The Necks u Puli: Ne slušajte ih ako žurite

Tri glazbenika, gotovo četrdeset godina zajedničkog slušanja i glazba koja ne nudi brza rješenja. Australski trio The Necks u subotu, 19. rujna, u dvorani Circola u Puli stvorit će koncert koji se više nikada i nigdje neće ponoviti.

Malo je sastava u suvremenoj glazbi koji tako duboko dovode u pitanje očekivanja slušatelja kao The Necks. Njihovi koncerti rijetko počinju komponiranom melodijom. Nema očitog odbrojavanja za početak, nema poznatog harmonijskog slijeda, a često nema ni naznake kamo glazba namjerava krenuti. Pojavi se jedan ton klavira, bas odgovori gotovo neprimjetno, negdje u daljini zatreperi činela i prođu minute prije nego što slušatelj u potpunosti shvati da je izvedba već počela.

Do kraja sata ono što je u početku djelovalo gotovo nepomično pretvara se u golemi glazbeni krajolik, bogat suptilnim transformacijama koje istodobno djeluju neizbježno i potpuno nepredvidivo.

VIDEO: Live Sydney Opera House
https://youtu.be/sPwqBHTNx3k

Upravo je taj neobičan odnos prema vremenu učinio The Necks jednim od najcjenjenijih sastava suvremene improvizirane glazbe. Chris Abrahams na klaviru, Lloyd Swanton na basu i Tony Buck na bubnjevima zajedno sviraju od 1987. godine i tijekom gotovo četiri desetljeća izgradili su jedan od najprepoznatljivijih glazbenih jezika današnjice.

Opisati ih tek kao jazz trio značilo bi obuhvatiti samo dio njihova umjetničkog identiteta. Njihova se glazba nalazi na sjecištu improvizacije, minimalizma, ambijentalne glazbe, suvremene klasične kompozicije i eksperimentalnog zvuka, ali istodobno izmiče svakoj od tih oznaka.

Možda zato što The Necks nikada nisu bili osobito zainteresirani za žanrovske granice. Zanimala ih je glazba koja nastaje između trojice ljudi koji se slušaju dovoljno dugo i dovoljno pažljivo da mogu reagirati na najmanju promjenu u zvuku onoga drugoga.

Njihov se pristup temelji na jednom od najstarijih načela jazza – kolektivnoj improvizaciji – ali ga dovodi gotovo do krajnjih granica. Dok je improvizacija u tradicionalnom jazzu najčešće smještena unutar relativno jasne forme, The Necks postavljaju pitanje što bi se dogodilo kada bi taj razgovor mogao trajati gotovo bez prekida čitav sat. Odgovor je glazba koja ne nastaje iz unaprijed zadanog plana, nego iz neprekidnog međusobnog slušanja.

Njihove skladbe često počinju gotovo neprimjetno. Jedan ton, ritmički obrazac, nekoliko ponovljenih figura. Naizgled se ne događa mnogo, ali upravo tu počinje njihova posebnost. Ono što se ponavlja nikada nije potpuno isto. Sitna promjena u tempu, naglasku, harmoniji ili dinamici postupno mijenja cijelu sliku.

Jedan ritam ostaje dovoljno dugo da ga počnemo doživljavati gotovo kao prostor, basovska figura postaje temelj, klavir se pojavljuje, nestaje i vraća se izmijenjen, a bubnjevi ne vode prema unaprijed određenom velikom finalu, nego neprestano preispituju ono što se već dogodilo. I onda, gotovo neprimjetno, shvatimo da više ne slušamo istu glazbu.

To je jedna od tajni The Necksa.

Njihov uspjeh ne proizlazi iz toga što su odbacili jazzovsku tradiciju, nego iz toga što su jedan njezin temeljni princip – zajedničko stvaranje – razvili do razine na kojoj trojica glazbenika više ne djeluju kao solisti koji se izmjenjuju, nego kao jedan organizam.

Pojedinačno, Chris Abrahams, Lloyd Swanton i Tony Buck iznimno su snažni i iskusni glazbenici. Zajedno nastoje postići nešto mnogo teže: privremeni nestanak individualnog ega.

Abrahams svoje klavirske figure često gradi od naizgled jednostavnih obrazaca čije se emocionalno značenje mijenja gotovo neprimjetno. Swanton bas ne koristi samo kao harmonijsku potporu, nego kao arhitekturu rezonancije, gradeći temelje koji se polako pomiču i mijenjaju. Buck bubnjeve ne tretira samo kao sredstvo održavanja ritma; činele, metlice, maljevi, različiti predmeti i najmanje promjene u teksturi postaju ravnopravni sudionici glazbenog razgovora.

Između njih ne postoji hijerarhija. Postoji slušanje.

I upravo zato njihov koncert nije reprodukcija onoga što ste možda čuli na albumu. The Necks možete slušati kod kuće, ali ono što ćete čuti u Circolu neće biti isto. Ne postoji konačna verzija njihove glazbe koju bi trebalo vjerno ponoviti. Svaki nastup nastaje u konkretnom prostoru, u konkretnom trenutku i između konkretnih ljudi.

Publika nije samo netko tko se nalazi s druge strane pozornice. Vrijeme koje publika provede slušajući dio je samog događaja. Ljudi koji dolaze na njihove koncerte nisu samo publika – oni su suučesnici.

VIDEO: Live Athens
https://www.youtube.com/watch?v=rKj0jllCsZk

To se može pratiti i kroz njihovu diskografiju. Na ranijim albumima poput Sex i Aquatic već se jasno čuje temeljni interes za ponavljanje, prostor i postupnu transformaciju. Ponavljanje kod The Necksa nikada nije znak manjka ideja; ono je način da se jedna ideja dovoljno dugo promatra kako bi iz nje moglo nastati nešto novo.

Kasnije, na albumima poput Drive By i Silverwater, taj jezik dobiva snažniji ritmički i dinamički naboj, dok na albumu Open njihova sposobnost da iz minimalnih početaka izgrade dugu, gotovo hipnotičku formu postaje jedna od njihovih najprepoznatljivijih karakteristika.

Na kasnijim albumima, poput Body i Travel, taj se princip više ne čini kao eksperiment, nego kao potpuno razvijen vlastiti jezik. To je možda i najzanimljivija evolucija The Necksa: nisu se tijekom godina udaljavali od ponavljanja, nego su unutar njega pronalazili sve više slobode.

Njihova priča počinje u Sydneyju osamdesetih godina, daleko od tradicionalnih središta jazzerske povijesti. Australska underground scena toga vremena bila je prostor u kojem su se klubovi, galerije, avangardni festivali, eksperimentalno kazalište, jazz, rock, elektronika i suvremena umjetnost prirodno preklapali.

Geografska udaljenost od velikih jazz institucija paradoksalno je značila i veću slobodu od njihovih očekivanja. Umjesto pitanja pripada li neka ideja jazzu, minimalizmu ili eksperimentalnoj glazbi, The Necks su od početka postavljali jednostavnije pitanje: produbljuje li ta ideja iskustvo slušanja? Ako je odgovor bio potvrdan, stilske kategorije postajale su nevažne.

A upravo je vrijeme ono što njihovu glazbu danas čini gotovo radikalnom.

Živimo u kulturi koja se neprestano ubrzava. Sve mora biti kraće, brže, dostupnije i odmah razumljivo. Glazba se sve češće konzumira usput, između dvije obavijesti, dvije vožnje ili dva posla. Čak i koncerti moraju publici što prije ponuditi razlog zbog kojeg vrijedi ostati do kraja.

The Necks rade gotovo suprotno.

Njihova glazba ne pokušava osvojiti pažnju trikovima. Ona je ne traži agresivno, nego je postupno preuzima. Traži od slušatelja da ostane dovoljno dugo kako bi primijetio ono što se na početku činilo nevažnim. U tom smislu njihov koncert nije samo glazbeni događaj, nego i svojevrsni test naše sposobnosti da budemo negdje bez potrebe da stalno radimo nešto drugo.

Zato The Necks možda najbolje funkcioniraju upravo uživo. Tek tada postaje jasno koliko je njihova glazba vezana uz sadašnji trenutak. Znate da će se nešto promijeniti, ali ne znate kada ni kako. Možete pokušati predvidjeti kamo idu, ali najčešće ćete pogriješiti. A onda shvatite da predviđanje zapravo nije ni važno.

Važno je slušanje.

To je možda i najjednostavnija definicija onoga što The Necks rade već gotovo četrdeset godina: trojica glazbenika slušaju jedan drugoga toliko pažljivo da iz tog slušanja nastaje glazba. A ta glazba postoji samo ako je netko spreman jednako pažljivo slušati.

Zato njihov dolazak u Pulu nije još jedan koncert koji treba dodati na popis događaja koje smo posjetili. Nije riječ ni o bendu koji treba „vidjeti uživo“ samo zato što uživa veliku reputaciju. The Necks imaju reputaciju upravo zato što desetljećima rade nešto što je teško pretvoriti u spektakl, formulu ili proizvod.

Njihova glazba traži vrijeme. A vrijeme je danas možda najskuplja stvar koju imamo.

Ako žurite, možda ovo nije koncert za vas.

Ako možete ostati, slušati i dopustiti glazbi da se dogodi pred vama, onda bi ovo mogao biti jedan od onih koncerata za koje ćete tek poslije shvatiti da nisu završili onoga trenutka kada je završila glazba.

The Necks nastupaju u subotu, 19. rujna 2026. u 21 sat u Circolu u Puli, a izvest će dva seta po 50 minuta. Vrata se otvaraju u 20 sati.

Ulaznice su dostupne putem Core Eventa, a moguće ih je rezervirati i na e-mail adresi: jazzbina.rebirth@gmail.com.