STEVEN BERNSTEIN UOČI KONCERTA SEX MOBA U ROJCU: Trideset godina kasnije, još uvijek smo tu. I bolji nego ikad. Vidimo se u Rojcu.

U ljetnom izdanju Jazzbine newyorški kvartet SEX MOB predvođen nagrađivanim karizmatičnim slide trubačem i aranžerom Stevenom Bernsteinom nastupa u petak, 4. srpnja u unutarnjem dvorištu DC-a Rojc, a na istu se pozornicu u četvrtak 17. srpnja penju The Messthetics & James Brandon Lewis. 

Sexmob, u sastavu Steven Bernstein - slide truba, Briggan Krauss - saksofon, Tony Scherr - bas i gitara i Kenny Wollesen - bubanj, dobitnici su Grammy nominacije za najbolji suvremeni jazz album i jedan su od najboljih live izvođača newyorške Downtown glazbe scene zadnjih 30 godina, a ovo im je treći put da sviraju u Puli. Članovi Sexmoba su ili kao sastav ili pojedinačno ostvarili značajne suradnje s mnogim velikanima suvremene glazbe. O svemu tome ekskluzivno za za Istra24 govori Steven Bernstein. 

Kako je sve krenulo i krije li se neko posebno značenje ili poruka iza imena benda? 

 Isprva je to bila samo smiješna ideja. Družio sam se s Michaelom Dorffom (producent, osnivač i vlasnik Knitting Factory, kultnog kluba u New Yorku, op.a.) i upravo smo kao kvartet započinjali svakog četvrka seriju koncerata u klubu Knitting Factory pod nazivom Late Night Hang jer su se koncerti održavali od 23 do 2 sata iza ponoći. Tada sam, dakle prije 30 godina, tek oformio band s namjerom da istražujem mogućnosti slide trube. Michael me pitao kako se zove sastav, a ja nisam imao pojma pa sam predložio Steven Bernstein Slide Trumpet Quartet. Njemu je to zvučalo kao da su u sastavu četiri slide trube te sam predložio Slide Mob. Iz zezancije sam ga pitao što misli o imenu Sexmob, a on je to oduševljeno prihvatio. Tada su se koncerti najavljivali u novinama Village Voice i on nas je stvarno u njima predstavio kao Sexmob. Nisam tada, prije 30 godina, mogao ni zamisliti da ćemo i dalje biti skupa i gdje ćemo stići. I evo, tu smo. 

AUDIO: Sexmob, Sign 'O' The Times, Din of Inequity (1998.)

Sex Mob je oduvijek bio poznat po pomicanju žanrovskih granica i duhovitom pristupu glazbi. Sada, gotovo 30 godina nakon osnutka, kako vidite evoluciju benda i gdje mislite da se Sexmob uklapa u današnju glazbenu scenu? Je li i dalje relevantan i mora li to uopće biti?

Mislim da smo sve više i više bend koji svira ozbiljnu glazbu. Uvijek smo to i bili, ali sad je glazba dublja, komunikacija među nama je dublja, sposobnost sviranja instrumenata dublja – i tako je i komunikacija s publikom dublja. I to je zabavno. Prošle godine smo svirali na Big Ears Festivalu, najvećem festivalu nove glazbe u New Yorku. Mnogo toga se odvija istovremeno na više lokacija. Prostor gdje smo mi svirali bio je pun, nitko nije otišao jer kod Sexmob koncerata nikad ne znaš što će se dogoditi – mi zaista komuniciramo međusobno ali i s publikom. U tom smislu, mislim da smo doista jedinstveni. Pitali ste kako se uklapamo u današnju scenu. Ne znam. Mi smo Sexmob. Oduvijek smo bili autsajderi, ali sad smo, kažu, legendarni. Kad smo s Laurie Anderson išli na turneju, nazivali su nas “legendarnim downtown bendom”. Valjda zato jer radimo to jako dugo i na visokoj razini. 

Surađivali smo s mnogima, osim Laurie Anderson, spomenut ću i Bona i Edgea iz U2 koji su svirali s nama na komemoraciji za Hala Wilnera (američki glazbeni producent koji je specijaliziran za rad na filmovima, televiziji i događanjima uživo, a najpoznatiji je bio po organiziranju tribute albuma i događanja na kojima su nastupali izvođači različitih žanrova i glazbenih stilova, op a.).

Svirali smo na puno Halovih projekata (rad na soundtracku za film Kansas City Roberta Altmana, dokumentarno koncertnom filmu Leonard Cohen: I'm your man posvećen ovom kanadskom kantautoru, op a.), radili albume s Rufusom Wainwrightom. Ljudi nas angažiraju kad im treba visoka razina glazbe jer im mi to možemo pružiti.

AUDIO: Sexmob, Baby Let Me Hold Your Hand, Dime Grind Palace (2004.)

Jedan od zaštitnih znakova benda je reinterpretacija pop, rock i filmske glazbe kroz prizmu slobodne improvizacije. Kako birate materijal koji ćete obraditi - je li to instinktivna odluka ili iza toga stoji određena poruka koju želiš prenijeti? Koristiš li popularne melodije kao način da publiku privučeš u svoj glazbeni svijet?

Mi najčešće sviramo groove. Jedna od karakteristika Sexmoba je veliko poznavanje glazbene povijesti. Stvorili smo vlastiti glazbeni jezik. Naravno, dio toga dolazi iz impro jazza, ali jednako tako i od Dukea Ellingtona, Counta Basieja, Slya Stonea…

Pitali ste kako biramo materijal – instinktivno ili promišljeno? I je li poanta privući publiku poznatim melodijama? Ne radi se nužno o privlačenju, već o tome da im damo nešto poznato. Jer kad slušaš instrumentalnu glazbu, nemaš riječi već samo zvukove. I kad se ti zvukovi odjednom slože i prepoznaš melodiju to stvori vezu. Zato su jazz glazbenici uvijek koristili poznate melodije – Louis Armstrong je svirao poznate pjesme, Charlie Parker teme iz mjuzikla, Lester Young i Miles Davis su također posezali za poznatim melodijama. To radimo i mi – nastavljamo jazz tradiciju. U tome što odabirem neke teme i melodije koje su kao nespojive s jazzom, neki kritičari vide neku vrst mog ironičnog odnosa prema tome. Međutim, u onome što ja radim nema ničeg ironičnog. Ništa. Ako čujete neku melodiju koju sviram, to je zato što je volim i što osjećam nešto snažno prema njoj. 

Ajmo malo o zadnjem albumu The Hard Way. Sexmob je oduvijek bio sastav koji je prkosio žanrovskim pravilima. Kako se The Hard Way uklapa u tu tradiciju ako uzmemo u obzir izraženiji upliv elektronike i suradnju s Scottyjem Hardom, te pijanistima Vijayem Iyerom i Johnom Medeskijem?

 Mi ne kršimo pravila. Mi stvaramo pravila. To je razlika. Za mene, žanr ne znači ništa. Zato mogu svirati s bilo kim. Howard Johnson – tubaš koji je svirao s Paulom Simonom, Pharoahom Sandersom, Archie Shepom, Dukeom Ellingtonom – jednom mi je rekao: “Ti pobjeđuješ.” jer sam jedne večeri svirao s američkom pjevačicom zabavne glazbe Lindom Ronstadt , a već sljedeće sa Sonnyjem Simmonsom, free jazz saksofonistom. Dakle, sviraj najbolju moguću glazbu s najboljim ljudima. Nije bitno kojem žanru pripadaju.  

Napravili smo već i prije album prepun elektronike. Taj album Sexotica bio je 2006. nominiran za Grammy. Ovo što radimo sada samo je nastavak tog rada. Kad smo dodali klavijature Johna Medeskog, zvuk se znatno promijenio. Sexmob zvuk nema klavijature – samo bas, bubnjevi i dva duhača. Klavijature stvaraju dodatnu harmoniju, ukotvljuju zvuk. Sexmob ostavlja puno prostora za maštu jer nemamo akordski instrument. U skladbi Banachek, Johnova Hammond orgulja glazbu vodi na sasvim drugo mjesto. 

Vijay, s druge strane, svira kao još jedan duhač ali u visokom registru, pa stvara posebnu harmonijsku zonu iznad zvuka slide trube i alt saksofona.

AUDIO: Sexmob, Banacek, The Hard Way (2023.)

Tvoj rad kao aranžera prepoznat je i izvan jazz svijeta. Možeš li nam reći kako balansiraš umjetničku slobodu u Sexmobu i svojim drugim bendovima s radom u službi drugih izvođača? Suradnje s Louom Reedom, Nickom Caveom i Laurie Anderson samo su neke od zapaženih. Ispričaj nam malo kako je to izgledalo.

Radio sam aranžmane za Laurie Anderson, Loua Reeda, Nicka Cavea, Rufusa Wainwrighta, Levona Helma, Mavis Staples i stotine drugih. Kad me netko zove, zna da će dobiti nešto jedinstveno. Naravno, ne namećeš nešto što nije dio glazbe. Slušaš pjesmu, i ono što ti srce i uho kažu da treba to dodaš. Diplomacija je važna, znati kako komunicirati, kako stvoriti povjerenje. Ljudi mi vjeruju jer znaju da volim njihovu glazbu i da ću je pojačati svojim idejama. Npr. napisao sam dionice za puhače na Grammyem nagrađenom albumu Billa Frisella Unspeakable. On je sam odličan aranžer, ali ja sam dodao nešto što on ne bi – svoj specifičan osjećaj za ritam i emotivnu energiju. 

Kako i zašto je trombon-truba postao tvoj prepoznatljivi instrument? Što te privuklo njegovom zvuku i na koji ti način omogućuje izraz koji „obična” truba ne može?

 U 70-ima su mnogi trubači kupili slide trubu jer su bile jeftine. Moja je koštala 25 dolara, visjela na zidu trgovine u Woodstocku. Kupio sam je 1977., imao sam 15 godina.

Počeo sam je svirati u prvom bendu Spanish Fly sa slide gitaristom Davidom Tronzom i sviračem tube Marcusom Rojasom (svirao na Jazzbini zajedno sa Stevenom Bernsteinom u sastavu The Wicked Knee Billyja Martina, op.a.). Na europskoj turneji, kolega trubač Dave Douglas me pitao zašto ne vježbam više taj instrument. I tako sam se ozbiljno posvetio slide trubi. Stvorio sam svoj jezik na tom instrumentu. Malo je glazbenika koji to mogu reći – Louis Armstrong, Coleman Hawkins. Sada i ja. Slide truba me oslobodila od “povijesti trube” – svih tih velikih imena kao eto su Clifford Brown, Lee Morgan, Freddie Hubbard. Na mene su preko tog instrumenta utjecali Louis Armstrong, Rex Stewart, Lester Bowie, Don Cherry.

Kada pogledaš unatrag - od svirke sa The Lounge Lizardsima, preko Sex Moba, do solo projekata i suradnji - što bi rekao da je zajednička nit koja povezuje sve faze tvoje karijere? I postoji li još nešto neistraženo, neki kreativni cilj kojem još uvijek težiš?

 Istraživanje. Eksperiment. Ljubav prema zvuku. Volim glazbu svih vrsta, ali ako poslušate moje albume iz serije Diaspora, Millennial Territory Orchestra, Butler Bernstein Hot 9 - svaki je drugačiji. Zajednički nazivnik je eksperiment, struktura, melodija, iznenađenje. Na mojim albumima ima grešaka naprosto zato jer volim zvuk trenutka. Taj trenutak otkrića. I to se na mojim albumima osjeti

 Imam novi trio album a to je nešto što nikad nisam radio. Samo truba, bez efekata. Sviram sa Scottom Colleyjem (svirao na Jazzbini kao član trija Donnyja McCaslina) i Nasheetom Waitsom. Dvostruki album – jedan akustičan, drugi elektronički. Izaći će početkom sljedeće godine.

Zašto je bolje ne slušati što ljudi govore o tvojim koncertima, nego doći i doživjeti vas uživo?

 Kao što mi je rekao moj booking agent: "Na tvojim koncertima priča nije još napisana." Mnogi bendovi imaju unaprijed zadani show. I to je sjajno. Ali kod Sexmoba, stvaramo glazbu u trenutku. Svaki koncert je nov. Obično im kažem samo prvu pjesmu. Sve ostalo se događa spontano. I često nakon koncerta ljudi kažu: “Inače ne slušam ovu vrstu glazbe, ali vi ste me u to uveli.” Zbog ljepote, ritma, razgovora. To je razgovor koji traje već 30 godina. S Laurie Anderson sviramo predstavu, isti redoslijed pjesama. Ali Sexmob je nešto drugo. Ne znamo što će trenutak donijeti. I pritom se zabavimo. I dignimo energiju. Trideset godina kasnije, još uvijek smo tu. I bolji nego ikad. Vidimo se u Rojcu.

AUDIO: Sexmob, Intermission: You Only Live Twice, Sex Mob Does Bond (2004.)