dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Uočeno su uživanje i prekomjerna potrošnja, odnosno hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Rezultat toga je nebriga o posljedicama eksploatacije prirodnih resursa. Opasnost ne uočavamo na stupnju prijetnje, nego kad je šteta učinjena. Ritam civilizacije i histerija potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije ponude, manjak kvalitete i slične situacije koje kapitalizam proglašava demokratskim liberalizmom, pokazuju se ovdje u artističkom propitivanju.

   Korišteni poklopci limenki, daske, poneki biljni segment – uporabni predmeti, ovako predstavljeni, postaju vizualne činjenice koje pobuđuje na osvješćivanje. Sugerirano je gledanje, primjećivanje, korištenje mašte, a ne samo prepoznavanje uobičajenih predmeta. Elementi, detalji, primijećeni na motivima, pred nama se pojavljuju kao likovne činjenice. Domišljata fraza kako je oblik ili ljepota u oku promatrača ovdje je dovedena do još jednog reskog svjedočenja". (Eugen Borkovsky)

   Martin Zelenko i ovom izložbenom prezentacijom dosljedno provodi zamisao kako potreba za oblikovanjem u suvremenosti postavlja kreativca pred odluku o izboru materijala, sredstava i načina kojima bi iskazao vizualno promišljanje. Martin Zelenko zapaža, a kasnije koristi raznorodne materijale, većinom potrošene, odbačene nakon obavljene osnovne funkcije. Neki su pre/oblikovani prirodnim silama, a neki ljudskim djelatnostima. Svi oni postaju likovni materijal. Umjetnik ovim novim projektom razvija propitivanja i nudi nove konotacije. Tako će se ovdje neki kustoski komentari – donekle izmijenjeni – ponavljati, ali to je rezultat kontinuiteta promišljanja autora.

   Prostorni dijelovi projekta imaju iskazano porijeklo i materijal: to su kameni oblutci, komadići keramičkog posuđa, višeslojni komadi kartona... Slučajni predmeti su uglavnom ostavljeni u nađenom stanju i bivaju kompilirani u objekte. Ovaj postav lirskije pristupa izboru materijala. Karakteristika radova je neuobičajen asortiman sastavnica, ali u ovom projektu ponešto sužen i s akcentom na morskim oblutcima i segmentima keramičkih predmeta. Nalazimo veće ili manje ambijentalne instalacije sastavljene ili samo od manjih segmenata ili uz korištenje stola i stolica, s idejom efemerne ponude.

   U pitanju je postupak prepoznavanja, biranja i kolažiranje elemenata. Martin zub vremena doživljava kao sukreatora. On polazi od re-usea, a projekt pokazuje konceptualne rezultate. Često je rabljen višeslojni karton ambalaže. On se ponekad pokazuje nepredvidljiv, ali pristupačan i zanimljiv za svojevrsnu inkrustaciju. U procesu oblikovanja događa se i ideja Kintsugi, poznata kao popravak polomljenog predmeta zlatom. Za razliku od Europskih praksi koje sakrivaju krizni dio povijesti nekog predmeta ovaj ga japanski postupak pretvara u kreativni čin kojim objekt opet može ispunjavati svoju funkciju prije oštećenja.

   Iako umjetnik eksploatira raznorodne nelikovne materijale, njegov pristup plohi, objektu, reljefu oslanja se na ideju slike ili skulpture. Plošniji radovi, mozaično određeni ili na zidovima uvjetne slike, često bivaju građeni uz dodatnu reljefnost i neprikrivanjem korištenih podloga. Njegovi pak, trodimenzionalni predmeti nemaju ideju klasične skulpture, već imaju odlike objekta, instalacije. Umjetnik se i prema koloru odnosi senzibilno. Osim što ga koristi u elementima za podcrtavanje dojma oblika, on mu se obraća kao komponenti, često okosnici pojedinog rada. U postavu prevladava raspon plavih i oker boja, ostaci dekoracija i crvenkasta boja suhe cigle. Estetskom segmentu priključuje se narativni: suptilne odnose boja, tonova, umjetnik rabi kao dokument sukladnosti prošlog i sadašnjeg. Kao bilješke o protoku vremena, o izmjenama naturalnog afekta i mirnoće, umiranja i ponovnog rađanja.

   U komentaru on navodi kako su obiteljski bliske osobe imale ideju sakupljanja elemenata, ali bez kompilacija u neke nove objekte. Ovo ostaje autoru „događaj“ iz djetinjstva pa se prisjeća i tog izazova. Primijećene i doživljene oblike autor na neki način reciklira hrabrim, proizvoljnim kompiliranjem. Umjetnik u procesu koristi ideju igre. Čini se da su morski oblutci i ostaci kuhinjske keramike ovaj put autoru najizazovniji. Obluci i ostaci keramičkih predmeta svima izazivaju asocijacije, sjećanja. Ili na mladost, odmor, putovanje, ali i porodicu, intimu doma... Autor ne skriva karakteristike materijala koji sklapa u cjeline. Izabrano on uređuje, rekomponira u zreli poetski oblik. Za razliku od nekih prijašnjih projekata, ovdje autor ponekad mnogo angažiranije stvara čvrste kompozicije da bi, s druge strane, iskušao i improvizaciju in situ, na lokaciji i u vremenu tik pred samu prezentaciju.

   Autor koristi paralelne vizualne karakteristike prirodnog i umjetno stvorenog objekta, ali i tragove njihove obrabljenosti, spontane transformacije. Ovaj umjetnik više iskazuje strast za oblikovanjem od iskazivanja neke radosti same po sebi. On oblikuje prostor kako bi promatraču pokrenuo misao. Kompozicija interijera, postava raspršena je fragmentima: radovima na zidu i prostornim konformacijama. Bijela kocka služi mu kao poprište prezentacije problema. On nudi i traži komunikaciju.

    Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Korištenje nađenog materijala govori o prošlosti u sadašnjem trenutku. Nameće se pitanje: je li poslije intervencije pronađeni ostatak konzumerizma mrtav ili je tek oživljen? Umjesto daljnjeg propadanja, zauzimanja prostora u nekom podrumu, smetlištu i smetnje ekologiji, umjetnička reciklaža predmete nudi daljnjem aktualnom bivstvovanju. Suvremenost, koju smo nazivali kapitalizmom preusmjeruje se ka tehnofeudalizmu. Ritam i neekonomičnost civilizacije, nemogućnost apsorpcije viškova i slične situacije koje profiterski određen pozni kapitalizam predstavlja kao demokraciju, pokazuje se ovdje umjetnički propitan. Stari predmet postaje objekt koji ponovno zadobiva pažnju. Autor nas podsjeća da su razumijevanje i spoznaja uvijek provizorni procesi koji zahtijevaju stalno razmatranje i koji nemaju svršetka. Ideja o stalnom tijeku i promjenjivosti svega i činjenica artističkog artefakta percipiranje radova postavlja na područje evokacije energija. Pomirenje nalaze u činjenici da je materija samo jedan vid energije. Insinuacija mogućeg pretvorena je u krhku sigurnost trenutka.

   Svako je likovno oblikovanje  igra i za umjetnika i za promatrača. U igri se za oba sudionika sve neprestano mijenja, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već i pri svakom sljedećem pogledu, uperenom na isti rad. Radovi pred nama izazivaju zanimanje u prvom čitanju. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada, bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rada kao dio niza ili grupe, što ovisi o postavu. Ovaj ciklus Martina Zelenka ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Nudi nam se postav kao instalacija.

   Kad susreta s ovim nizom radova raspoznajemo mutacije, ali i sasvim nove energetske sklopove. Njihova energija nosi obilježja intimnog promišljanja stvarnosti, ali svojom atmosferom i sadržajem dodiruju univerzalne vrijednosti. Radovi imaju i dekorativne karakteristike, no njih nadjačava postignuta mistična atmosfera. Pored toga, neuobičajenost ne daje definiran odaziv motiva pa dešifriranje moramo potražiti unutar osobnog dojma. Kompozicije pred nama nose u sebi odjeke underground pokreta, pop kulture. Objekt nastao od nađenog i običnog predmeta kolažiranog u instalaciju poput ovih u interpretaciji Martina Zelenka dobiva sociološku notu značajniju od značenja kad je predmet bio nov i neoznačen posebnošću.

  Ovi radovi emaniraju izvjestan hermetizam. Umjetnik razbija dihotomiju između umjetnosti i života, koristeći trivijalne i neupadljive materijale transmutirajući ih u nove vizualne situacije. Martin Zelenko intuitivno i djelomično analitički kompilira memoriju i doživljaj. Većina radova nosi prikrivene asocijacije i pozive na razmišljanja. On likovnim sredstvima prati vlastiti proces u koji ponire služeći se obrazovanjem, iskustvom, instinktom i memorijom. On upotrebljava umjetnost kao egzistenciju. Umjetnik kontinuirano otvara nova, slobodna, ali i odgovorna činjenja unutar nepredvidivih područja kreativnog. On plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. (Eugen Borkovsky)

      Adresa: Sv. Ivan 13a, Oprtalj, Istra, HR; tel: 00385 98 366 248; e-mail: maringalerija@gmail.com