Ennio Forlani spomenuo postojanje jugoslavenskog plana etničkog čišćenja Talijana, Grbin i Boljunčić vjerojatno zbog toga napustili komemoraciju eksplozije na Vergaroli

Na komemoraciji 79. obljetnice eksplozije na Vergaroli koja se dogodila 18. kolovoza 1946. i usmrtila na desetine Puležana i Puležanki, a stotine bile ozlijeđene, gradonačelnik Pule Peđa Grbin i predsjednik Gradskog vijeća Valter Boljunčić uvrijedili su se zbog govora predsjednika Vijeća autohtone talijanske nacionalne manjine Istarske županije Ennija Forlanija. Komemoraciju su napustili te je Grad naknadno poslao priopćenje u kojem piše da su “bili primorani napustiti istu”.

“Predsjednik Vijeća autohtone talijanske nacionalne manjine Istarske županije svoj je govor neprimjereno iskoristio za povijesni revizionizam”, piše nadalje u priopćenju u kojem se tvrdi da “takvi su govori nažalost sve češći u Hrvatskoj, i mi, kao Grad, ne možemo prihvatiti da se obilježavanje ove strašne tragedije te stradanja naših sugrađana i sugrađanki, koristi u cilju lažnog prozivanja za genocid”, te zaključuje da “Grad  će nastaviti podržavati komemoracije i inicijative koje njeguju kulturu sjećanja, mira i međusobnog uvažavanja, a svako politiziranje ili pokušaj podjela u tom kontekstu smatramo neprihvatljivima, kao i širenje netolerancije te teorija koje se pokušavaju prikazati kao činjenice”.

A što je točno rekao Ennio Forlani? Evo prijevoda najkontraverznijeg dijela njegovog govora.

“Evo nas ponovno okupljenih, kao svakog ljeta, na obilježavanju besmislenog masakra od 18. kolovoza 1946., kako bismo se tugom i ljudskim pijetetom prisjetili nevinih žrtava sramotnog projekta. Bio je to apsolutno besmislen masakr, koji se ne može shvatiti izvan točnog plana etničkog čišćenja i zamjene stanovništva koji je započet fojbama tijekom razdoblja upravo završenog Drugog svjetskog rata. Dokaz da se radilo o dobro smišljenom i isplaniranom projektu, nalazimo u riječima Milovana Đilasa u jednom intervjuu koji je časopis Panorama objavio 1991. godine u kojem kaže (citiram): „Sjećam se da smo 1946. godine Edvard Kardelj i ja otišli u Istru organizirati antitalijansku propagandu. Radilo se o tome da se Savezničkoj komisiji dokaže kako su te zemlje jugoslavenske, a ne talijanske. Bilo je manifestacija s transparentima i zastavama.“

Novinar Alvaro Ranzoni ga prekida i kaže: „Ali to nije bila istina!“ A Đilas odgovara: „Naravno da nije bila istina. Odnosno, bila je to samo djelomična istina, jer zapravo su Talijani bili većina samo u gradskim središtima, a ne u selima. Ali trebalo je navesti Talijane da odu putem pritisaka svih vrsta, i tako je i učinjeno.“

Neka svatko izvuče zaključke koje želi, ali zasigurno je taj okrutan i neljudski čin u Vergaroli bio okidač koji je otklonio svaku sumnju kod onih koji su još bili neodlučni hoće li ostati ili otići. Svakako ostaje činjenica da zločini rađaju zločine, da jednoj tragediji slijedi druga, da se jednom ekstremizmu suprotstavlja drugi i da mržnja nikada ne donosi ništa dobro, već rađa besmislene osvete. Ovaj se pokolj pridodao drugim provokacijama i zločinima, potaknuvši pravu veliku tragediju Istre i Jadranskog primorja, a to je egzodus gotovo cjelokupnog njegovog stanovništva.”

“Vrlo sam iznenađen reakcijom predstavnika Grada”, rekao nam je Ennio Forlani, “nisam nikoga optužio za genocid, niti sam spomenuo riječ genocid kako se navodi u priopćenju. Citirao sam već poznate činjenice u spomenuo ih u kontekstu tragedije koja se dogodila na Vergaroli. Nisam htio uvrijediti nikoga, već samo potaknuti institucije da primjerenije obilježe lik doktora Geppina Michelettija te da se na spomen ploču napišu imena svih žrtava”.

Forlani nam je najavio da će o nastaloj situaciji raspravljati u Vijeću autohtone talijanske nacionalne manjine Istarske te da će se potom oglasiti priopćenjem.