INTERVJU Edna Strenja: "Osporavati partizanske pjesme je isto kao osporavati Marseljezu!"

Negativne reakcije dijela desničarske medijske scene na sutra zakazani 'Koncert partizanske pjesme' koji će se održati u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Lisinski, u organizaciji Grada Zagreba i Saveza antifašističkih boraca, povod su razgovora s Puležankom Ednom Strenja, osnivačicom i voditeljicom Zbora Praksa, jednim od sutrašnjih izvođača.

Vrijedi podsjetiti da je prije dvije godine susjedna Slovenija, koja se očigledno ne srami svoje antifašističke prošlosti, upisala 100-tinjak partizanskih pjesama u registar nematerijalne kulturne baštine Slovenije.

Edna Strenja pojašnjava povijesni značaj, slojevitost i, prije svega, pravi smisao pjesama otpora, od kojih su partizanske pjesme tek jedan dio mnogo šire priče. Već 12 godina ovaj zbor njeguje takav repertoar.

- Pjesme otpora nastajale su ondje gdje su ljudi osjećali nepravdu, rat, progonstvo, siromaštvo ili potrebu za dostojanstvenijim životom. One su povijesni dokument jednoga vremena, ali i izraz univerzalnih ljudskih težnji za slobodom, solidarnošću i pravednošću, ističe ona.

Zašto pjevanje?

U mnogim razdobljima povijesti upravo su pjesme bile najdostupniji način prenošenja ideja među ljudima koji nisu imali pristup izvorima informacija, obrazovanju ili političkim institucijama. Pjesma se lako pamtila, prenosila usmenom predajom i postajala dio kolektivnog sjećanja.

Iza gotovo svake pjesme otpora krije se stvarna ljudska priča: priča radnika koji traže bolje uvjete rada, prognanika koji napuštaju domovinu, žena koje se bore za ravnopravnost ili ljudi koji pružaju otpor okupaciji i nasilju.

Pjesme otpora nisu isključivo partizanski fenomen.

Mnogo prije nastanka partizanskog pokreta postojale su pjesme koje su pratile društvene i političke borbe. Prisjetimo se primjerice Pariške komune 1871. godine kada su nastala je pjesma "La Semaine sanglante" ("Krvavi tjedan"), posvećena tisućama Parižana ubijenih tijekom represije koja je uslijedila nakon pada Komune. Pjesma je postala simbol sjećanja na poražene i progonjene.

Neposredno nakon sloma Komune, nastala je i "Internacionala" koja je postala najpoznatija himna koja nije slavila naciju ili državu, nego međunarodnu solidarnost radničke klase. Pjevala se na različitim jezicima i kontinentima te je predstavljala ideju međunarodne solidarnosti među radnicima.

Jednako tako, "Marseljeza", danas nacionalna himna Francuske, nastala je kao revolucionarna pjesma tijekom Francuske revolucije 1792. U svom izvornom kontekstu bila je poziv građanima da se suprotstave tiraniji i obrane slobodu, a tek je kasnije postala himna. Osporavati partizanske pjesme je isto kao osporavati Marseljezu!

Zbor Praksa na otvaranju prošlogodišnjeg Pulskog filmskog festivala

Ne mogu se u ovom kontekstu mimoići talijanski anarhisti i njihove pjesme.

Posebno mjesto u povijesti pjesama otpora zauzimaju talijanski anarhisti i radnice. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća mnogi su anarhisti bili prisiljeni napustiti Italiju zbog političkih progona. Njihove ideje o društvenoj jednakosti i protivljenju autoritarnim režimima često su ih dovodile u sukob s državnim vlastima.

Iz toga razdoblja potječu pjesme poput "Addio Lugano bella", koju je napisao Pietro Gori nakon protjerivanja skupine anarhista prvo iz Italije, potom iz Švicarske. Gori je bio pjesnik, odvjetnik i jedan od najpoznatijih talijanskih anarhističkih intelektualaca svojega vremena.

Njegova pjesma i anarhistički slogan "Nostra patria è il mondo intero" ('Naša domovina je cijeli svijet') sažimao je ideju međunarodne solidarnosti i odbacivanja nacionalnih podjela kao temeljnog kriterija ljudske vrijednosti. Zanimljivo je da Gori nije izmislio sam izraz „Nostra patria è il mondo intero”. Taj se stih pojavljuje već u operi „Il turco in Italia” koju su napisali Gioachino Rossini i Felice Romani. Gori ga je preuzeo i dao mu potpuno novo političko značenje.

Još jedna značajna pjesma tog razdoblja je "Figli dell'officina" kasnije poznata kao "Figli di nessuno", anarhiste Gabrielea Raffaellija, nastala 1921., koja govori o ljudima bez privilegija i zaštite, onima koje društvo često ostavlja po strani. Njezina popularnost proširila se daleko izvan izvornih političkih krugova, te je kasnije obrađena sa strane mnogobrojnih talijanskih kantautora i bendova.

Što je s razdobljem Prvog svjetskog rata? Često se brkaju Arditi i Arditi del popolo.

Arditi del Popolo jedna je od prvih organiziranih antifašističkih skupina u Europi koja se oružano suprotstavljala fašističkom nasilju. Svakako je važno razlikovati Arditi i Arditi del Popolo. Arditi su bili elitni jurišni odredi talijanske vojske tijekom Prvog svjetskog rata. Dio njihovih pripadnika kasnije je pristupio fašističkom pokretu, dok su drugi osnovali Arditi del Popolo. Što se tiče pjesama arditizma, one dijele zajedničku karakteristiku s drugim pjesmama revolucionarnog i subverzivnog repertoara. One se suprotstavljaju patriotskim himnama i vojnim marševima, ali često crpe iz popularne glazbe tog vremena – valcera, mazurki i tadašnje zabavne glazbe.

To su političke pjesme, ali ne proizlaze iz usmene seljačke tradicije. Umjesto toga, često nastaju kroz parodiranje pjesama političkih protivnika, poput fašističkih ili boljševističkih napjeva.

Primjer toga je pjesma "Bolscevismo, tu sei il vero socialismo, ...tu ci dai la liberta'" ('Boljševizam, ti si pravi socijalizam... ti nam daješ slobodu...') pjevana na melodiji fašističke himne "Giovinezza" ('Mladost') koja je šira publika mogla čuti u nagrađivanom filmu Igora Bezinovića "Fiume, o morte!".

Često aktualni desni narativ, uz gotovo posprdan odnos spram partizanskih pjesama, posve mimoilazi radničke pjesme, odnosno pretežito ženske radničke pjesme.

Tako je. Mnoge pjesme otpora nisu nastale na bojištima nego na radnim mjestima. Talijanske mondine, sezonske radnice na rižinim poljima, pjevale su o teškim uvjetima rada, niskim plaćama i dostojanstvu radnica. Njihove pjesme postale su važan dio radničke kulture. To su radnice koje su se u krvavom štrajku prve izborile za osmosatno radno vrijeme i bolje uvjete rade u Italiji, početkom prošlog stoljeća. Ta borba je ispjevana u pjesmi "Se 8 ore vi sembran poche, provate voi a lavorar" ("Ako vam se 8 sati čini malo, probajte vi raditi").

Sličnu su tradiciju stvarale tabacchine, radnice u poljima duhana u Pugli, radnice u tvornici jute u Umbriji, gelsominaie koje su brale jasmine u Calabriji i na Siciliji te impiraresse, žene koje su u Veneciji izrađivale perlice. Njihove pjesme govorile su o radu, solidarnosti i svakodnevnim životnim borbama.

U Francuskoj su važnu ulogu imale "Penn Sardin", radnice iz bretonskih tvornica konzervirane ribe. Njihov štrajk početkom 20. stoljeća postao je simbol radničkog organiziranja žena, a pjesme koje su pjevale ostale su dio francuskoga radničkog nasljeđa.

Nije li jedno od najpoznatijih poglavlja europske glazbe otpora vezano  uz Španjolski građanski rat?

"Ay Carmela" nastala je među republikanskim borcima kao pjesma o otporu fašističkim snagama generala Franca. "No pasarán" postala je glazbeni izraz istoimenog slogana obrane Madrida - "Neće proći".

Posebno je zanimljiva pjesma "Los campesinos" iz 1936., koja veliča seljake kao nositelje društvene promjene. U tome podsjeća na jugoslavensku partizansku pjesmu "Nabrusimo kose", koja također prikazuje obične ljude, seljake i radnike kao pokretače otpora.

Takve sličnosti pokazuju da su različiti narodi, suočeni sa sličnim izazovima, često stvarali vrlo slične glazbene izraze. Sve su te pjesme nastale prije Drugoga svjetskog rata i pokazuju da tradicija pjesama otpora pripada širokoj europskoj kulturnoj povijesti.

Kako biste vi predstavili sutrašnji Koncert partizanskih pjesama u Lisinskom?

Koncert nije pokušaj vraćanja u prošlost niti slavljenje podjela. On je prilika da se podsjetimo kako su kroz povijest obični ljudi pjevali kada su tražili slobodu, dostojanstvo i pravo na bolji život. Od Pariške komune preko talijanskih radnica, španjolskih republikanaca i francuskih radničkih pokreta pa do partizana na prostoru bivše Jugoslavije, pjesme otpora čuvaju sjećanja na ljude čiji se glas često nije mogao čuti na druge načine.

Kao voditeljica zbora koji već 12 godina njeguje takvu glazbenu baštinu, ne vidim u tim pjesmama razlog za podjele. Vidim priliku za razumijevanje povijesti, poštovanje iskustava prethodnih generacija i očuvanje kulturnog nasljeđa koje pripada svima nama. Jer prije nego što su postale predmet političkih rasprava, te su pjesme bile – i ostale – ljudske priče otpjevane u trenucima kada je pjesma bila jedan od rijetkih načina da se sačuva nada.