Pulsko-rovinjski arhitekt Vjekoslav Gašparović je kao projektant, uz nagrađene konzervatorice Sandru Čelić Višnjić i Natašu Nefat, dao najveći doprinos višegodišnjoj obnovi Kaštela Morosini Grimani u Svetvinčentu.
Na obnovi kaštela u Savičenti upoznao se s kamenim satom na kvadratnoj kuli i tu kreće priča koja je rezultirala njegovom sviježeobjavljenom knjigom “Kameni blizanci - Kontinuirani ponoćni sat u Savičenti i Dvigradu", čija će se promocija za dva i pol tjedna, 21. lipnja, održati upravo u Savičenti.
Sat u Savičenti
Povod je to razgovoru s ovim vrijednim, a samozatajnim autorom kojemu je prošle godine za obnovu utvrde Petrapilosa kod Buzeta nacionalno Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo Godišnju nagradu "Bernardo Bernardi". Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2007. godine, jedan je od osnivača pulske Zadruge Praksa 2011., s Pulskom grupom predstavljao je Hrvatsku na Arhitektonskom bijenalu u Veneciji 2012. godine, a posljednjih godina bavi se obnovama srednjovjekovnih istarskih utvrda Posrt, Petrapilosa i kaštela u Savičenti, za što je dobio brojna priznanja struke.
Što je bio 'dječji' okidač vašeg istraživanja sata u Savičenti?
Osnovni pokretač bilo je poptuno neznanje tj. izostanak bilo kakvih podataka o tom čudesnom satu, pri čemu nije riječ o nečemu skrivenom nego o nečemu što stoljećima stoji nad glavnim gradskim trgom. Riječ je o kamenom brojčaniku sata o kojemu do početka ovog istraživanja i ove knjige nije pronađena niti jedna informacija, arhivski dokument ili bilo kakav izvor koji govori o njegovu nastanku ili povijesti. Dosadašnja istraživanja Savičente i kaštela spominju sat tek periferno, uglavnom u odnosu na grafiku iz 1842. godine, na kojoj je sat jasno vidljiv. Povijest sata potpuno je bila nepoznata i upravo je to bio povod ovom neplaniranom putovanju. Sat je danas naizgled banalna tehnička naprava, što prije 500 godina, kad je ovaj sat napravljen, nije bio slučaj, ali ni prije 200‐tinjak godina kada je ovaj sat prestao raditi. Posljednji pronađeni honorari osobe koja je održavala sat (orologista) potječe iz 1779. godine, nakon čega je nastupila promjena u načinu računanja vremena, pa je na zvoniku župne crkve početkom 19. stoljeća napravljen novi sat na 12 sati.
Da li zbog toga otvarate knjigu citatom vaše pokojne majke "Kriti se ugoda je, ali ne biti pronađen katastrofa", kao i citatom Branka Fučića 'Smrt je trajnija od života'?
Da, iako je sam brojčanik vidljiv, njegova je povijest skrivena, a ostala je skrivena odlaskom ljudi koji su sat naručili, izveli, ugradili i koristili. I zato Fučićev citat, jer su svi ti životi, kao i naši, kap u moru vremena koje protječe. Nisam imao plan istražiti cjelokupnu povijest tog sata, a kamoli o tome objaviti knjigu, već je jedno otkriće spontano vodilo drugom i tako sve dublje i dublje. Putem su prevaziđene razne predrasude, kao primjerice ta da je riječ o tipičnom venecijanskom satu, što ovaj sat nije. Naime, venecijanski su satovi vrijeme računali od zalaska sunca i prvi se sat nalazio s desne strane brojčanika, što u Savičenti, gdje se vrijeme računa od ponoći, nije slučaj.
Sat na kvadratnoj kuli kaštela u Savičenti - star 500 godina i posve očuvan
Što to znači od ponoći, zbog čega spada u tip 'ponoćnog sata'?
U različitim dijelovima svijeta vrijeme se oduvijek mjerilo na različite načine. Podjela dana na 24 dijela potječe još iz Sumera i Babilona, korištena je i u Egiptu i u antičkoj Grčkoj. Ponoćne su satove koristili grčki astronomi Hiparh iz Nikeje (oko 190. - oko 120. pr. n. e.) i Klaudije Ptolomej (oko 100. - oko. 170.). Ponoćni su satovi kasnije korišteni u Pijemontu te vojvodstvima Parmi i Toskani, dok se primjerice u Mletačkoj i u Dubrovačkoj republici vrijeme mjerilo od zalaska sunca odnosno pola sata kasnije.
Prvi sat na brojčaniku u Savičenti uvijek je bio dolje, na dnu kružnice. Vrijeme se na njemu oduvijek mjerilo od ponoći. To je, dakle, ponoćni sat. Računajući vrijeme od ponoći, kao na satu u Savičenti, nestaje potreba za korekcijama sata kroz godinu, kao što je to slučaj kod satova koji su računali vrijeme od zalaska sunca i koji su se svaka dva tjedna morali korigirati sukladno produljenju ili skraćenju dana, odnosno sukladno godišnjem dobu. Točnost ponoćnog sata lako je provjeriti svakoga dana u podne, kad je Sunce u zenitu, a tada se, po potrebi, sat može jednostavno i podesiti. Ponoćni je sat jednostavniji te stoga i jeftiniji za održavanje.
Sat ima samo jednu kazaljku: kad je sunce u zenitu kazaljka je prema gore, u ponoć kazaljka prema dolje
U čemu je značaj ovog 24‐satnog brojčanika u Savičenti?
Prije svega, njegova je najveća vrijednost u tome što je ostao sačuvan, nekim čudom taj je brojčanik izbjegao sudbini svih ostalih javnih satova koji su krajem 18. stoljeća uništeni, izmijenjeni, uklonjeni, a na njihovo mjesto postavljani 12‐satni brojčanici. Tada je naime nastupila unifikacija računanja vremena u Europi, koja se proširila s Napoleonovim osvajanjima, zbog čega su Talijani takve 12‐satne satove zvali 'alla francese'. Osim toga, brojčanik u Savičenti specifičan je i zbog pune transkripcije rimskih brojeva, kao npr. IIII (a ne IV), VIIII, XIIII, XVIIII, XXIIII, koja karakterizira najstarije brojčanike mehaničkih satova. Možemo je pronaći na crkvi San Giacomo di Rialto (1422.), satnom tornju na Trgu svetog Marka (1499.), u crkvi Santi Giovanni e Paolo (15.st.) kao i u Fondacu dei Tedeschi (1571.) u Veneciji, u crkvi Santa Maria del Fiore (1443.) u Firenci. Specifičnosti ovog sata su i neserifne brojke, kao i inverzna adicija znamenki na brojčaniku, od središta prema periferiji (šesti sat, primjerice, zapisan je kao 'IV').
Što biste posebno istaknuti iz vašeg trogodišnjeg istraživanja ovog sata?
Veseli me što smo tragajući za načinom računanja vremena u Savičenti, nehotice došli do fragmenata svakodnevnog života žitelja Savičente u 16. stoljeću. Imao sam sreće što se istraživanju priključila povjesničarka doc. dr. sc. Danijela Doblanović Šuran s pulskog Filozofskog fakulteta koja je pronašla i transkribirala zahtjevne rukopise iz 16. stoljeća koji nam prenose i otkrivaju brojna svjedočanstva o životu u Savičenti. Uglavnom je riječ o iskazima svjedoka na suđenjima zbog zlodjela ili sporova oko vlasništva nad feudom. Te slike iz mjesne svakodnevice obogaćuju knjigu, koja uglavnom kronološki prati tijek istraživanja sata.
Tako smo na pola istraživanja naišli na pismo koje je bilo prvi materijalni dokaz da je sat u Savičenti napravljen prije 1600. godine. Riječ je o pismu u kojem se spominje mladić koji održava sat. Naime, u pismu koje je kapetan Antonio Fino napisao duždu i feudalnom vlasniku Marinu Grimaniju 31. srpnja 1600. piše: "Presvijetli Dužde, prekjučer je ovamo stigao gospodin Bortolo oružar s pismom Vaše Presvijetlosti kako bi pregledao ovdašnje oružje koje mu je dano na uvid i koje je ocijenio, Bogu hvala, u tako dobrom stanju da nikakvi popravci nisu potrebni, već je samo naložio da ga se i dalje održava u takvom stanju budući da ovdje imamo na raspolaganju jednog mladića koji održava sat i koji je u tome uistinu jako dobar. (...) Savičenta, posljednji dan srpnja, 1600. Vaše Presvijetlosti ponizni i odani gospodin kapetan i doktor Antonio Fino."
Slučajno otkriven sat blizanac u Dvigradu
Dvigrad
Knjiga nosi naslov 'Kameni blizanci'. Kako ste došli do blizanca iz Dvigrada?
Slučajno, i to u trenutku kad sam mislio da je istraživanje sata u Savičenti gotovo, tj. da sam iscrpio sve dostupne izvore. Rovinjski arheolog Damir Matošević u usputnom razgovoru spomenuo je fragment kamenog sata iz Dvigrada, pohranjen u depou rovinjskog Zavičajnog muzeja. Čim sam ga ugledao, već na prvi pogled bilo je jasno da je riječ o potpuno istom satu. Bio mi je to jedan od najsretnijih trenutaka u životu, jer je cijelo dotadašnje istraživanje sata u Savičenti dobilo novi smisao i širi kontekst. Štoviše, dok je sat u Savičenti cjelovit, vidljiv i svima dostupan, sat iz Dvigrada više ne postoji, on je "nevidljiv", skriven je i raskomadan. Radost je bila i veća s pronalaskom još dva fragmenta deponirana u privremenim skladištima, koji su upotpunili sliku dvaju satova blizanaca.
Gdje su originalno u Dvigradu pronađeni fragmenti i kada?
Prvi je fragment pronađen 90‐ih godina na dvigradskim trgu ispred crkve Sv Sofije, dok su preostala dva fragmenta pronađena tijekom arheoloških istraživanja koja su 2008. i 2015. godine vodili arheolozi Martina Barada i Josip Višnjić.
Već je prvi segment sata iz Dvigrada pokazao da je riječ o 24‐satnom kontinuiranom satu. Također, već je na prvom segmentu vidljivo da je sat iz Dvigrada također imao najstariju, punu transkripciju rimskih brojeva, što je vidljivo na broju XXIIII, baš kao i u Savičenti. Brojčanik sata iz Dvigrada nešto je manjih dimenzija od onoga u Savičenti. Temeljem izmjere fragmenata i njihove geometrijske rekonstrukcije, utvrđeno je da je promjer sata iz Dvigrada iznosio 228 centimetara, dok promjer sata u Savičenti iznosi 262 centimetara. Zbog brojnih stilskih i tehničkih podudarnosti, nametnulo se pitanje zašto su Dvigrad i Savičenta imali potpune iste satove, najvjerojatnije izrađene od iste radionice.
Usporedba satova u Dvigradu i Savičenti
Zašto bi ta dva grada, udaljena sedam‐osam kilometara, imala dva jednaka sata? Koja je veza između ta dva mjesta? Zašto bi netko naručio izgradnju tada jako skupih, a time i rijetkih javnih satova baš u ta dva gradića?
Za Mletačku republiku je od posebne važnosti bilo održati vlast nad Dvigradom, jer osim što je služio za zaštitu obližnje granice između venetskog i habsburškog teritorija, Dvigrad je zbog blizine sigurne morske luke i lake pristupačnosti k unutrašnjosti, bio i sjedište carine za izvoz istarskih proizvoda, naročito za vino i ulje. K tome je to područje obilovalo i šumama s visokim stablima koja su bila odličan materijal za venecijanski Arsenal te čiji je izvoz iz Istre za Veneciju bio jednostavan. Važnost Dvigrada temeljila se na blizini morske luke na dnu Limskog kanala. Deset kilometara dug Limski kanal ulazi duboko u istarski poluotok i tako omogućava pomorski pristup unutrašnjosti Istre.
Limski kanal
Dok je feud u Savičenti, u vlasništvu Porečke biskupije, vodila i iskorištavala trgovačka obitelj Morosini, Dvigrad je bio utvrda i carina (sede doganale) uz trgovačku luku gdje su proizvodi i dobra ukrcavani na brodove. Obitelj Morosini bavila se pomorskom trgovinom, bili su vlasnici marciliane, trgovačkog broda za plitka mora namijenjenog plovidbi Jadranom, pod imenom 'Morosina'. Dakle, veza između Savičente i Dvigrada bila je izvoz robe i dobara. Na taj način, dva sata blizanca iz Savičente i Dvigrada zorno nam ocrtavaju trasu trgovine proizvodima i dobrima iz središnje Istre tijekom 16. stoljeća. Veza između Savičente i Dvigrada, koja se odražava u njihova dva 24‐satna kontinuirana ponoćna sata blizanca, postaje tako veza unutrašnjosti Istre s Jadranskim morem i Mediteranom! Poticaj umrežavanju bila je trgovina, a poveznica more, odnosno plovidba.
Jesu li ova dva sata jedina takva na ovima prostorima?
Postoji velika vjerojatnost da su i drugi gradovi na istočnoj obali Jadrana tijekom 15. i 16. stoljeća, povezani trgovinom i plovidbom, imali jednake 24‐satne satove. Ipak, radi potvrde ili negacije te prepostavke o mreži 24‐satnih kontinuiranih ponoćnih satova, biti će potrebno provesti daljnja istraživanja javnih satova u Krku (prije 1538.), Rabu, Pagu (15.st.), Cresu (1526./1552.), Zadru (1562.), Trogiru (1477.), crkvi sv. Barbare u Šibeniku (16.st.?), Splitu (početkom 16. st.), Hvaru (15.st.), Vrboskoj, Korčuli, Dubrovniku (1389.) i Kotoru.
Netom prije tiskanja knjige naišli smo na moguću potvrdu takve hipoteze. Iako naknadno izmijenjenih brojeva, gradski sat u Cresu čini se da je izvorno bio isti kao i satovi u Savičenti i Dvigradu. Na brojčaniku u Cresu još su vidljivi tragovi njegove izvorne podjele na 24 polja, a oblikovanje samog brojčanika potpuno je jednako onome u Savičenti i Dvigradu.
To bi bio treći blizanac?
Da, čini se da je to treći blizanac, a izvodi iz zapisnika gradskog vijeća Cresa iz prve polovice 16. stoljeća smještaju ga u iste godine izgradnje sata u Savičenti.
Za kraj, koji je vaš dojam ili neodgovoreno pitanje nakon istraživanja ukoričenog u "Kamenim blizancima"?
Čini mi se da su ovi atipični kontinuirani ponoćni 24‐satni satovi, upravo zbog granične pozicije ovog teritorija, svojevrsni hibridi mediteranskog računanja vremena (s prvim satom od zalaska sunca) i srednjoeuropskog racionalnijeg modela računanja vremena (od ponoći odnosno podneva, po vertikali). Kao da su se na satovima u Savičenti i Dvigradu, a vjerojatno i dalje duž istočne obale Jadrana, stopila dva geografska i politička utjecaja, Mediterana i srednje Europe.
