Dean Skira: "Osvjetljavanje Arene jedan je od najzahtjevnijih zadataka zbog 'poroznosti' njezinih zidova"

Nakon našeg prekjučerašnjeg teksta "Krenule prijave zbog svjetlosnog zagađenja! (FOTO) Marino Tumpić: "Turističke vile Istri kradu zvijezde i krše zakon, svijetle kao neonske reklame!", na svom se Facebook profilu tekstom oglasio međunarodno priznat i višestruko nagrađivan dizajner rasvjete Dean Skira, naslovivši ga "Svjetlosno onečišćenje između opravdane brige i netočnih pojednostavljenja".

Voditelj Vidulini Aerospacea Marino Tumpić u nedjeljnom je tekstu naglasio da je hrvatski zakon o svjetlosnom onečišćenju među najboljima na svijetu, moderan, strog te čuva prirodu i ljudsko zdravlje no, kako je rekao, najveći problem zadnjih nekoliko godina su upravo investitori i vlasnici modernih istarskih vila za odmor koji, suprotno svim pravilima i protuzakonito, osvjetljavaju fasada svojih nekretnina desetinama svjetlosnih tijela koji guše noć.

"Umjesto da turistima ponudimo zvjezdano nebo i pogled na Mliječnu stazu, mi ih smještamo u vile koje svijetle kao neonske reklame", kazao je Tumpić dodavši: "Svi su odgovorni: od prodavatelja loših lampi, preko arhitekata koji osmišljavaju te grozote, pa do turističkih zajednica koje takvim vilama daju kategorizaciju".

U cilju čim bogatije javne rasprave o ovom problemu, u nastavku tekst renomiranog dizajnera rasvjete Deana Skire prenosimo u cijelosti:

"Rasprava o svjetlosnom onečišćenju ne samo da je opravdana nego je i nužna - i dobro je da je napokon postala glasna i javna. To nije pitanje 'estetike noći', nego mjerljiv okolišni i zdravstveni problem.

Razlika od nekoliko stotina kelvina možda zvuči mala, ali...

Prekomjerna i nepravilno usmjerena rasvjeta noću utječe na ljudski cirkadijski ritam, remeti ekosustave, smanjuje sigurnost u prometu zbog bliještanja, otežava astronomsku djelatnost i nepotrebno povećava potrošnju energije.

Međutim, ako želimo doći do rješenja, a ne ostati na razini traženja krivaca, rasprava mora biti precizna. Hrvatski propisi o vanjskoj rasvjeti su razrađeni i u pojedinim segmentima strogi, ali ne zabranjuju 'sve', niti se mogu svesti na pojednostavljenu tvrdnju poput: 'svako svjetlo iznad horizonta je ilegalno'. Upravo u tom procjepu između aktivističkog sažetka i stvarnog teksta propisa nastaje velik dio javnih nesporazuma.

S jedne strane, neke poruke koje se često čuju u javnosti potpuno su opravdane.

Pretjerano osvijetljene kuće u ruralnom krajoliku, agresivna dekorativna rasvjeta i svjetlosni 'višak' koji nema funkcionalno opravdanje stvaran su problem. Također, zaštićena područja i zone od astronomskog interesa doista zahtijevaju strože uvjete i pažljivo planiranje.

Propisi jasno uvode zaštitne zone oko zvjezdarnica i predviđaju upravljanje rasvjetom kroz prigušenje i gašenje u razdoblju smanjenog noćnog režima, uz ograničenja definirana tehničkim parametrima poput ULOR-a ili temperature boje svjetla.

S druge strane, dio tvrdnji koje cirkuliraju u javnosti jednostavno nisu dovoljno precizne. Propisi ne funkcioniraju po principu 'sve ili ništa', nego kroz zoniranje i mjerljive granice.

Udio svjetlosnog toka iznad horizontalne ravnine svjetiljke (ULORinst) dopušten je u vrlo malim postocima, ovisno o zoni - od potpunog nultog udjela u najosjetljivijim područjima do ograničenih vrijednosti u urbanim zonama. To znači da se sustav ne ocjenjuje 'na dojam', nego kroz jasno definirane tehničke kriterije.

Slično vrijedi i za temperaturu boje. Propisi ne poznaju granicu od 2700 K kao univerzalni zakon, nego definiraju ekološki prihvatljive svjetiljke do 3000 K, dok su u posebno osjetljivim područjima zahtjevi stroži i spuštaju se na 2200 K uz dodatne fotometrijske uvjete.

Razlika od nekoliko stotina kelvina možda zvuči mala, ali u regulativi znači razliku između točne i pogrešne interpretacije.

Stvarnost je složenija od teze da postoji jedan glavni krivac

Ni krajobrazna rasvjeta nije 'po definiciji zabranjena'. Rasvjeta zelenila i prostora dopuštena je u određenim zonama, uz uvjet da je svjetlost ograničena na ciljano područje i da se njome upravlja - uključujući gašenje u razdoblju smanjenog noćnog režima.

Čak su i sezonske specifičnosti, poput rasvjete bjelogoričnog drveća zimi, prepoznate u pravilima. Drugim riječima, problem nije u samom postojanju rasvjete stabala, nego u tome kako je projektirana, usmjerena i vođena.

Dobar primjer pokušaja da se astronomske potrebe prevedu u prostorno-planerski jezik su zaštitne zone oko zvjezdarnica, primjerice oko Vidulini Observatory.

Oko takvih lokacija definirani su pojasevi različitog režima rasvjete prema udaljenosti. Sustav je zamišljen tako da bude mjerljiv i primjenjiv u projektantskoj praksi.

Problemi najčešće nastaju tek kad se ta logika zanemari u izvedbi - zbog neznanja, improvizacije ili slabe kontrole na terenu.

Kad je riječ o uzrocima svjetlosnog onečišćenja, stvarnost je složenija od teze da postoji jedan glavni krivac.

Javna rasvjeta je najvidljivija i radi cijelu noć pa je intuitivno često prozivana, ali mjerenja u različitim gradovima pokazuju da značajan udio emisija može dolaziti i iz drugih izvora: fasada, izloga, reklama, sportskih terena ili privatnih sustava.

To ne znači da javna rasvjeta nije važna - naprotiv, ona je ključna jer je sustavna, u nadležnosti lokalne samouprave i tehnički najpogodnija za standardizaciju i upravljanje - ali rješenja moraju obuhvatiti cijeli miks izvora.

Cijena često postane jedini stvarni kriterij

Tu dolazimo do dijela koji često izostaje iz javne rasprave: tehnička rješenja postoje i dobro su poznata, ali u praksi zapinju na procesu.

Projekt može biti korektno napravljen - s odgovarajućom optikom, ograničenjem spill lighta, definiranom temperaturom boje i upravljačkim profilima - a da se u izvedbi sve razvodni kroz 'optimizacije' i zamjene opreme formalno sličnim, ali fotometrijski bitno drukčijim proizvodima.

Ako se pritom upravljanje pojednostavi ili izbriše, sustav više ne radi ono za što je projektiran, a noć postaje svjetlija bez stvarnog povećanja kvalitete.

Okvir javne nabave dopušta, pa i potiče, korištenje kriterija kvalitete i okolišnih značajki, no u praksi cijena često postane jedini stvarni kriterij.

Tada projektant gubi autoritet u realizaciji, izmjene se rade bez ozbiljne fotometrijske provjere, a odgovornost u očima javnosti ostaje na potpisniku projekta.

Dosljedno inzistiranje na kvaliteti, dokazivoj fotometriji i funkcionalnim zahtjevima donijelo bi vrlo konkretne rezultate: manje svjetla, bolju vidljivost, manje bliještanja i manje skyglow-a.

Važno je i naglasiti da dekorativna rasvjeta i osvjetljavanje spomenika nisu problem sami po sebi. Problem je loša izvedba - preširoke optike, previsoki intenzitet, svjetlo izvan gabarita cilja i izostanak kontrole.

Fokus nije na apstraktnim raspravama, nego na onome što je u praksi najteže kontrolirati: gdje svjetlo stvarno završava i koliko ga 'curi' izvan zone korisne rasvjete.

Cilj je jednostavan - svjetlo tamo gdje je potrebno, tama tamo gdje pripada - te omogućiti gradovima i projektantima da raspodjelu svjetla optimiziraju brže, preciznije i dokazivo usklade s propisima i normama i to sve automatski. Time se fokus pomiče s pitanja 'tko je kriv' na pitanje 'kako da rješenje bude mjerljivo, provjerljivo i izvedivo'", zaključuje Dean Skira.