U ČAST PULSKOM HEROJU Otvorena izložba dostojna sjećanja na velikog doktora Geppina Michelettija

Unatoč vijesti o smrti svojih dvaju sinova, nastavio je operirati pacijente. U tih bi se nekoliko riječi moglo sažeti herojstvo Geppina Michelettija, liječnika koji je unatoč velikoj osobnoj tragediji nastavio obavljati svoj poziv, pomažući stradalima više od 24 sata. Okruglih je osamdeset godina prošlo od tragedije na pulskoj Vargaroli, kada je na kupalištu eksplodiralo 28 podmorskih mina, a tom je prilikom, u čast velikom liječniku, ali i u spomen na stradale te one koji su bili primorani otići iz Istre, u Gradskoj galeriji otvorena izložba „Zaboravljena tragedija: Vargarola i njen heroj, doktor Geppino Micheletti 1946. – 2026.“.

Utješno je vidjeti koliko je pomaka posljednjih godina učinjeno u dijalogu talijanske i hrvatske strane. Čini se da je tragedija na Vargaroli konačno pronašla svoje mjesto u kolektivnom sjećanju obiju strana, a ljudi su se uspjeli izdići iznad upiranja prstom i traženja krivca, zbog čega su se suprotstavljene strane često međusobno optuživale.

Od potpune tišine došli smo do toga da pulski gradonačelnici prisustvuju obilježavanju tragedije, a zahvaljujući otvorenom dijalogu posljednjih godina – zasluge za to idu i dogradonačelniku Vitu Paoletiću, ali i mnogim drugima – u Pulu je na dan obljetnice došao zaista velik broj uvaženih gostiju iz Italije. Danas ostaje tek žal za onime što se dogodilo i za onima koji su bili primorani otići. Riječima Milana Rakovca, žal što se nismo „baratali, jeni drugima pripoznali da je mista za čovika, da je Istra za sve, i uve i une“.

Velik broj uvaženih gostiju iz Italije

Izložba, koja će za posjetitelje biti otvorena do 7. rujna, prikazuje obiteljske fotografije Michelettijeve obitelji, a na jednoj se vide i njegovi sinovi Carlo i Renzo zajedno s majkom Jolandom, tek nekoliko mjeseci prije tragedije. Tu su i fotografije iz liječničke službe te dokumenti poput propusnice za Brijunsko otočje, gdje je liječnik neko vrijeme djelovao. U posebnoj, manjoj dvorani prikazan je i egzodus pulskih Talijana.

Izložba je u Pulu stigla nakon nedavnog otvorenja u Trstu, kojemu su prisustvovali i naši Manuel Angelini i Silvio Forza, koji je tom prilikom napisao podroban tekst o Michelettijevu životu i samoj tragediji. Osim velikog broja gostiju iz Italije, izložba je okupila i brojne Puležane – toliko njih da nisu svi stali u Gradsku galeriju, zbog čega su mnogi morali ostati ispred, gdje su ih pokušavali zaobići turisti koji su prolazili Kandlerovom ulicom.

Nakon uvodne riječi dogradonačelnika Vita Paoletića prisutnima se obratila i u ime Grada pozdravila ih pročelnica za kulturu Paola Orlić. Uslijedili su govori Ennia Forlanija, koji se obratio u ime Vijeća talijanske autohtone nacionalne manjine Istarske županije, te gradonačelnika Gorizije Rodolfa Ziberne. Geppinov rođak Carlo Michelstaedter, koji je živio u Goriziji, bio je poznati talijanski filozof i pjesnik, a po njemu je ime dobio i Michelettijev sin. Uz govornike je nastupio i mješoviti zbor Kulturno-umjetničkog društva „Lino Mariani“ pod ravnanjem Ronalda Brausa i uz korepetitora Sandra Vešligaja. Pozadinu Michelettijeva života predstavili su predsjednik IRCI-ja Franco Degrassi i autorica izložbe Giovanna Penna.

Obiteljska povijest obilježena tragedijama

Čitav je Michelettijev život, kako je istaknuo Degrassi, bio obilježen smrću i obiteljskim tragedijama. Obitelj Michelstaedter, čije je prezime poslije talijanizirano u Micheletti, imala je ogranke u Goriziji i Trstu, a nekoliko članova obitelji počinilo je samoubojstvo. Geppinov mlađi brat, vojni pilot, poginuo je u Africi 1938. godine. Micheletti se školovao u Trstu i Torinu, gdje je diplomirao s odličnim uspjehom. Specijalizirao je kirurgiju, ortopediju i traumatologiju te je radio u više talijanskih bolnica.

U eksploziji na Vargaroli 1946. godine poginulo je devet članova njegove obitelji, među njima brat, šogorica i dvojica sinova. Unatoč osobnoj tragediji, Micheletti je toga dana spasio velik broj ljudi, iako točan broj nikada nije utvrđen. Jedan sin pronađen je raskomadan, dok tijelo mlađega nikada nije pronađeno. Micheletti je humanost i požrtvovnost pokazivao i tijekom rata, kada je bez odgovarajuće zaštite radio uz rendgenske uređaje. Zbog prekomjerne izloženosti zračenju poslije su mu teško stradale ruke, ali je unatoč liječničkim prognozama nastavio operirati. Radio je sve do smrti 1961. godine.

Nakon egzodusa stanovništva bio je među posljednjima koji su napustili Pulu jer je želio osigurati da i bolesnici sigurno odu. Za svoj je rad primio više priznanja, među kojima Zlatnu medalju Grada Pule za građanske zasluge i Srebrnu medalju za građansku hrabrost, koju mu je dodijelila talijanska država.

"Ja sam ga napravio, ja ću ga pokopati"

Autorica izložbe Giovanna Penna objasnila je da su izložbom željeli prikazati ne samo Geppina Michelettija kao nenamjernog junaka tragedije na Vargaroli nego i njegov životni i profesionalni put. Micheletti je nakon studija započeo liječnički staž u pulskoj bolnici, gdje je 1935. postao pomoćni kirurg. Tijekom rata bio je pozvan u vojsku, ali je 1943. zbog bolesti povezane s izlaganjem rendgenskim zrakama vraćen u civilnu službu. Najprije je radio kao liječnik i zdravstveni službenik na Brijunima, a zatim se vratio u Pulu. Ondje je sa suprugom Jolandom Nardin dobio sinove Carla i Renza, nazvane u spomen na preminule članove obitelji.

Penna je istaknula da izložene obiteljske fotografije prikazuju sretno djetinjstvo dvojice dječaka. Budući da je ravnatelj kirurgije tada bio odsutan, Micheletti je preuzeo odgovornost za bolnicu. Nakon toga je sa službama tragao za ostacima mlađeg sina Renza, koji nikada nisu pronađeni. Carlo je pronađen, ali su oba dječaka simbolično pokopana u bijelim lijesovima, uz sudjelovanje cijeloga grada. Kada su Carlovi školski prijatelji poželjeli nositi njegov lijes, Micheletti je ustrajao u tome da osobno isprati i pokopa sina. „Ja sam ga napravio, ja ću ga pokopati“, kazao je tada.

Autorica je podsjetila i na propovijed biskupa Radossija, koji je odgovornost pripisao savezničkoj vojnoj upravi zbog nedovoljne zaštite ratnog materijala na plaži, ali i osobi koja je navodno izazvala eksploziju. Premda mu je Pula dodijelila priznanje za požrtvovnost, Micheletti je nakon egzodusa napustio grad tek pošto je kao liječnik pomogao pri odlasku stanovništva. Umro je kao prognanik u Narniju, neposredno prije šezdesete godine života. Penna je svoj govor zaključila potresnim detaljem o čarapici nikad pronađenog sina, koja je nakon tragedije nađena na plaži i koju je Micheletti je stalno nosio sa sobom, pažljivo je premještajući iz jednoga ogrtača u drug na kraju smjene.