Dr. Anuška Budisavljević: "Žene imaju takvu snagu koja je muškarcima, žao mi je što si muško, nezamisliva!"

Prije nego li tri Puležanke koje djeluju u različitim društvenim područjima iznesu svoje stavove o (ne)ravnopravnosti žena u povodu današnjeg obilježavanja Međunarodnog dana žena, nije zgorega temu otvoriti višestruko nagrađivanom kazališnom redateljicom Selmom Spahić koja je u jučerašnjem intervjuu našem portalu ustvrdila da svijet rapidno postaje sve konzervativniji, a da se davno izborene bitke za rodnu ravnopravnost iznova gube.

Na naše pitanje koliko su ženski autori marginalizirani u kazalištu, odgovorila je: "Još uvijek postoje podjele, za redateljice od ignoriranja izrečenog na sceni i šovinističkih usputnih komentara, do razlika u plaćenosti. Glumice još uvijek doživljavaju objektivizaciju, dramski tekstovi autorica će češće biti tretirani kao manje važni projekti u sezoni. Mizoginija je svakodnevica, čak i ako na trenutak ne govorimo o zlostavljanju ili ozbiljnijoj zloupotrebi moći".

No, s optimizmom je dodala: "Imam cijelu zajednicu kolegica i kolega koji su saveznici, s kojom djelujem, koja nije bazirana na kompeticiji, nego na podršci. Nadam se da će generacija koja dolazi te pozitivne promjene učvrstiti i pretvoriti u neupitnu praksu. Do tada, borba ne prestaje i sretan nam 8. mart".

Vrijednim se u uvodu čini citirati i aktualnu izjavu nagrađivane spisateljice, novinarke i feministkinje Slavenke Drakulić koja u novom broju tjednika Nacional kaže: "Žene se vrijeđa na drugačiji način, često se spominje njihov izgled. Patrijarhalno društvo nije naviklo da žene imaju bilo kakvu moć, a kamoli političku. To je već uvreda sama po sebi".

Dr. Anuška Budisavljević, istaknuta pulska onkologinja, pročelnica Službe za internu medicinu Opće bolnice Pula, cijenjena među pacijentima, ponajviše među pacijenticama oboljelih od raka dojke u uvodu ističe žensku snagu.

Onkologinja dr. Anuška Budisavljević

- Uvijek me je fascinirala ženska snaga. I prije i sada, a tako će biti i ubuduće. Mislim da žene imaju takvu jednu forcu koja je muškarcima, žao mi je što si muško, nezamisliva! Borba nije gotova. Ženska prava i žensku ravnopravnost treba kontinuirano njegovati... i od strane muškaraca. Emancipacija nosi odgovornost, ali s druge strane i slobodu izbora, koja je neprocjenjiva. Nije bitno imati samo ravnopravnost na poslu nego i u obitelji, kaže ona.

Na pitanje kako tumači da muškarci i dalje kućanske poslove i odgoj djece prepuštaju  (isto tako zaposlenim) ženama, odgovara: "Ja imam veliku sreću da imam jako veliku podršku supruga. Sve što sam dosad napravila  i što radim teško da bi uspjela napraviti bez podrške muža. Kad nije poslovno odsutan, svaki dan me doma dočeka skuhani ručak, a sprema mi zalihe u zamrzivač dok se ne vrati. Važna je i njegova psihološka podrška jer pitanje je bi li se upuštala u doktorat da me u tome nije podupro".

- Važno je kroz sustav i medije isticati važnost ravnopravnosti i tu poruku prenijeti mlađim generacijama. Po meni je jako važno  to prenositi mladim curama i dečkima. Jer mislim da je to vrlo krhko. Mora se maksimalno čuvati jer se može izgubiti. Došlo je do tog maskuliniteta, do tog slavljenja mačizma s muške, ali i ženske perspektive. O femicidu mi je preteško i razgovarati. Ženska prava, ženska sloboda, sve je to jako, jako krhko. Pravo glasa žene su dobile  tek 1945. godine, a moja mama je rođena 1951. godine. A tako je bilo sa ženskim pravima i u razvijenim zemljama. O čemu mi pričamo? Jako su kasno ušle i u obrazovanje, samim time su dugo, dugo bile ekonomski nesamostalne. To je povezano: ako ne ideš u školu, ako nisi bolje obrazovan, ne možeš imati bolji posao, sve je to isprepleteno, nastavlja.

- Treba njegovati u sustavu taj 'girl power', snagu žena, ističe Anuška Budisavljević. Na pitanje što bi to muškarci izgubili pri punoj ravnopravnosti, koja sad ne postoji, i čega se to plaše, odgovara: "Oni ne znaju kako bi im bilo dobro" (smijeh).

Pulska arhitektica, osnivačica i voditeljica Zbora Praksa Edna Strenja kaže da da su žene kroz povijest puno propatile.

Arhitektica i voditeljica zbora Praksa Edna Strenja

- Toliko su se morale boriti za osnovna prava, shvatiš da ta borba nije nešto što se obilježava samo jedan dan u godini. Već 12 godina vodim zbor koji pjeva isključivo pjesme otpora. Među njima su i pjesme o ženskim pravima koje govore o prkosu, solidarnosti i hrabrosti žena koje su se usudile tražiti ravnopravnost. Kroz te pjesme stalno iznova učimo i podsjećamo da sloboda i prava nikada nisu došli sami od sebe, kaže ona.

"Smeta mi kada se 8. mart svede samo na cvijeće i čestitke. Lijepo je slaviti, ali taj dan bi trebao biti mnogo više od simbolike. Trebao bi biti podsjetnik na sve žene koje su se borile prije nas i na obavezu da tu borbu nastavimo. Jer prava žena nisu poklon - ona su izborena, i moraju se braniti svaki dan", zaključuje Edna Strenja.

Inženjerka kemije, Ana Sarvan sama vodi OPG kod Loborike. Njeguje ekološki uzgoj, a svaki plod s njenih polja završava na štandu kraj njive.

- Bavim se nečim što bismo klasično nazvali "muškim svijetom". Ja vodim OPG sama, ali nisam izolirani otok. Ima žena koje se time bave. Ja sam sama u poslu, ali nisam jedina žena u tom području. Bavim se nečim što je percipirano kao muško područje, međutim okružena sam prijateljima koji su većinom dečki i koji su iznimno dragi i, mogu reći, dobro odgojeni i progresivni. Oni na mene ne gledaju s podsmijehom, niti kao na nekoga tko je manje sposoban ili manje vrijedan. Naprotiv. Na njih mogu računati, kaže Ana, hvaleći posebno svoju ekipu iz Loborike.

Inženjerka kemije Ana Sarvan vodi ekološki OPG u Loborici

- Iako je to posao koji uključuje mehanizaciju, snagu i silu, što bi se često percipiralo kao muški posao, ne bih rekla da se zbog toga trebamo obeshrabriti. Mi žene smo itekako sposobne to obavljati, ističe.

- Nisam mehaničarka, ja sam inženjerka kemije. Ako zapnem, ako mi se nešto dogodi s traktorom, imam koga nazvati da mi pomogne, a osnovne stvari mogu odraditi sama, kaže.

Ona se prvenstveno bavi proizvodnjom jagoda i ljetnih kultura poput lubenica i dinja, tu su i rajčice, paprike i slično, a ima i mali nasad trešanja. U nekim trenucima, kaže, mora imati i dodatnu radnu snagu.

- Ako gledamo iz ženske perspektive, jedina stvar koju ne radim na njivi jest oranje. To je specifično. Ne zato što sam žena, nego zato što sam kasno krenula pa nisam to dovoljno uvježbala. Probala sam, ali to ipak traži znanje. Oranje nije samo "kreni pa vozi", tu ima dosta finih podešavanja i vještine. Mislim da ovaj posao zapravo može ženu dosta osnažiti. U mnogim stvarima nisam vična kao što je bio moj djed, ali uzmem si vremena, nastavlja ona.

- Ako moram montirati frezu ili nešto popraviti, uzmem strpljenja i pokušam. Kad uspijem sama, kao osoba koja to nije radila od malih nogu nego tek zadnjih deset godina, osjećam se jako osnaženo. Čak smo se znali šaliti da bismo trebali napraviti neki ženski program osnaživanja i rada na samopouzdanju u poljoprivredi – "Možeš ti to". Naravno, uz oprez, pogotovo kad su u pitanju strojevi. Tu treba imati poštovanja prema stroju. Bolje imati više respekta nego biti nagao, dodaje Ana.

Koliko joj pomažu djeca?

"Imam kćer i sina. Kći ima 12 godina, a mali ima četiri. Za pravu 'šljaku' su još mali, ali rade neke sitnice. Sadimo ruže, presađujemo jorgovane – to nam je svako proljeće mala avantura. Poberu jagode, ponekad rade sa mnom na štandu. Tako se nekako snađemo", kaže Ana.

Aktualnu društvenu situaciju smatra katastrofalnom.

- Nevjerojatno mi je da mi u 2026. godini imamo ovakvu vlast kakvu imamo i da se društvo toliko povampiri i samo sebe unazadi, to je halucinantno. To je trend u cijelom svijetu, od Amerike do nas. Opet se pokušava nametnuti podjela uloga, pojavljuju se "tradwife" ideje i takve svinjarije. Mislim da samo uz međusobno poštovanje možemo ići naprijed. Treba apsolutno poštivati žene i njihovu ulogu u društvu.

- I još jedna stvar - nasilje postoji! Često je skriveno jer je žene sram o tome govoriti. A tu je i onaj 'nevidljivi rad' koji žene obavljaju u kući. To je ogroman problem, ističe Ana.

- Vidim to kod prijateljica. Normalno funkcioniraju u društvu, rade, a onda dođu  kući i tamo ih čeka još jedna smjena. Doma su sluškinje! Strašno. Ne znam kako obrazovati, odgojiti naše dečke, 'mužjake', da malo mućnu glavom, da nisu baš bogom dani, zaključuje Ana Sarvan.