Danas je Dan žena.
Datum koji se danas obilježava cvijećem i lijepim riječima. Nastao iz borbe žena za pravo glasa, za dostojanstven rad i za priznanje da su ravnopravne članice društva i da imaju pravo odlučivati o vlastitom životu.
Početkom 20. stoljeća žene su morale izaći na ulice da bi izborile ono što bi danas trebalo biti razumljivo. Iz tih prosvjeda i te borbe nastaje “8. ožujak” koji se danas obilježava diljem svijeta. Večeras, više od sto godina kasnije, žene će ponovno izaći na ulice. U Rijeci i Puli održat će se osmomartovski marš za slobodu i ravnopravnost žena uz poruke solidarnosti i borbe protiv diskriminacije, nasilja i nejednakosti.
U Zagrebu će se istog dana okupiti i umirovljenice. Na Trgu bana Jelačića tražit će da se majkama prizna dodatni staž po djetetu bez obzira na to kada su otišle u mirovinu. Paradoks. Majčinstvo se slavi u govorima, ali ga sustav zaboravlja u zakonima. Bit će to trenutak kada se govori o stvarnosti.
Jer stvarnost ne počinje na prosvjedima. Ona počinje puno ranije, u svakodnevnom životu, u obitelji, u načinu na koji se raspodjeljuje novac, vrijeme i odgovornost.
Prije nekoliko mjeseci gledala sam francusku emisiju: “Žene, muškarci i novac: nejednakost koja traje”.
Emisija je govorila o jednoj jednostavnoj stvari, načinu na koji se novac raspodjeljuje između muškaraca i žena kroz život. Rezultati su bili neugodno precizni, matematički. Uvriježena je predrasuda da žene troše novac muškaraca. Podaci i istraživanja pokazuju nešto drugo.
U mnogim obiteljima muškarci češće ulažu u velike i vidljive stvari poput nekretnina, automobila, investicija, kapital koji ostaje. Žene pokrivaju svakodnevni život, kao što su hrana, odjeća, školovanje, kućanstvo te male troškove bez kojih život ne funkcionira.
Jedno se vodi kao imovina. Drugo kao trošak.
Razlika postaje brutalno vidljiva kad brak završi. Oko 20 posto žena nakon razvoda financijski osiromaši, dok se to kod muškaraca događa u tek oko 3 posto slučajeva. Drugim riječima, žene često ulažu u život, a muškarci u kapital.
Međutim, paradoks počinje još ranije.
Tijekom školovanja žene su u prosjeku uspješnije, imaju bolje rezultate i češće završavaju fakultete. No trenutkom kada postanu majke krivulja se počinje mijenjati. Postoji čak i naziv za to: “motherhood penalty”, kazna majčinstva.
Majčinstvo i danas često znači sporiji profesionalni napredak, prekid karijere i manju financijsku sigurnost. A razlika počinje i prije nego što žene uopće dođu na tržište rada.
Istraživanja pokazuju da djevojčice dobivaju manji džeparac od dječaka, i to 10 do 20 posto manje. Financijska nejednakost tako počinje već u djetinjstvu.
Matematika svakodnevice to jasno pokazuje.
U emisiji je prikazan jednostavan primjer: par u kojem žena zarađuje 2000 eura, a muškarac 3000 eura mjesečno. Troškovi kućanstva iznose 4000 eura i dijele ih pola-pola. Žena daje svih 2000 eura, cijelu plaću. Muškarac daje 2000 eura i ostaje mu još 1000. Nakon godinu dana žena nema ušteđevinu. Muškarac ima 12.000 eura.
Nejednakost nastaje matematikom svakodnevice.
A onda dolazimo do rada koji se nikada ne računa. Neplaćeni kućanski i skrbnički rad koji u ogromnoj većini obavljaju žene, po ekonomskoj vrijednosti predstavlja jednu od najvećih nevidljivih industrija na svijetu. Kad bi se taj rad plaćao tržišnim cijenama vrijedio bi više od tehnološke, automobilske i građevinske industrije zajedno.
Ovu rečenicu vrijedi pročitati još jednom.
Drugim riječima, bez tog rada društvo kakvo poznajemo jednostavno ne bi moglo funkcionirati. I možda je upravo zato važno o toj stvarnosti govoriti naglas. Ne samo u istraživanjima i televizijskim emisijama, nego i na mjestima gdje se donose odluke.
U petak sam bila panelistica jednog događaja. Povodom 25 godina djelovanja jedne udruge koja okuplja žene poduzetnice održan je susret pod nazivom Give to Gain: ideja da ono što dajemo drugima dugoročno donosi dobro svima, s naglaskom na poslovni svijet.
Na početku susreta govorili su župan, gradonačelnici i predstavnici institucija. Bilo je lijepih riječi o važnosti žena u poduzetništvu, o podršci i o tome kako se ljubav koju dajemo uvijek multiplicira. U poslovnom svijetu ta se “multiplicirana ljubav” nekako uvijek uredno multiplicira prema muškim poduzetnicima. Prilike, projekti, tržišta, vrlo često kruže u istim krugovima.
U susret Danu žena poželjelo nam se da imamo više vremena za sebe. Lijepa misao. Sve je to bilo lijepo čuti. Usput su ponosno spominjali kako su im zamjenice žene.
Zamjenice.
Riječ koja savršeno opisuje položaj koji žene često imaju u sustavu: blizu odlučivanja ali ne i u središtu odluke.
I dok se to izgovara kao dokaz ravnopravnosti, mnoge od tih zamjenica ostaju na poslu duže od svojih šefova i odlaze kući nakon njih. Ali … stvarnost se najbolje vidi u onome što se dogodi nakon govora. Jer čim je počeo panel sa ženama poduzetnicama, oni koji su prije toga držali govore, otišli su.
Razumijem da svi imaju obaveze. Ali možda je upravo tada trebalo ostati. Ne zbog protokola i pristojnosti. Nego da se čuje stvarnost. Da se čuje s kakvim se problemima žene poduzetnice svakodnevno susreću. Kako gradimo poslove u sustavu u kojem se prilike još uvijek često dijele u istim krugovima. Kako žongliramo između tržišta, zaposlenika, obitelji i odgovornosti koje se ne mogu delegirati. Možda bi tada bilo jasnije zašto nama ne trebaju samo lijepe riječi.
Mi ne tražimo ničiju dozvolu. Slobodne i jednake rođene smo već samim rođenjem. Ali tražimo poslovne prilike. Otvaranje tržišta, mogućnost da od svog rada živimo. Jer dok se poslovi često dogovaraju uz čašu na šanku, na večernjim druženjima ili partiji tenisa … mnoge žene tada već jure kući. Po djecu, u kuhinju, u drugi dio dana. U onaj nevidljivi rad bez kojeg bi svijet vrlo brzo prestao funkcionirati.
Zato, drage žene, neka vam ovaj Dan žena ne bude podsjetnik da trebamo još više razumijevanja. Neka vam bude podsjetnik koliko vrijedimo. Svaka za sebe. I sve zajedno. To nije kuknjava. To je konstatacija moći. A pravo ime toj moći je VRIJEDNOST.
I zato, ako već govorimo o podršci ženama, rješenje je zapravo banalno.
Dečki, prijeđite s riječi na djela!
