Azra Glavić: Ukidanjem državnog pedagoškog standarda urušila bi se naša struka, a mi postale puke čuvalice

Izmjene zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju digle su odgajatelje cijele Hrvatske na noge.

"Sad ili nikada, ako se usvoje predložene izmjene Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju i ukinu odredbe državnog pedagoškog standarda, to je kraj naše struke kakvu znamo i za kakvu smo se borili. Doći će do njenog urušavanja i vrtići će se doslovce pretvoriti u čuvališta u kojemu će biti bitno samo preživjeti dan". 

Dramatična poruka dolazi od dugogodišnjih pulskih odgajateljica koje su stekle zvanje savjetnika Azre Glavić i Sandre Mecanović s kojima smo razgovarali o tome kako bi promjene koje Vlada predlaže trebale utjecati na mališane u vrtićima.

Postat ćemo tek čuvalište

Na sustavu predškolskog odgoja, priča nam uvodno Glavić, dugo se radilo i državno pedagoški standard dobar je temelj za daljnji razvoj, no promjene koje im se spremaju mogle bi sve to unazaditi.

- Vratit ćemo se ne korak unazad, već godinama unazad, veli Glavić pojašnjavajući da se istarski, a posebice pulski vrtići, trude biti u okvirima propisanog državno pedagoškog standarda koji propisuje koliko u vrtiću može biti odgojnih skupina, broj djece po odgajatelju, potrebnu kvadraturu po djetetu, ali i potrebnog tehničkog osoblja i stručnog tima.

- Sve je posloženo, a ukidanje standarda dopuštalo bi ministru i jedinicama lokalne uprave da vlastitim pravilnicima sve to zaobilaze, odnosno manipuliraju. U konačnici bi se u grupu moglo upisati puno više djece, odgojitelj bi imali puno više posla, a pitanje je bi li svaki vrtić imao svo osoblje koje mu je potrebno, pojašnjava naša sugovornica. Dodaje da ni trenutni standard nisu dosegli svi vrtići u Hrvatskoj, pa ne želi razmišljati što bi se dogodilo da ovakvog standarda uopće nema.

Lakše je dokinuti standard, nego izgraditi vrtić

Na pitanje zašto se donose takve promjene "na gore" navode da je to zato što Hrvatska ima jako mali postotak obuhvata djece predškolskim odgojem, a kako smo se prema EU obvezali to ispraviti. Očito je lakše dokinuti pedagoški standard i natrpati u postojeće vrtiće još djece, nego izgraditi novi vrtić.

- Jedinice lokalne samouprave mogle bi, recimo, donijeti pravilnik po kojem će u grupu ući puno više djece, a svi znamo da nije isto je li u grupi 14,15 mališana ili njih 28,30. To više nije to, prestajemo sa stručnim radom, postajemo čuvalice, u skupinama će se sve svoditi na puko preživljavanje, da djeca ne padnu i udare se, da jedu i spavaju, iako smo jedne od najobrazovanijih odgajateljica u cijeloj Europi koje mogu puno ponuditi, napominje Glavić.

Dodaje da odgajatelji završavaju pet godina fakulteta, a njihovo usavršavanje nikada ne prestaje jer se generacije djece mijenjaju i potrebno im se konstantno prilagođavati.

- Problem je što vrtići u Hrvatskoj nemaju jednake uvjete. Zato se udruga Sidro, koja traži provedbu svih zakona i državnog pedagoškog standarda, primjerene smještajne kapacitete i učinkovit nadzor rada svih vrtića u Hrvatskoj, zalaže da država preuzme plaćanje odgajateljica. Isto kao što je to slučaj s učiteljima i profesorima po školama, a da lokalna uprava gradi infrastrukturu.

Struka se godinama degradira

To bi podiglo kvalitetu vrtića, a nama koji nismo profitabilna struka omogućilo da odgajateljice imaju istu plaću radile li one u Puli ili u Osijeku. Ovako vrtići i odgajatelji ovise o tome koliko jedinice lokalne uprave imaju sluha za najmlađe, ali i koliko su bogate, pojašnjava Mecanović.

- Nije tu samo riječ i plaćama već i o uvjetima u odgojnim ustanovama. Sva su djeca jednaka, zašto onda nemaju i iste uvjete i mogućnosti rasta i razvoja, pitaju se naše sugovornice dodajući da su svima načelno "puna usta" fraza poput Prve tri su najbitnije, Grad prijatelj djece, no kada se nešto za njihov odgoj treba konkretno izdvojiti, tu cijela priča zapne.

- Godinama se naša struka degradira, iako je Pula vrlo blizu propisanim pedagoškim standardima  i ekipirani smo jako dobro, Pula je jako nisko s plaćama odgajatelja, pojašnjava Glavić napominjući da okolne općine i gradovi za plaće odgajatelja izdvajaju puno više.

Pulske odgojiteljice u "minusu"

Tako primjerice, odgajateljica u Puli ima u prosjeku 6 tisuća kuna, a one u okolnim općinama i do 9 tisuća kuna. One u pulskim privatnim vrtićima imaju još manja primanja, a tehničko osoblje jedva da dostigne 4 tisuća kuna. Riječ je, napominju nam, o iznimno zahtjevnom poslu, ukoliko se on radi kako treba i većinu dobrih odgajatelja na poslu "drži" još samo entuzijazam i ljubav prema djeci koju odgajaju.

Učiniti u vrtiću poticajno okruženje za svako dijete, i ono nadareno i ono s poteškoćama, iziskuje, navode, puno znanja, promišljanja, ali i vremena.

No, nezadovoljstvo je sve veće, odgojitelja je sve manje jer napuštaju struku i već sada kronično nedostaju na tržištu rada.

Našim je sugovornicima sporan i dio zakonskih promjena koji propisuje da ih mogu zamijeniti učitelji. To su, tvrde, sasvim dva odvojena svijeta, dvije različite metode rada.

- Ako je svejedno tko može raditi u vrtiću, pitam se mogu li ja raditi u školi? Mi smo prva karika u odgoju i obrazovanju djece, baza za buduće kvalitetne građane. Ne budemo li mi kao radnici zadovoljni, neće biti zadovoljni ni roditelji, a u konačnici ni dijete koje bi trebalo biti sukus i polazište svega, jasna je Glavić.

- Udruga Sidro, pet različitih sindikata i strukovne grupe odlučile su napraviti pritisak, najavljen je i veliki prosvjed na kojem će se zahtijevati da se odustane od ukidanja standarda. On je dobro polazište, imamo kurikulum i nipošto ne možemo krenuti unazad.

Izmjene su donesene bez konzultiranja struke, na čitanje zakona išlo se "ispod žita" i sve što želimo jest da se nas, koji ovaj posao radimo, napokon posluša. Mi smo specifična struka, pripremamo djecu za život, socijaliziramo ih, emotivno jačamo. Mi smo, uz roditelja, najbitnija karika u njihovom odgoju, a ponaša se prema nama kao da smo nebitni, zaključuje Mecanović, dok je Glavić nadopunjava riječima:

- Mi nismo zamjena za obitelj, ali smo tu da je nadopunjujemo, djeca s nama provedu i do 10 sati dnevno pa bi i roditeljima trebalo biti bitno u kakvim će se uvjetima taj odgoj događati. Svi bi nam trebali dati potporu, kao što je to učinila stručna akademska zajednica, jer ovo je borba ne samo za nas, već i za našu i vašu djecu, zaključuje.