Ima jedan detalj koji nećete naći u arhivama. U makljaži, moj pranono Anton Martinčić, uhvatio je jednog talijanskog mesara. Nadvladao ga je i u ruci imao čekić. Mogao ga je ubiti. Međutim, ispričao je svojem unuku da je u tom trenutku vidio čovjeka i strah u očima. I u toj milisekundi sva snaga iz ruke otišla je u psovku i rekao mu je da bježi. Kasnije je taj talijanski mesar stao na stranu rudara
Ima jedan detalj koji nećete naći u arhivama. U makljaži, moj pranono Anton Martinčić, uhvatio je jednog talijanskog mesara. Nadvladao ga je i u ruci imao čekić. Mogao ga je ubiti. Međutim, ispričao je svojem unuku da je u tom trenutku vidio čovjeka i strah u očima. I u toj milisekundi sva snaga iz ruke otišla je u psovku i rekao mu je da bježi. Kasnije je taj talijanski mesar stao na stranu rudara
Sutra se obilježava 105. godina od osnutka Labinske republike.
Iskoristit ću ovaj događaj da se prisjetimo zašto je Labinska republika nastala, što je značila tada i
zašto je važna i danas. Godina je 1921. Prvi svjetski rat je završio, ali Istra nije dobila mir. Nakon raspada Austro-Ugarske, Istra je pripala Kraljevini Italiji. S novom državom dolaze zabrane, nasilje, prisilna talijanizacija i fašizam u svojoj najranijoj, uličnoj i brutalnoj formi.
Fašističke skupine tuku, zastrašuju, razbijaju sindikate. U veljači 1921. u Pazinu brutalno su pretučeni sindikalni vođe rudara. Ljudi koji nisu nosili oružje, nego zahtjeve za radnička prava, sigurnost i dostojanstvo.
Premlaćivanje je bila poruka .... šutnja ili batine. I ta je poruka stigla u Labin. Rudari labinštine tada su radili u uvjetima koje danas ne bismo nazvali radnima, nego smrtonosnima.
Mrak, vlaga, urušavanja, eksplozije, bolesti, niske plaće. Ako je rudar poginuo, obitelj bi ostala bez ičega. Većinom Hrvati i Slovenci, ali i Talijani, dijelili su istu sudbinu i isti strah. Ti ljudi nisu čitali političke teorije. Ali razumjeli su jedno ... ako sada pristanu na strah, više nikada neće imati glas.
Zato su se organizirali.
U arhivi piše da su se dana 1. ožujka 1921. okupili na Placi u starom Labinu. U obiteljskoj priči mojega pranoneta pamti se kako su stajali s kokaricama (drvenim štapovima s pojačanim vrhom).
Goli pred silom, ali jasni u onome što brane. U nekoliko dana preuzeli su rudnike, otjerali upravu, organizirali straže, osnovali radnički odbor i osigurali opskrbu i red.
Proglašena je LABINSKA REPUBLIKA.
Trajala je od 2. ožujka do 8. travnja 1921. Nešto više od mjesec dana. Ali u tih mjesec dana dogodilo se nešto povijesno .... prvi masovni organizirani radnički otpor fašizmu u Europi.
Ne u velikim gradovima. Ne u tadašnjim centrima moći. Nego u malom Labinu, među siromašnim ljudima koji su goloruki znali zašto se mora braniti sloboda, ljudsko dostojanstvo, pravo na rad i pravo na život.
Labinska republika dogodila se prije nego što je fašizam dobio zakone, institucije i logore. Rudari su fašizam prepoznali po nasilju, i reagirali. O tome su pisali i govorili radnici diljem Europe. Pisma podrške stizala su iz Trsta, Ljubljane, Zagreba, Pariza i Rima.
Europa je tada šutjela. Labin nije.
Ustanak je ugušen vojskom, policijom i izdajom. Kroz sustav opskrbe hranom, zahvaljujući izdaji iznutra, talijanske su postrojbe ušle u rudnik i postavile eksploziv. Ljudi su uhićeni. Neki su pobjegli, neki se skrivali, neki platili trajnim posljedicama. Ali ono što se često prešućuje je da je zahvaljujući međunarodnom pritisku, svi optuženi rudari kasnije su oslobođeni. A talijanska uprava, u strahu od nove pobune, bila je prisiljena poboljšati sigurnost, povećati plaće i smanjiti eksploataciju.
Ustanak jest bio vojno slomljen. Ali politički i ljudski ... nije poražen.
O Labinskoj republici postoje knjige, dokumenti i arhivi. Sve to treba čitati i poštovati.
Ima jedan detalj koji nećete naći u arhivama. U makljaži, moj pranono Anton Martinčić, uhvatio je jednog talijanskog mesara. Nadvladao ga je i u ruci imao čekić. Mogao ga je ubiti. Međutim, ispričao je svojem unuku da je u tom trenutku vidio čovjeka i strah u očima. I u toj milisekundi sva snaga iz ruke otišla je u psovku i rekao mu je da bježi. Kasnije je taj talijanski mesar stao na stranu rudara.
Povijest to ne mjeri. Ali u tome se razlikuje otpor od osvete.
Kad ga je unuk pitao kako su pobijedili: pranono je rekao: zajedništvom.
U tom ustanku, tog dana kad je postavljen eksploziv moj je pranono ostao slijep. Doživio je duboku starost, radio je suhozide .... i pričao svojem unuku o Labinskoj republici. Kad je njegov unuk porastao dovoljno da razumije rekao je sljedeće. „Sinko! Bolje da umočiš ruke u drek nego u politiku. Od dreka ćeš ruke oprati, a od politike nikada!“
Taj unuk, zahvaljujući onome što se dogodilo 1921. imao je priliku učiti. Postati doktor znanosti.
Dati doprinos zajednici. A ja sam tu rečenicu čula kao opomenu i obavezu. Jer kad se arhive zatvore ostaje pitanje ... što mi radimo s onim što su oni obranili? Zato znam, slobodu nisam dobila u nasljeđe. Dobila sam ju na čuvanje. Ono što se 1921. branilo tijelom, danas se prepoznaje u jeziku i glasu.
I zato takve trenutke ne doživljavam kao slučajnost, jer u petak sam bila na koncertu Elis Lovrić, Labinjanke koja pjeva na materinjem jeziku, labinjonskom. I dok sam slušala njezine riječi, nisam ih slušala samo ušima, prolazile su kroz kosti.
Kao da su se u tom glasu spojili kamen, zemlja, mrak rudnika i ono svjetlo koje se ne da ugasiti.
Osjetila sam ponos. Onaj tihi i tvrd. Ponos što nosim te gene.
Moj pranono je imao kokaricu. Ja imam pero, odnosno tipkovnicu. On je u trenutku kad je mogao ubiti čovjeka svu snagu usmjerio u psovku i rječi bježi, i time podario život. Ja svu nemoć, tugu i ljutnju usmjeravam u pisanje. I to je ta ista linija otpora, samo u drugom vremenu.
Zato ću ovaj tekst završiti riječima Labinjonke Elis Lovrić koje posvećujem omladini, onima koji tek
dolaze, onima koji još traže svoje mjesto, onima koje se danas pokušava uvući u ralje gramzivosti,
huškanja i prisilnog biranja strana:
„ I se ca ti se paro da ne valjo
more propio bit tvoj božji dor
a ono ca je niškoristi
va jušteh rukah more prit od koristi
ku to znoš poznat
novo ime dat
i na novo kolorat“
Ovakve priče treba njegovati, čuvati živima te im davati pažnju i poštovanje. Odgovornost i dužnost je ne šutiti, ne okrenuti glavu, nego se sjetiti svojih predaka.
A oni koji su odlučili uprljati ruke politikom, umjesto da je odgovorno koriste za dobrobit zajednice, neka barem prestanu uvjeravati druge da je prljavština normalna. I neka se češće pitaju služe li zajednici ili sebi. Oni koji su izabrali politiku umjesto čovjeka, neka ne traže tišinu kao oprost.
Na kraju ne ostaje objašnjenje. Ostaje poruka koja traje više od stoljeća.
KOVA JE NAŠA (Rudnik je naš)
Program obilježavanja 105. obljetnice Labinske republike možete pogledati OVDJE
Nasred sela ucrtana je, dakle, linija koja ima razgraničiti Hrvatsku od Slovenije, ili Sloveniju od Hrvatske, kako vam već paše. Ako vas put natjera s ove hrvatske strane, oči će vam prvo pasti na tablu na kojoj je ispisano „Državna granica“, a ako dolazite s one druge bande, onda eto, sve suprotno: prvo ćete ugledati oznaku „Pozor! Državna meja“
Glazba, gluma i poezija u emotivnoj večeri koja je spojila smijeh, suze i more cvijeća na pozornici
Općina Lupoglav je proteklih mjeseci zbog premašivanja zakonskog limita za masu plaća i aktiviranja prava na plaću dodatnih šest mjeseci bivšeg načelnika, morala krenuti u smanjenje plaća
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
