Kaže se da bismo, kada bi svijet za svaku žrtvu Holokausta utihnuo na jednu minutu, šutjeli više od deseljeća. Možda bismo tek tada shvatili razmjere onoga što se dogodilo. Možda bismo tek tada razumjeli da sjećanje nije ceremonija
Kaže se da bismo, kada bi svijet za svaku žrtvu Holokausta utihnuo na jednu minutu, šutjeli više od deseljeća. Možda bismo tek tada shvatili razmjere onoga što se dogodilo. Možda bismo tek tada razumjeli da sjećanje nije ceremonija
27. siječnja obilježava se Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. No taj dan nije samo podsjetnik na prošlost. On je i pitanje što ćemo učiniti onda kada oni koji pamte više ne budu među nama.
Ovog tjedna sjećanje je bilo posvuda.
Na televiziji ceremonije i govori, na društvenim mrežama fotografije, imena, svijeće. Neki moji poznanici pisali su o svojim djedovima, o rodbini, o nekom svome… onome tko se nikada nije vratio ili se vratio zauvijek promijenjen. Sjećanje je bilo vidljivo, izgovoreno i podijeljeno.
Sve sam to promatrala s terase svoga ureda.
Gledala sam kako lišće polako pada s listopadnih stabala. Jedno po jedno. Bez žurbe i bez buke. I pomislila sam kako priroda uvijek zna obilježiti svoje prijelaze, bez protokola i bez riječi. Samo u ritmu koji ima smisla.
I tako je počelo razmišljanje o sjećanju…. Sjetila sam se svoje none. Siromašne žene s puno djece, u vremenu kada se imalo malo, a dijelilo još manje. Pa ipak, kada su se ljudi vraćali iz logora… izgladnjeli, bolesni, bez kuće kojoj bi se vratili… ona ih je primala. Ne iz herojstva, nego iz onog dubokog uvjerenja da se čovjek ne ostavlja samome sebi kada je već preživio ono najgore.
Takve se priče rijetko zapisuju u udžbenike. One ostaju u obiteljima, u šutnji između rečenica. Ali upravo su one ono što drži svijet na okupu kad se sve drugo raspadne U Gorskom kotaru, kraju moje none, iz sela okruženih šumom i tišinom, ljudi su odvođeni iz svojih kuća bez objašnjenja i bez sigurnosti povratka. Odvođeni su u internacijske i koncentracijske logore, najčešće na Rab.
Onde su civili… žene, djeca i starci… umirali od gladi, bolesti i iscrpljenosti. Njihova imena danas često ne stoje na velikim spomenicima ali ostaju upisana u obiteljsko pamćenje i u tlo iz kojeg su odvedeni.
Danas se Rab pamti po suncu i moru, a rijetko po činjenici da je bio mjesto patnje onih koji nisu imali izbora.
I u Istri zemlja pamti. U Svetvinčentu se obilježilo stradanje sela Bokoridići i Šajini, sela gotovo izbrisanih, ljudi pobijeni, kuća spaljenih. Istra je puna takvih mjesta. Nevidljivih na razglednicama ali duboko upisanih u istarsko tlo.
Razmišljala sam o svemu tome dok je lišće padalo.
Svake godine listopadna stabla otpuštaju svoje lišće. Ne naglo i ne nasilno, nego u ritmu koji priroda poznaje. Lišće pada jer je došlo vrijeme, ali stablo ne zaboravlja. Ono povlači ono što je važno u dubinu, u nevidljivo. Ono što pusti nije gubitak, nego priprema.
Možda i sjećanje funkcionira na sličan način. Još uvijek postoje živi svjedoci.
Ali oni su u poznim godinama. To je generacija koja polako odlazi zajedno s glasovima koji pamte ono što mi možemo samo učiti. Povlače se iscrpljeni dugim pamćenjem.
Ipak, čini se da život uvijek ostavi svjedoke.
Ne zato što voli patnju nego zato što zna da je zaborav opasniji od boli. Kad ljudi pokušaju zatvoriti poglavlje, život ostavi nekoga da pamti. Kao godove u deblu. Kao tragove u tlu. Kao tišinu koja se ne raspline. I zato, kad govorimo o Holokaustu, ne govorimo o jednom mjestu.
Govorimo o vrhuncu zla koje je započelo puno ranije… riječima, podjelama, ravnodušnošću. Govorimo o mjestima gdje je tišina svijeta postala smrtonosna. Mjesta gdje je sustavno ubijeno više od milijun ljudi…samo zato što su postojali.
Kaže se da bismo, kada bi svijet za svaku žrtvu Holokausta utihnuo na jednu minutu, šutjeli više od deseljeća. Možda bismo tek tada shvatili razmjere onoga što se dogodilo. Možda bismo tek tada razumjeli da sjećanje nije ceremonija.
Sjećanje je odgovornost.
Živi svjedoci odlaze.
Tiho, kao lišće koje se odvaja od grane. Sa sobom nose sjećanja koja nikada nisu tražila da budu zapisana…samo da budu priznata.
Kad oni odu prestat će jedina mogućnost da nas netko pogleda u oči i kaže: “Bilo je stvarno!” Tada će ostati mjesta. Tlo. Drveće. Kamen. Neće vikati. Neću upozoravati. Samo će šutjeti onako kako šute mjesta na kojima se nešto nepovratno dogodilo.
I možda je to najteža istina…da će svijet nastaviti rasti, zelenjeti i cvjetati i ondje gdje je čovjek pao. Priroda neće pitati jesmo li zapamtili. Ona će samo pamtiti umjesto nas.
A mi ćemo, jednom, morati živjeti s odgovorom na pitanje koje neće više imati kome biti postavljeno: Jesmo li slušali dok je još bilo onih koji su mogli govoriti?
Svjedoci nisu tu da nas zadrže u prošlosti.
Oni su tu da nas usmjere u budućnost…poput lišća koje pada ne zato da bi stablo nestalo …nego da bi zapamtilo proljeće koje dolazi.
Dok gradovi i općine zadnjih desetak godina uvode ekološku rasvjetu, privatni investitori u selima 'ubijaju' noć. Slučaj iz Vidulina šokirao je astronomsku zajednicu, a kazne za ovakve prekršaje iznose od 790 eura po protuzakonitom rasvjetnom tijelu
Sutra ćemo se, uz ostalo, baviti temom o kojoj se ne govori dovoljno, a važna je - tko je Istri ukrao nebo i kako se protiv toga boriti
Povod za izlaganje jedrenjaka bila je njegova restauracija koju je realizirao Alvise Benussi, rovinjac koji se dugi niz godina bavi izradom maketa i dobar poznavatelj maritimne baštine Rovinja. Alvise Benussi sudjelovao je u pripremi postava izložbe Pomorstvo, ribarstvo i brodogradnja koja je 1980-ih godina upriličena na otoku sv. Andrija kraj Rovinja i na kojoj su izložene tri makete jedrenjaka koje se čuvaju u zbirci rovinjskoga muzeja: dvije makete tipa nava te maketa barka San Lorenzo.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
