"SNOVI OD PAPIRA" Zanimljiv i dobrodošao dokument jednog važnog fenomena

Piše: Elvis Lenić

Postoje brojne stvari u ovom našem drevnom gradu koje uzimamo zdravo za gotovo njihovom značaju unatoč. Primjerice, prolazimo pored Arene ili Augustovog hrama danima, mjesecima i godinama, zauzeti nekim svojim brigama ili sitnim radostima, a da nikad ne promislimo o tome ćemu su sve ti drevni objekti svjedočili tijekom svojeg ogromnog životnog vijeka.

Slično je i sa Sajmom knjige u Istri, koji nam razveseli kratke i turobne predblagdanske dane, omogućuje nam da prelistamo obilje knjiga, ambicioznijima i da nazoče brojnim zanimljivm razgovorima s autorima, a da se pritom ne zapitamo koliko je zahtjevno kreirati takav događaj i ostvariti njegovu današnju zavidnu reputaciju.

Budući da je i sajam prebacio tri desetljeća preko svojih leđa, ukazala se potreba i mogućnost da se u tom fenomenu snimi dokumentarni film, čega se prihvatio srpski redatelj Boris Miljković, prikladan za taj posao zbog dokumentarističkog iskustva, kao i zbog dugogodišnje povezanosti s ljudima koji stoje iza sajma.

Inače, postupak snimanja dokumentarca koji se bavi određenom osobom ili institucijom uvijek je svojevrsni izazov u smislu donošenja odluke kojim smjerom krenuti. Ukoliko se odlučimo za čim dosljedniju faktografiju i čim više detalja, tada očito moramo imati obilje govornih dijelova (talking heads) između kojih idu opisni kadrovi, što predstavlja opasnost da film bude vizualno jednoličan te izlagački vrlo predvidljiv. S druge strane, ukoliko želimo film odvesti u nekom intenzivnijem, “umjetničkijem” smjeru, lako se može dogodti da zapostavimo obavijesnu funkciju kao njegovu najvažniju odrednicu.

Redatelj Miljković je otišao u ovom drugom smjeru i prilično se dobro snašao u tome. Njegovi “Snovi od papira” kreću s pričom o djetinjstvu Magdalene Vodopije, ikone i direktorice sajma, i njezinom odnosu s pokojnim ocem Boškom Obradovićem, stomatologom, svestranim kulturnjakom i osnivačem sajma. U tom prvom dijelu Magdalena se gotovo i ne vidi, nego njezin glas prati vizualno izlaganje, dok se u drugom dijelu puno češče pojavljuje u kadru dok objašnjava kako je sajamska priča rasla i koji su ljudi najzaslužniji u tome. Redateljska odluka da ona dominira u svim kadrovima i da se ostali samo povremeno pojave, opravdana je prvenstveno time što je ona spiritus movens sajma, ali i činjenicom da je vrlo energične pojave, dominira kadrom i dobro priča pa time i cjelina djeluje kompaktnija nego da se više ključnih suradnika montažno izmjenjuje dok pričaju u podjednakoj mjeri.

No, redatelj Miljković dosjetio se još jednog zgodnog trika koji dokumentarac čini filmičnijim, a riječ je o ubacivanju nadahnutijih vizualno - poetskih sekvenci poput gibanja grana pod naletom vjetra, svjetlucanja morske površine, detalja Uljanikove strojne opreme i slično. Ti su elementi vrlo zgodni jer djeluju ugođajno i neverbalnim načinom pojačavaju autentičnost cjeline. Doduše, povremeni kadrovi dugokose djevojke s pirsinzima i tetovažama u tom kontekstu ne djeluju previše originalno, više se doimaju kao nekakva vizualna metafora bez naročite težine.

U konačnici, “Snovi od papira” su zanimljiv i dobrodošao dokument, čiji su se autori doista potrudili da izbjegnu klišejiziran stvaralački pristup u osvjetljavanju jednog važnog fenomena.