91-GODIŠNJA HEROINA BLOKADE Nelly Marković: "Ja na teraci ne moren nanke kafe popit od smrada!"

Vitalna 91-godišnja Nelly Marković, rođena 9. svibnja 1935., najstarija  je jedina živuća izvorna mještanka Koromačna, koji je za talijanske vlasti nosio naziv Valmazzinghi.

Kad se jutros dotjerana pojavila sa svojom susjedom na barikadama u trenu je postala heroinom prvog dana potpune blokade glavnog ulaza u cementaru Holcim, čiji je cilj gašenje tvornice koja zagađuje.

Živi od rođenja do danas u kući do same tvornice.

- Tu sam rođena i tu ću umret, veli gospođa Nelly kojoj je talijanski materinji jezik, a nama je govorila kombinacijom dijalekta i hrvatskog standarda, uz poneku zgodnu grešku.

Obrazlažući zašto se odazvali blokadi, kaže: "Nikad nisam mogla zamislit da ću doživit ovo što danas živimo. Ja na teraci ne moren nanke kafe popit od smrada, ističe ona, nazivajući Holcimovu cementaru 'strašilom'.

- Da ja u te leto moren biti u kuću, da ne moram disati čisti zrak; sedet u kućo namesto da lepo vani sedin i uživam prirodu, nego to strašilo da vidim.

 - To je jedna sramota. Za moje godine, to ča sam ja sve preživila svih ovih godina... mi smo imali prah od cementare, bili smo puno praha, sve je bilo bijelo, ali je bilo zdravo.

- Moj muž je moga marendat vani na stol,  a ja san anke kafe pit mogla, a sa moram pojt u kuća, jer je smrad. Kakav čisti zrak, nema ga više u Koromačnu. Ja sam zapravo u Italiji živjela tu. Mi smo imali više stvari u ono vrijeme nego danas. Sve su nam uzeli. Nemamo autobusi za Labin.  Doktor dođe tri puti. To je kriminalno. Za poći u Labin imamo samo kurjere kad je škola, za djecu. I to da nas uzmu. Ja ne idem jer Ja imam uvijek nekoga, zaključila je Nelly Marković.

- Imali smo bankomat. Uzeli su nam i to. Sad kad ja dobijem penziju, mora netko da mi ide u Labin,   banku da mi digne penziju. To je sramota velika. Umjesto da Koromačno gre naprijed, mi smo išli 20 godina nazad. Mi smo bili tu naj, najsretniji ljudi. Uvijek smo se družili, i plesali, a sada nemate ništa. Žalosno je kad vidite to. Jedna moja prijateljica Zeta, koja je isto za vrijeme Italije živjela tu pa su se preselili u Pulu, a ona ima pamćenje, 98 je finila neki dan, me zove svaki drugi, treći dan i kaže: 'Kad ja vidim Valmazzingi, znaš da ja plačem'. Ona reče: "Nelly, le mani me se ga induri".