Omiljena pulska doktorica liječi karcinome: "Cijeli život trudim se napraviti za druge ljude ono što nisam mogla napraviti za mog tatu"

Najbolja potvrda kvalitete pojedinog liječnika su pohvale pacijenata. Istaknutu pulsku onkologinju dr. Anušku Budisavljević njeni su je pacijenti, ponajviše pacijentice oboljele od raka dojke, unatoč težini bolesti i brojnim iskušenjima, izabrali u anketi Radio Rovinja prije dvije godine u Top 3 najboljih liječnika u Istri.

Nedavno je na Dan narcisa, a prošlog tjedna i u obraćanju Istarskih domova zdravlja, iznova ukazivano na važnost preventivnih pregleda dojki u svrhu ranog otkrivanja raka dojke i, posljedično, smanjenja smrtnosti.

Rak dojke zloćudna je bolest koja se razlikuje prema vrsti i prema proširenosti. Različite vrste raka dojke ponašaju se različito. Neki rastu sporo i rijetko metastaziraju, dok su drugi agresivniji, rastući i šireći se brzo. No, razgovor s dr. Budisavljević otvaramo rakom općenito.

Kada bih u ranom djetinjstvu saznao da je netko poznat dobio rak, osjetio bih veliki strah. Taj strah od neotklonjivosti i smrtnih patnji ostao je kroz cijeli život, da bi se onda kod pokojnog oca, nažalost, utjelovio u groznom raku pluća. Kakva su vaša prva iskustva s tumorima?

Na četvrtoj godini fakulteta imali smo kolegij "Interna medicina". Predavao nam je profesor Boris Labar, hematolog. Ispričao nam je kako je u djetinjstvu imao prijatelja s kojim se družio i igrao cijele dane i noći. Jednog jutra taj prijatelj nije došao u dvorište. Čuo je da se razbolio, da je dobio akutnu leukemiju. Nažalost, njegov najbolji prijatelj je preminuo. I onda nam je profesor Labar rekao:' Evo mene djeco 50 godina kasnije kao profesora hematologije, nakon što mi je najbolji prijatelj umro od leukemije'.

Ja imam svoju životnu traumu. Meni je tata umro od raka kad sam imala sedam godina i ne treba neka posebna psihologija da bi se zaključilo da me to cjeloživotno odredilo. To je bio moj prvi susret s malignom bolešću. I eto mene sada ovdje 42 godine poslije (smijeh), i što radim? Na neki način pomažem svim ljudima koji su oboljeli od maligne bolesti. Najvjerojatnije se cijeli život trudim napraviti za druge ljude ono što nisam mogla napraviti za mog tatu.

Zašto je rak takva nepoznanica? Je li ključ u tom čudnom umnažanju patoloških stanica koje napadaju tijelo?

Vremenom se razviju mutacije, kao kvar u stanici. Kao posljedica tog kvara, ta stanica više ne surađuje s okolnim stanicama, s organizmom; ona ima neki svoj život, način kako raste, gdje raste, kako se dijeli. U principu, otkaže poslušnost. Desi se zatim cijela jedna kaskada mutacija i onda krene bolest. Zloćudna bolest ima svoj razvoj, neusuglašen sa svojom okolinom.

Gdje je glavna prepreka otkriću spasonosnog lijeka?

Onkologija je u zadnje vrijeme napravila jedan ogroman zamah. Stanice karcinoma se brzo dijele. Nekad su osnovni kemoterapijski lijekovi prekidali niti u procesu diobe te stanice. Na taj bi način stanice bile uništene. Danas se to izvodi sasvim drugačije. Ono što se danas radi je personalizirana medicina - analizira se tumor i sve njegove mutacije, kao i koje razvijene receptore ima ta tumorska stanica. I onda se tretira baš ta stanica, baš taj receptor. I za puno tumora, ne za sve, postoji  tzv. pametno liječenje. Svojim pacijentima s rakom debelog crijeva ili rakom dojke znam to ovako objasniti: plastične maske na maskenbalu u Veneciji svakom licu prianjaju drugačije, jer netko ima veći nos, netko raširene oči, manja usta. I takva je nekad bila i terapija, univerzalna za sve tumore, a danas se analizira tumor i ciljano određuje terapija.

Koliko je tumor osoban u odnosu na osobnost čovjeka?

To se nikad ne usudim reći jer se onda ulazi u jednu sferu gdje se čovjek okrivljuje za svoju bolest.

Mislio sam koliko je svaki tumor jedinstven.

To da. Kao što je svaki čovjek jedinstven, i svaki je  tumor jedinstven. Mi možemo analizirati za pojedine tumore 40 do 50 poznatih mutacija. Uvijek će biti mutacija koje još ne znamo, koje nisu još definirane. No, terapije su jako uznapredovale. Od 80 do 92 posto žena koje su oboljele od ranog raka dojke će se izliječiti. Ovdje govorimo o ranom raku dojke, ne o metastatskoj bolesti. Dakle, žena napipa kvržicu, ima tumor na dojci, operira ga, ide poslije na  kemoterapiju, zračenje, hormonsku terapiju - šanse da se toj ženi nakon svog tog liječenja bolest neće vratiti je veća od 90 posto. A nekad se od te bolesti umiralo.

Ne liječite samo rak dojke?

Nakon specijalizacije interne medicine, subspecijalizirala sam internističku onkologiju, nakon čega se mogu raditi sve vrste tumora. No, interno smo se podijelili i ja radim tumore dojke i genitourinarne tumore, dakle bubrege,  kod žena jajnike, maternicu, kod muških tumore prostate, mokraćnog mjehura... A jedan posto muškaraca dobije rak dojke!

Koja je razlika?

Nema razlike, jednako se liječi.  Muškarci isto imaju mliječne žlijezde u dojkama, ali su atrofirale, male su. Iz tih mliječnih žlijezdi nastaje rak dojke. Imam nekoliko muškaraca s rakom dojke. Sve je isto, možda muškarci ranije primijete kvržicu.

Što kad se tumor proširi, kad je bolest uznapredovala?

Ako se ne može operirati, ako se nešto nalazi u plućima, nešto u jetri, onda je danas tendencija da se ta bolest pretvori u kronicitet. Znaš da imaš bolest koju nikad nećeš moći izliječiti, ali će se terapijom zaliječiti.

U Istri od raka dojke godišnje oboli 120-130 žena. Koliko je u toj brojci rano dijagnosticiranih, a koliko metastaziranih?

Inicijalno otkrivenih metastatskih bolesti je između šest i deset posto.

Desetak žena godišnje?

Tako je. Ovisno o podtipu bolesti i ciljanom liječenju, žena može imati kvalitetan život  pet, šest godina. Nažalost postoje i tumori dojke koji su rezistentni na liječenje, daš mu kemoterapiju, kao da si je ulio u vodu. Za takve pacijente je životni vijek kraći, ali se stalno ide naprijed, stalno se proizvode novi lijekovi. Pazite, smatra se da će u pet godina, što se tiče onkologije, na svjetskoj razini, doći 100 novih lijekova. To je puno.

Farmaceutsku industriju mnogi a priori doživljavaju negativno, okrenutu samo profitu.

Kada se čovjek suoči s  dijagnozom tumora, ta pitanja o medicini, farmaceutskim kućama i teorijama zavjere padaju u vodu. U jednom članku u The Economistu o utjecaju covid pandemije na čovječanstvo, uz navedene promjene telemedicinom itd., prikazali su to iskustvo kao prolazak kroz jedna vrata nakon čega nema povratka. Ide se naprijed; možda neće biti loše, ali će biti drugačije. E tako je i s malignom bolešću. Ljudi koji su s njom suočeni, bilo da je rana bolest ili metastatska, idu li na izlječenje ili zalječenje, mijenjaju se. Mijenjaju pogled na život. Ponekad bolest izvuče nešto jako lijepo iz čovjeka.

Često se ističe važnost ranog otkrivanja raka dojke odnosno odziva na mamografiju.

Na nacionalnoj razini se te metode probira i screening mamografije rade nakon 50. godine života, a u Istarskoj županiji nakon 40. godine, i to je jako dobro. Naime, nezanemariv broj do 15 posto karcinoma dojki dogodi se ženama između 40 i 50 godina. Šezdeset posto žena odgovara na pozive na mamografiju.

Dakle, 40 posto ne ide na mamografiju; skoro svaka druga žena zanemaruje opasnost. Kako to tumačite? Je li to čista inercija ili?

Različite su sudbine. Nezahvalno je pričati o razlozima neodaziva, o odgovornosti za vlastito zdravlje, o prioritetima. Žene mi znaju reći: 'Svake godine idem na mamografiju i nikad nije bilo ništa, a sad je nešto'. Poanta je u tome da ne radiš mamografiju da ne nađeš tumor, nego da ga otkriješ na vrijeme! Recimo, odaziv na preglede ranog otkrivanja karcinoma debelog crijeva je užasno malen.

Iako je rak debelog crijeva ponajveći ubojica.

Da, karcinom pluća, karcinom dojki i karcinom debelog crijeva.

Na vama je da priopćite pacijentu da ima zloćudnu bolest. Koliko liječnik uz bazično ljudsko suosjećanje, mora u tim situacijama biti i psiholog?

To se, nažalost, ne uči na fakultetu, bar nije u mojoj generaciji. Danas je doktoru najteže naći vrijeme za razgovor u miru. Imamo prenakrcane ambulante, radiš kao na traci i onda dođe čovjek kojemu je to vrlo bitna stvar. Taj prvi susret čovjeka s dijagnozom je najvažniji i za daljnje liječenje. S druge strane, ljudima je već sami ulazak u bolnicu traumatičan jer odjednom, umjesto rijetkih dolazaka, moraju od pretrage do pretrage, od vrata do vrata. Puna im je glava informacija. Zato imamo  onkološko savjetovalište koje vode više medicinske sestre i viši medicinski tehničari, i koji pacijentima prije kemoterapija (a ne idu svi s tumorom na kemoterapije) objašnjavaju kako pristupiti nuspojavama, gubitku kose, promjenama u prehrani, procjenjuje se socijalna skrb. Pacijenti su time jako zadovoljni.

Koliko vama osobno teško padaju paušalne kritike na račun pulske bolnice, koja se svodi na: 'Imaš li veći problem, odi ako možeš u bolnicu izvan Istre '?

Ne shvaćam to na osobnoj razini, ali nikad mi nije drago. Svi koji smo tamo iznimno se trudimo. Situacija u zdravstvu teška je po liječnike, ima nas sve manje i manje, a puno poslova koje radimo ne spadaju u opis radnog mjesta već dajemo i pinkicu entuzijazma. Pa i više od pinkice više. Ima puno doktora u pulskoj bolnici koji svoj posao rade odlično.

Koliko je u onkologiji Rijeka ispred Pule?

Kad je u pitanju karcinom dojke, cijelom obradom i cijelim liječenjem možemo biti ponosni, možemo parirati mnogim ustanovama. U pulskoj bolnici radimo sve: mamografiju s tomosintezom, ultrazvuk, kontrastnu mamografiju (koju nema Rijeka) i magnetsku rezonancu dojki. Možemo raditi i invazivnu obradu, znači bioptirati i raditi core biopsije svih suspektnih područja. Jedino što pulska bolnica nema je radioterapija, odnosno zračenje, ali po tom pitanju imamo odličnu suradnju s riječkim KBC-om.

Prije dvije godine u glasanju slušatelja Radija Rovinj završili ste na vrhu najbolje ocijenjenih liječnika u Istri.

Nisam baš tip za to. To mi je između estrade i stručnosti, ali budući da su za mene glasali moji pacijenti, bilo mi je iznimno drago. Godilo mi je, ali ipak naglasila bih da je uz mene cijeli jedan tim liječnika i medicinskih sestara zaslužnih što je skrb dobra i što su pacijenti zadovoljni. Nije samo moja zasluga.

Ako stavimo po strani nasljedni faktor, mnogi zanemaruju zdravstvene kampanje.

Ne znam što je to u ljudskoj biti da radimo protiv sebe. Činjenica je da se možeš držati zdravog života, preporuka o nepušenju, dovoljnom kretanju, umjerenosti s alkoholom, ne biti pretio, ići na redovite preglede, no s druge strane ne vidimo aditive u hrani koje jedemo, plastičnu ambalažu koju uzimamo zdravo za gotovo a može otpuštati štetne tvari, zagađenost zraka, zagađenost vode...  A opet, treba imati i slobodu u životu, užitak.

Koliko smo se svi mi u posljednjih 30 godina suočili s vlastitom građanskom odgovornošću?

Prije dvije godine bili smo na koncertu Davida Byrnea iz Talking Headsa, koji je je tamo rekao jednu fantastičnu poruku: „Krenite od sebe!“. Bez kukanja, krenite od svoje zajednice, od svog parka, svoje zgrade... Ja mislim da ekipa s kojom se družim i s kojom surađujem ima tu svijest.

Koliko takve osviještene male mikro zajednice zavaravaju ako su izvan prostora političkog odlučivanja? Ostaje li njima samo kritika, često i očaj?

Ostaje kritika, izlaženje na izbore, komentiranje, raspravljanje. Nije da ne ostaje ništa.