"U Puli je poslije 1990. ispražnjeno sedamsto stanova", izjavio je glumac i aktivist za ljudska prava Igor Galo u emisiji Vide TV 'Zavidavanje by Lado Tomičić', koju možete gledati na ovoj poveznici.
Galo, koji živi u Puli, kazao je kako se "ne treba zavaravati" da i ondje poslije 1990. nije bilo nacionalnih prebrojavanja.
- Isto je svugdje, samo negdje više, negdje manje. Ista je priča i indoktrinacija. Nije ni u Puli bilo zgodno biti Srbin, kazao je Galo za Vidu TV, o čemu izvještavaju Novosti.
"Često se čuje da je Istra u to vrijeme bila oaza sreće i veselja. Kakve sreće i veselja! Sedamsto stanova je ispražnjeno u Puli. A koliko je ljudi ostalo bez posla… I Talijani su imali svoje posljedice, iako ne tako drastično. Ni njima nije bilo ugodno", dodao je.
- Danas, kad nema više tako ‘krupnih’ neprijatelja, sad smo mi Hrvati podijeljeni na ove koji vole domovinu i ove koji je ne vole dovoljno. Među pasivnim Hrvatima vlada tišina, ali se diže jeka i galama, pumpa se. Bojim se da vlast nema snage da se s tim izbori, a to će dovesti do još gore situacije, predvidio je Galo, do 90-ih plodan i popularan glumac, koji je u ratno vrijeme zajedno sa suprugom Mirjanom osnovao udrugu za ljudska prava Homo, pa su nakon Oluje zajedno pomagali ljudima koji su ostali na oslobođenim područjima.
Desetak dana poslije Oluje prvi put su otišli u Liku, na područje Otočca, Vrhovina i Korenice i odlučili se angažirati.
"Bili smo odlučni u direktnoj akciji, bez amenovanja odozgo. Izađi na teren pa ćeš vidjeti što se zapravo dogodilo. Nemamo pretenzije da sudimo, nego da konstatiramo, za taj relativno mali prostor, Liku", objasnio je.
- Bilježili smo i prilično dobro evidentirali procese nakon Oluje. Do danas su pomrli svi koji su ostali, a oni koji su se vratili minorna su grupa. Čak i naseljeni ljudi rasuli su se po svijetu, jer na tom području nema uvjeta za život: Lika je surova, mora se raditi, a privreda je uništena i nema pomaka, opisao je pulski aktivist i umjetnik.
Ustvrdio je da danas Lika "postaje deponij špekulanata za opasni otpad".
- Znam o čemu se radi, dobro sam to evidentirao, i imam dokumentirano, ustvrdio je.
"Ne znam i ne mogu tvrditi tko je kome davao kakve ustupke i koncesije, jer tome se ne može ući u trag, ali na terenu se vidi kakve su bile intencije", tvrdi Galo.
Na pitanje Tomičića govorio je i tome zašto 2023. na Filmskom festivalu u Puli nije prikazan njegov dokumentarac “Adio Jugo, film, adio jugoslovenski filmski festival, adio Jugoslavija…. vidimo se u sljedećem ratu”, koji je vodstvo festivala odbilo prikazati u Areni, ponudivši pulsko kino Valli kao alternativu.
- Ništa čudno, komentirao je Galo. "Bez veze su taj film željeli prikazati u kinu Valli. To je uvreda za građane Pule, njima je Arena važna, tamo su ga trebali gledati", ustvrdio je.
"Ne znam je li to bila politička kazna, ali znam da netko ne želi da se suočimo s tim što sam 1991. godinu apostrofirao kao kraj Jugoslavenskog filmskog festivala. Ali, oni su, nisam ja, proglasio kraj Jugoslavije i jugoslavenskog filma. Ja sam samo napisao da je 1991. bio kraj. Ne prizivam rat, ali kad sjekirom presiječeš, trasiraš put prema sukobu. Mislim da su se prevarili oni koji su mislili da je to ispravan put", kazao je Galo.
Igor Galo je s Ladom Tomičićem iscrpno razgovarao i o svojoj glumačkoj karijeri u kojoj je samo od 1968. do 1972. snimio 14 filmova, od kojih je u šest igrao glavnu ulogu; o suradnji s brojnim jugoslavenskim i inozemnim glumcima i redateljima; odnosu jugoslavenske i američke kinematografije te njegovim filmovima koji se i danas pamte i gledaju.
