LUNGO NIGHTMARE: Zhel, Šumonja i Omke analiziraju predizborne slogane

Pao je sumrak u Šijanskoj šumi i bilo je vrijeme za pokret. Došlo je do pomalo konfuzne situacije unutar čopora divljih svinja, spustili su se skroz do pumpe i zastali kod ogromnih jumbo plakata kojih, bili su uvjereni, još jučer nije bilo ovdje. Svega par kilometara zračne linije, također nadomak Pule, čagalj je izašao iz svog brloga i kako već priliči, popeo se na blago uzdignuće nalik kakvoj prirodnoj pozornici s kojeg je svaki ubogi dan zavijao na Mjesec. Sad je bilo neizvodivo jer ispriječio se neki jumbo plakat koji mu zaklanjao pogled. Kornjača sa Bulevara, stara gradska frajla, pitala se retorički - kakav je ovo mumbo jumbo? Vrapce je odavno nervirala ta prastara frazetina - da to i vrapci na grani znaju, jer oni su jako dobro obaviješteni, onaj s Valkana popeo se na reklamni pano i sa strahopoštovanjem pogledao zvjezdano nebo nada sobom i moralni zakon u sebi.  

Čemu sve to? Što se događa? Riječ je o najnovijoj furtutmi. Upravo slijede lokalni izbori. Prijavili su se kandidati, svi s proglasima koji su tako preopći da čovjek ne zna što da misli.

Tri lokalna humanoida, Bojan, Omke i Zhel sreću se tamo gdje se nekad igrala tombola boksačkog kluba Pula i odmah ulaze u raspravu o aktualnim događanjima, međusobno si razgovaraju o proglasima koji vrište s izbornih plakata. Sva trojica neumreženi u koridore vlasti, ali puni neke pozitivne arogancije. Sličnomišljenici koji stalno upadaju jedan drugome u riječ. Znaju se dobro zafrkavati i što je najvažnije, jako su pošteni u svom prosuđivanju.

Slijedi transkript njihovog razgovora na temu proglasa koji se trenutno uzvikuju na lokalpolitičkoj tržnici. 

Zhel: Bojane, možeš li se za početak kratko osvrnuti na samu riječ 'slogan' – njezino porijeklo i kako se kroz povijest razvijala njezina upotreba? 

Bojan: Riječ ‘slogan’ vuče korijen od galske riječi ‘eslogan’, koja je pak inačica staroirskog ‘sluagh-ghairm’. U svom je izvornom obliku ‘slogan’ bio ‘ratni poklič, buka, krik’, i korišten je za ohrabrivanje ratnika u borbi.

Danas se slogan definira kao kratka, privlačna, upečatljiva rečenica ili fraza koja se koristi kako bi se nešto prodalo. Manje agresivna verzija pojam slogan tumači kao prenositelja poruke, poruke koja stvara emocije i na koncu mobilizira mase te potiče na određeno djelovanje. Koristi se u marketingu, politici, oglašavanju i raznoraznim društvenim pokretima, s ciljem da ostane urezan u pamćenje.

Prve pisane slogane koristili  su još stari Egipćani i stari Rimljani kako bi promicali vladara i njegove ideje. U srednjem vijeku vitezovi i plemići koristili su motoe (preteče slogana) na svojim grbovima, npr. Dieu et mon droit (Bog i moje pravo) kao moto engleskih monarha.

Nakon industrijske revolucije, s razvojem tržišta i oglašavanja, slogani su postali ključni alat za brendove. Tvrtke poput Coca-Cole i General Electrica rano su prepoznale snagu slogana za stvaranje identiteta proizvoda.

Jedna od najzanimljivijih podkategorija slogana su politički slogani, koji su u sedlu još od, gore spomenutog Egipta i Rima, Američke i Francuske revolucije (No taxation without representation, Liberté, égalité, fraternité), galopiraju kroz totalitarne režime poput onog nacističke Njemačke (Ein Volk, ein Reich, ein Führer), Sovjetskog Saveza (Rad, mir, zemlja) Jugoslavije (Bratstvo i jedinstvo) te jašu i prodaju maglu i u današnjim modernim demokracijama koje ih koriste za mobilizaciju birača. 

Zhel: Povijest slogana koju si opisao pokazuje njihovu gotovo arhetipsku lingvističku moć. Imali smo u prošlom stoljecu i Smrt fašizmu – sloboda narodu u zanimljivoj tenziji sa Za dom – spremni parolama u ime kojih su ljudi davali živote. Dobri slogani su izuzetno moćne kratke motivacijske poruke koje pogađaju srce i glavu.

Kad razmišljam o sloganima kroz vlastito iskustvo, shvaćam da sam se njima bavio cijeli život: u pjesmama, preko riječi na videima, pa kasnije i komercijalno – za klijente ili sebe. Ako su dobri, slogani pokreću na akciju.

S druge strane, bez jasne vizije, slogani su gotovo uvijek apstraktni.

Bez nužnog slaganja sa svim njegovim stavovima, poznati lingvist i analitičar društva, Noam Chomsky u svojoj knjizi Kontrola medija: Spektakularna postignuća propagande (1991) ističe:

Pametan način da se ljude održi pasivnima i poslušnima jest strogo ograničiti spektar prihvatljivih mišljenja, ali dopustiti vrlo živu raspravu unutar tog spektra, te koristiti slogane koji praktički ništa ne govore, ali zvuče ugodno i važno.

Omke: Neke proglase teško je zaboraviti, a potiču još iz vremena komunističke propagande; recimo Ništa nas ne smije iznenaditi. Pozivao je na određenu ozbiljnost, unosio tjeskobu; što bi nas sve moglo iznenaditi? U proglasu se krije cijeli film, thriller. Kratica je također dosta pamtljiva, NNNI. Među umjetničkim proglasima također se kriju neki dobri, bezvremenski. ‘Svi za mnom!’ je jedan takav primjer, sa uskličnikom na kraju. Proglas alternativnog benda Disciplina kičme, otvara neka nova vrata, nažalost danas neprikladan jer nema velikih ličnosti u politici koje mogu stajati iza takvog proglasa: ostali su samo kokošari koje baš i ne zanima što ima za reći neki ludi, beogradski muzičar. 

Bojan: NNNI je odličan primjer slogana koji je mobilizirao najšire mase, uvukavši se i u obrazovne institucije. Iza njega stajao je kompleksan ideološki paket ondašnjeg sistema koji je sadržavao i cijeli niz praktičnih subverzivnih naputaka i vježbi, a sve u cilju održanja društvenog poretka i politike Tuđe nećemo - svoje nedamo. Ok, to doba volimo nazivati dobom jednoumlja pa su ciljevi bili svima zajednički i bila je prilično jednostavna društvena implementacija neke ideje. U to je doba bilo nezamislivo da bi se mogao pojaviti politički slogan tipa Nepotkupljiva! (Dušice Radojčič) jer se nepotkupljivost podrazumijevala, bila je u ‘tvorničkim postavkama’. Današnja potreba da se ta vrijednost naglašava u političkom diskursu otkriva gorku istinu; potkupljivost je postala zadana postavka, gotovo pa normalizirana karakteristika ‘prosječnog’ Hrvatskog političara i upravo zato slogan Nepotkupljiva! više nije samo parola, to je “tiha” optužba i poziv na buđenje. 

Omke: U to doba parola Nepotkupljiva! bila je nezamisliva - sve do kraja osamdesetih i raspada socijalističkog sistema. Znaš, samu riječ 'štrajk' nitko se nije usudio izgovoriti sve do Titove smrti. Također, od tadašnje policije bilo je nepoželjno da se nakon radnog vremena oblači u crno. Pattern je bio drugačiji, ali na neku foru sve je ostalo isto. Da se socijalizam nije urušio, svejedno bi imali Plenkovića, Milanovića i šta ja znam, Raspudića na pozicijama moći. 

Zhel:  Efekt slogana Nepotkupljiva! Kao prvo, leži u njegovoj ekonomiji jezika: jedna riječ s uskličnikom, jasno povezana sa strankom Možemo!. Slogani, naravno, trebaju biti što kraći – idealno do četiri, pet riječi.

Slažem se s Bojanom – Nepotkupljiva! nije samo odraz političke stvarnosti, već i tiha optužba, nažalost već godinama. Takav slogan pretpostavlja da se kandidat(kinja) već ranije predstavio/la kao upravo takva – nepotkupljiva. U pitanju je vjerodostojnost.

Naravno, mi zapravo ne znamo tko je doista nepotkupljiv. Nisu nam dali uvid u bankovne račune ili druge vrste utjecaja. No djela govore više od riječi. Pogledi su govorili više od riječi, pjeva jedna stara pjesma.

Bojan:  Sjećam se jedne nezaboravne epizode poznatog stripa Alana Forda pod naslovom (Ne) glasajte za Notaxa, u kojoj Notaxa, kandidata za guvernera neke nedefinirane države (jer Alan Ford nikad nije mario za zemljopis), čuvaju tajni agenti grupe TNT tijekom njegove sulude predizborne kampanje. Na jednom skupu, Notax uzvikuje pred masom da glasaju za njega jer će im zauzvrat dati – jahtu, vilu, bazen, pa i što god još požele! Njegov savjetnik, hladan i ciničan, u pozadini mu šapće kako se u politici mora biti jasan i uvjerljiv: ‘Obećavaj, obećavaj i samo obećavaj… a poslije - baš nas briga.’

Skoro pa nevjerojatno, ali čini se da smo iz svijeta stripa u međuvremenu zakoračili u stvarnost. Nedavno je na društvenim mrežama osvanuo video u kojem Bruno Langer, javno daje podršku Filipu Zoričiću, aktualnom gradonačelniku Pule, koji je u utrci za novi mandat. Glavni adut koji Bruno ističe? Zoričić, kaže, za vrijeme svog mandata nije bio dio nijedne korupcijske afere, nije potegnuo ruku u gradsku blagajnu, i što je gotovo nevjerojatno, nakon četiri godine na vlasti i dalje živi kao podstanar. I sad se čovjek mora zapitati: nije li ova Langerova izjava, premda iskrena i afirmativna, istodobno i brutalna dijagnoza našeg vremena? Ako je nije krao najjača politička preporuka, znači li to da je pošten političar danas postao gotovo pa oksimoron? Rijetkost kakvu bi Notax iskoristio samo kao još jedno prazno obećanje?

Zhel: Haha, dobro se sjećam tog broja Alana Forda. Primijetio sam da većina kandidata mijenja plakate i izlazi s više slogana. Time gube prepoznatljivost i dosljednost. Sjetimo se Obame i njegova Yes We Can: jedan glavni slogan, sve ostalo kao podnaslovi.

Što se tiče sadašnjeg gradonačelnika i njegove kampanje, evo jednog paralelnog primjera iz Velike Britanije. Londonski gradonačelnik Sadiq Khan išao je 2024. sa sloganom A Safer, Fairer, Greener London for Everyone (Sigurniji, pravedniji, zeleniji London za svakoga). Već u prvom mandatu pokrenuo je projekte poput zona bez automobila i ULEZ-a (Ultra Low Emission Zone) za vozila koja ne zadovoljavaju ekološke standarde – sustav uveden još 2019. Drugim riječima: u novoj kampanji samo je pojačao ono što je već ranije započeo. Građani su imali jasnu priliku ocijeniti je li radio ono za što su ga izabrali i mogu li mu vjerovati. Slična je stvar i s dosadašnjim pulskim gradonačelnikom. On u ovoj kampanji – htio to ili ne – potvrđuje (ili ne potvrđuje) svoju vjerodostojnost.

Omke:  Najbolji proglas iz ovih naših krajeva izletio je spontano iz usta Sanje Radolović, sadašnje kandidatkinje za županicu - 'Deset kuna šut' upućenog lokalnom novinaru aludirajući na njegovu narkomansku prošlost. Sočan, pamtljiv i pomalo alanfordovski proglas koji ruku na srce i nije pravi proglas, ali brzo se udomaćio i postao dio ovdašnjeg folklora. Starije pulske gospođe nakon obilaska tržnice završe na nekoj terasi, hihoću se, naručuju kavu i šut deset kuna.

Bojan: Zanimljiv je odabir slogana Pula bez tapije,  Filipa Zoričića. Tapija je riječ turskog porijekla, a označavala vlasnički list ili dokument o pravu vlasništva, posebno nad nekretninama. U prenesenom, značenju  tapija znači: osjećaj ekskluzivnog prava na nešto što zapravo pripada svima, pretpostavljena nedodirljivost neke osobe ili grupe u određenom  kontekstu. Dakle, tapija nije samo vlasništvo, to je i mentalitet privilegiranosti, osjećaj da netko ima pravo po defaultu.

U Puli se godinama, pa čak i desetljećima, osjećao dojam da određene stranke, grupacije ili osobe imaju tapiju na vlast. Da je gradska uprava cosa nostra. Ta se percepcija posebno vezivala uz dugotrajnu dominaciju IDS-a u lokalnoj politici, gdje je postojala uvriježena ideja da je Pula njihov teren, gotovo kao politička prćija. 

Slogan Pula bez tapije kao da sada simbolizira nastavak tog raskida s monopolom, poručuje da se vlast više ne podrazumijeva, ne nasljeđuje, i da Pula ne pripada nikome po rođenju, stažu ili pripadnosti. Kako ste vi isčitali tu poruku? 

Zhel: Malo drugačije, ali sviđa mi se tvoja definicija. Izraz ‘tapija’ prvi sam put čuo 90-ih u pulskim krugovima, najčešće kao opis stanja – bilo u kafiću, klubu ili trenutnog raspoloženja. Primjerice:  Bio sam u Uljaniku, bila je teška tapija, samo neki starci.’ Ili kad bi netko komentirao ideju: ‘Meni je to tapija’ – nešto jadno, bezveze, bez smisla. Rijetko, ali i u tom smislu, čuo sam ga kao opis osjećaja bezizlaznosti: Ma ja sam tapija. Ako se sadašnja kampanja gradonačelnika referira na to značenje, pretpostavljam da se biračima želi poručiti težnja prema Puli koja nije mrtva, dosadna i učmala – Puli bez tapije, kao svojevrsnoj pulskoj inačici dalmatinske fjake. Međutim, gradonačelnik je već trebao pokazati radi li na smanjivanju tapije ili njenom održavanju - građani će to sami ocijeniti. Treba reći i da urbano značenje tapije poznaje samo dio populacije.

A staro marketinško pravilo jasno kaže: slogan mora biti odmah razumljiv širokoj publici – bez trošenja suvišnih kalorija.

Omke:  Nisam iznenađen da je tapija orijentalnog porijekla. Ima u sebi to ništavilo, zamrlost do krajnjih granica. Ako je tapija, stvar je mnogo ozbiljna, skoro pa bezizlazna. Tapija je predvorje pakla.

Zhel:  Uh, teške riječi.

Omke: Što mogu kad sam tapija, ali idemo tapijati dalje…'Ljudsko lice grada’, što mu to znači? Proglas naspram kojeg imam ambivalentan odnos. Moram vam nešto priznati, ispovijediti se, ne znam kako se kaže na našem, dati svoj testimony. Ja nikad nisam napravio DNK test iako sam dolazio u iskušenje. Bio me je strah. Plašio sam se rezultata. U rijetkim trenucima kad bih se pogledao u ogledalo imao bih osnovane sumnje da potičem od neandertalaca. Takva mi je forma lica i samo mi nedostaje rep. Samim time stojim na margini, promatram sa strane i moram se ograditi, ali daj reci, jel bilo što 's ljudskim likom' kompliment?

Zhel: Heh, nisam mizantrop. Pretpostavljam da se ovdje radi o tenziji civilizirano–primitivno, gdje se ‘ljudsko lice’ odnosi na civiliziranu Pulu koja stavlja čovjeka ispred 'betonskih' i drugih manje civiliziranih interesa. Sviđa mi se što je to jedini slogan kandidata Elvisa Morine – to je važno. Njegove jumbo plakate primjećujem već s 500 metara, što nije tema ovdje (vizualnost poruke), ali jučer sam, vozeći se od Arene, na kružnom toku kod Palmi, odmah spazio njegov plakat na zgradi preko puta Titovog parka.

Slažem se da je slogan mogao biti precizniji. Ovo ljudsko ide u kontrast s neljudskim, ali nijedan od kandidata, čini mi se, ne predstavlja baš neljudsko lice Pule. Primitivno – možda, ali neljudsko – ne. Mozda je zapravo mislio reci - urbano lice, ali i to je sad tako širok pojam.

Bojan: Kad smo kod Pule i njezinog ljudskog lica, ja Pulu zamišljam kao osobu od tri soma godina koja se ponaša kao da ima osamnaest. Spol? Nije bitno. Ali ima žensku energiju. Kosa pomalo valovita, slana od mora, upletena s nitima antičkog zlata i mirisa borovine. Oči duboke i plave, gledaju ravno u tebe, s onim stavom “f..k off, vidjela sam i gore”. Profesija: Umjetnica, ali i aktivistica. Piše pjesme koje nitko ne čita, a onda vikendom organizira neuspješne proteste protiv apartmanizacije. Radi možda kao konobarica u nekoj kultnoj birtiji, a navečer svira bas u podrumskom bendu u Rojcu. Zna citirati i Vergilija i Francija. Želja: da ostave Lungomare na miru.

Omke:  Pula Puležanima. A kome drugome? Pravo da glasaju imaju samo oni s pulskom adresom. Možda je kandidat Mihovilović mislio samo na ‘prave Puležane’. A tko su ti pravi; jel to neka amorfna masa, jesu li to neki eksponati iz muzeja? Pa, nema ih. Svi smo odnekud došli. Kakve sad veze ima da li su nam se starci spustili iz Buzeta, Bosne ili Bugarske? Bit će da Mihovilović misli na stanje uma. Prošli vikend mi je došao neki majstor na preporuku prijatelja, kućni radovi i to. Govorio je na čistoj čakavštini, a ja sam odgovarao na nekakvom književnom hrvatskom. Simpatičan lik, u kasnim tridesetima. S kućnih radova prebacili smo se na druge teme. Zaprepastio sam se kad mi je rekao da je iz Leskovca, Srbija. Kaže doselio se u Pulu prije osam godina, zbog ljubavi. Sreo je neku domaću i valjda je uz nju progovorio po istarski. Baš fascinantno. Da li je on Puležan? Svakako, je.

Pretpostavljam da se taj proglas Pula Puležanima odnosi na strahove domicilnog stanovništva i klasičnom zapišavanju teritorije kao što to rade mačke. Sasvim je vjerojatno da Pula Puležanima upire prstom na trenutnog gradonačelnika s kojim mnogi nisu zadovoljni, onaj koji je otišao na utakmicu Istra - Hajduk u dresu Hajduka, a to mu je samo jedna od niza grešaka. Da li je taj gradonačelnik Puležan? Pa, nije. U zadnjoj utakmici naši su ih razbili na Poljudu, 

Zhel: U većini europskih zemalja dovoljno je promijeniti prebivalište desetak dana prije lokalnih izbora da bi se steklo pravo glasa. Ovo pojavljivanje s majicom Hajduka na utakmici u Puli je stvarno tapija. Ne mogu ni zamisliti da gradonačelnik Londona dođe na utakmicu Arsenal – Manchester United s crvenim šalom.

Bojan: Meni se para ili mensečini da su se oduvijek stanovnici Pule dijelili na Puležane i Puljane. Puljani su bili građani Pule, a Puležani ‘djeca grada’. Puljanin si bio po adresi, ali Puležan si postajao po feelingu, po jeziku, po stavovima, mirisima djetinjstva, po tome kako voliš i braniš svoj grad. Puležan se postaje s vremenom, jezikom i ljubavlju prema ovom tvrdoglavom, ali čudesnom gradu. U moje vrijeme Puležane “biš” odmah skužio po karakterističnom govoru; “Šta ne?, Šta da?, Šta ne da da?”, “Ti ga fatto la molba per la garaža?”

Omke: ‘Franko, a kadi ti je amplifier?’

Bojan:  ‘Ultimo sve‘

Zhel: Primijetio sam da je taj slogan kod nekih izazvao nelagodu. Otvara se pitanje: želi li autor svjesno dijeliti birače na Puležane i Puljane? Ili "Puležan" služi kao subliminalni okidač za poticanje netrpeljivosti prema došljacima? Sjećam se trenutka kad su se prvi put pojavili izrazi poput Puljanin ili Puljski. Iskreno, to nas je zaboljelo. Nismo Puljani, mi smo Puležani! – nije bila samo jezična nijansa, nego obrambeni refleks. Napad na Puležanstvo doživljavali smo kao napad izvana, kao simbol nerazumijevanja Pule i istarskog identiteta. Strano, neautentično, nametnuto. Uopće ne razumijem kako sam se dao nagovoriti igrati za KK Puljanka kad sam imao 12 god. Nije bilo opcije KK Puležanka. OK. Ako je autor slogana svjesno ciljao na tu simboliku - Pula za Puležane - to se može tumačiti i pozitivno: ideja da ono što ovdje zaradimo, ovdje i ostaje, bez upliva viših državnih razina.

No, postoji i mračnije tumačenje: pokušaj kapitalizacije na novom europskom valu antidošljackih osjećaja. A ipak, to - kako je rekao Omke - nema smisla u Puli: gradu koji svakih pedesetak godina iznova mijenja svoju etničku i kulturnu strukturu i baš zbog toga ostaje snažan i poseban.

Bojan:  Što ćemo s Vrijeme je za gradonačelnicu, molim budite pažljivi da nas odmah ne optuže za mizogine.

Omke: Jel to proglas od Dušice? 

Zhel: Nije od nje… 

Zhel: Vrijeme je za gradonačelnicu slogan je od Lorene Boljunčić – nemojte je miješati s muškim Boljunčićem iz IDS-a.

Omke: Vrijeme je za gradonačelnicu ne znači baš ništa, može biti loše a može ispasti okej. Bilo je došlo vrijeme za predsjednicu pa smo se usrećili s Kolindom. Ljudi su mi govorili, ne pretjeruj, makar nam je lijepa predsjednica, i potpuno je bezazlena, da bi par godina kasnije dobili gradonačelnika koji se učeći od Kolinde naslikavao u svakoj prilici. Toliko o njezinoj bezazlenosti.

Zhel: Taj slogan, čini mi se, pati od istog problema kao i slogani Hillary Clinton ili Kamale Harris. Iako su rodne teorije posljednjih godina doživjele svojevrsni procvat, osobno smatram problematičnim kad se spol ističe u sloganu – bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu. Isto vrijedi i za naglašavanje rase ili nacionalne pripadnosti. U 21. stoljeću birače bi trebale zanimati – osobe. Njihovi programi, njihova djela. Naglašavam: osobe. Meritokracija ili smrt!

Bojan: Ipak, Jadranka Kosor, na koju se, navodno fura Elvis Morina, bila je naša najbolja premijerka ikad. Svi se sjećamo dvosmislenog teksta James Browna koji kaže; ‘This is a man's world, but it wouldn't be nothing without a woman or a girl’. Što se mene tiče ja jesam da probamo sa ženama na čelnim pozicijama moći, jer muškarci su podbacili. Vidimo na što nam svijet liči. Da sam ja žena i da se utrkujem za gradonačelnicu imao bih slogan po uzoru na afričke političarke, nešto u stilu Gradonačelnik je mama ili Tetka grada. To bi mobiliziralo široke mase jer mama je samo jedna. Ok, tetki može biti više …

Zhel: Slažem se. Bilo bi manje generički kad bi slogan nosio konkretnu emociju, a ne se isključivo referirao na spol. Pula bi svakako trebala imati i gradonačelnicu – ali je pitanje je li to osoba koja izlazi s takvim sloganom. Kada si rekao da se Elvis fura na Jadranku jesi li mislio na sijedu kosu mudrosti s kojom izlaze, za razliku od nas koji koristimo pituru? OK, mi ipak pjevamo: Bella figura, bella pitura.

Bojan: Pogodio si, Elvis i Jadranka imaju prečižu boju lasi. I btw slogan koji citiraš kaže; ‘Stucco e pittura fa bella figura’.

Zhel: Ti si studirao u Italiji, a ja koristim broken Italian iz Londona.

Omke: Jesmo li koga zaboravili?

Zhel: Hej, zaboravili smo slogan SDP-a. Kandidat je Peđa Grbin – To je to? Što je to je to?  Uz to piše i: Vrtići će u Puli biti besplatni. Mislim da se još jedan slogan odnosi i na staračke domove, ako se ne varam. To je danas postao veliki biznis – nažalost, imao sam se priliku s time neugodno upoznati vrlo nedavno. Vrtići i starački domovi? Igra se na sigurne emocije – djeca i starci, tko bi bio protiv. Kad ti je to glavni adut, znači da nemaš ozbiljnu viziju. I da zaobilaziš teške teme, barem ovako eksplicitno.

Omke:  Podmeću pod nos dječje vrtiće, a kad političari spominju vrtiće, znamo koliko je sati.

Zhel: Iskreno, To je to zvuči kao slogan prilagođen uzrastu onih koji će te vrtiće pohađati. Da sam na mjestu gospodina Grbina, zamolio bih dizajnera da me na fotografijama među ljudima napravi još većim. I to estetski, u japanskom stilu Godzille – kako ruši stare zgrade da bi sagradio dječje vrtiće. Vrtim u glavi ono... Glasajte za Notaxa. Dajte vi još malo, pomozite! 

Bojan:  To je to zvuči, kao narodna replika iz kafića, s ulice. Malo me podsjetio na čuveni uzvik legendarnog boksačkog najavljivača Michaela Buffera pred početak meča: LET’S GET READY TO RUMBLEEEE!  Eto, došao je trenutak za promjenu. Grbin poručuje da sada on nudi konačno rješenje. Kao da nam govori: “Ne trebam vam puno objašnjavati, znate tko sam i što nudim”. Znamo li? Ja pojma nemam.

Omke:  Problem je što Grbina neki percipiraju kao dobrućudnog diva, a neki drugi smatraju da je hipertrofirani patuljak – u političkom smislu, naravno.

Bojan: Jeli Peđa Puležan pa da mu damo Pulu? Da je nepotkupljiva ženska, ne mora bit prirodno plavuša kao njegova stranačka kolegica, ja bih mu možda dao zeleno svjetlo.

Zhel: Da budemo fer, te slogane često biraju svi osim samih kandidata. Nadam se da nisu platili previše marketinškoj agenciji, jer to nije dobar posao - iako me ne bi iznenadilo da gospodin Grbin pobijedi. Imam dovoljno školskih kolega iz pravne struke da mogu reći: ta profesija te nauči kako govoriti – znati što je višak, a što bitno. Isto tako, To je to je gotovo dadaistički slogan, fonetski jak kad govorimo o zajedničkom nazivniku mase birača. U svakom slučaju, da sumiram – budući da govorimo o sloganima, a ne o kandidatima per se, i nakon što sam stavio marketinški šešir: Dobar politički slogan mora imati tri karakteristike:

JASNOST – mora biti kratak i lako razumljiv.
EMOTIVNOST – mora izazvati snažne emocije ili povezanost.
PAMTLJIVOST – mora se lako upamtiti i ponavljati.

Omke:  U tom smislu ne vidim ništa afirmativno u U pouzdanim rukama IDS-ovog kandidata. Izvizualizirao sam kako sam se našao u naručju nekog koga uopće ne poznajem. Može on reći da sam u pouzdanim rukama, ali mene pomalo hvata jeza i zabrinut sam. Tako nešto rekao bi grof Drakula, u pozdanim si rukama. Ah, pa da, to su neki vampiri iz IDS-a.

Zhel: Pula bez sunca! - grof Drakula.

Bojan:  Da je tu parolu ispalio hadezeovac rekao bih mu; ‘U pouzdanim rukama’? Ako je suditi po viđenoj praksi, neke od tih ruku su stalno u tuđim džepovima ili u rukavicama da ne ostane otisaka. Dobro, vidjeli smo i još uvijek gledamo i neke ideesovce koji vole gurati ruke tamo gdje ne bi smjeli. Valter Boljunčić meni osobno ne djeluje kao tip iz tog filma. Kad smo već kod hadezea kako je ono išao slogan njihovog kandidata?

Omke:  Nešto zatupljujuće, ne sjećam se. Našao sam - Pula se voli srcem, a gradi znanjem.

Bojan: Pula se voli srcem, a gradi znanjem. Kažu iz stranke koja se u javnosti najčešće doživljava kao stranka teško oštećena aferama. Fraza koristi jednostavnu dihotomiju osjećaja i razuma (srce vs. znanje), što je retorički učinkovito, ali sadržajno plitko te takvi slogani služe više za brendiranje nego za stvarnu komunikaciju ideja. Poruka je retorički uglađena, ali suštinski banalna jer koristi univerzalne i neupitne vrijednosti (ljubav, znanje) bez konkretnog značenja.

Zhel: Pula se voli srcem, a gradi znanjem. Što se HDZ-a tiče, stranke koja je tijekom rata provodila pretvorbu društvenog vlasništva SRH, ovaj slogan djeluje pomalo samodiskreditirajuće. Zelensky već godinu dana objašnjava Zapadu da se izbori ne mogu provoditi dok traje rat, dok je naša državotvorna stranka uspjela paralelno organizirati izbore, provesti pretvorbu i niz drugih procesa.

Tko radi, taj i griješi, kaže stara poslovica. Vjerujem da je u toj pretvorbi bilo mnogo grešaka – a da ne bih bio maliciozan, zadržavam se na pretpostavci, jer nemam osobne dokaze.

Omke:  Dotakao bih se jednog kandidata koji se pojavio bez proglasa. John Wallan, s umjetničkim imenom Bunkerman, shvaćen je kao neka marginalna figura, otkačenjak, iz sličnog smo miljea i zbog toga bih ga valjda trebao simpatizirati. No, nisam uvjeren da je to baš tako. Ne znam da li nije izašao s proglasom zbog puke lijenosti ili je to određena vrsta statementa.

Bojan: Pretpostavljam da Bunkerman nema love za jumbo.

Omke: Onda mu je to trebao biti proglas – Bunkerman nema love za jumbo.

Zhel: Bunkerman, Jumboman, tally me banana. Prvi je skupio i predao dovoljan broj potpisa koje je donio u sanducima za streljivo, ako sam dobro vidio. Barakerski korijeni. Da je osmislio neku prepoznatljivu odjeću, poput superjunaka, i nazvao se Bunkerman, mogao je lakše ući u kolektivno nesvjesno i na taj nacin graditi svoj brend.  Hoću reći: kad gotovo sam ideš protiv mašinerije velikih stranaka, trebaš biti izuzetno kreativan. Slogan je tu samo mali dio posla.

Omke: Ako nema love za kampanju onda svakako mora razmišljati o alternativnim načinima kako prodrijeti do javnosti, kako je šarmirati, a takvo što se može postići dobrim proglasom.

Bojan:  Bunkerman je prilikom predstavljanja svoje kandidature prije četiri godine, jedini imao studiju u vidu skripte s kojom je mahao na sučeljavanjima. Kad su ga novinari pitali da obijelodani sadržaj skripte izjavio je da nije blesav da otkrije svoje strateške ciljeve. Naime, bio je siguran da bi mu ostali kandidati popalili materijale koji je godinama prikupljao.

Zhel: Vjerojatno nije potpuno u krivu. Nesto drugo još želim naglasiti (tipična političarska linking fraza) Jedini dvojezični slogan dolazi iz tabora Katarine Jukić Jakopič: Za Pulu bez podjela / Tutti per la Unità. Nakon četiri godine u kojima smo vidjeli itekako puno podjela, a politička borba i dalje živi na njima, ova poruka jest nešto što jedna multikulturalna sredina svakako prepoznaje. No, slogan je toliko izlizan da se pitam zašto mu se nije pristupilo kreativnije. S druge strane, ovo je jedini dvojezični slogan. Pitam se nije li dvojezičnost u Istri već postala pomalo zastarjela politička kategorija. Nova Pula danas ima toliko narječja i naglasaka da vjerujem kako se malo tko više ozbiljno zanima za dvojezičnost na način na koji je to bilo zastupljeno u bivšoj državi.

Jakopič se barem obraća i talijanskoj manjini, dok drugi kandidati kao da za te glasove ne brinu previse. Ne znam dovoljno o novoj dinamici, ali kad govorimo samo o ovom sloganu: poruka dobra, slogan dosadan.

Omke: Pula bez podjela. Meni to zvuči tako sumorno. Ne zbog same poruke koliko zbog neoriginalnosti proglasa. Utopila se u opće sivilo, ali možda ona to tako voli.

Bojan: Tutti per la unita – zvuči skladno… kao zbor koji pjeva, ali svaki glas drugu pjesmu. Tutti per la unita - Pula bez podjela - dok ne dođe tema Lungomare, pa onda kao rakova djeca, tutti spariscono.

Zhel: Niente puhini! Niente piombo! Spomenuli smo već, ali čudi da nijedan kandidat, samoinicijativno, osim Dušice Radojčić, u ovoj kampanji nije otvorio temu Lungomarea. Pula se nikada prije nije izjašnjavala putem referenduma – sada kao da je to non topic.

Omke:  Lungomare i referendum su centralna stvar političkih previranja zadnjih godina i svi osim Radojčić uporno je stavljaju pod tepih.

Bojan: Now we are talking.

Zhel: Pratio sam borbu oko referenduma i planirane izgradnje hotela, gledajući sve iz britanskog kuta. Bilo je ohrabrujuće vidjeti poznata i manje poznata lica u Inicijativi za Lungomare, kako pokušavaju stati protiv interesa koji gledaju samo kratkoročno – za vlastiti džep. Diskusije na društvenim mrežama bile su, da citiram komičara Norm MacDonalda, ‘hotter than a two-dollar pistol.’ Radi se o javnom dobru, a gradonačelnik se bira, među ostalim, da štiti upravo te interese. Pula već sto godina čuva taj prostor, znajući što je za razvoj, a što pripada svima. No, masovni turizam doveo je posebnu vrstu kapitala koji uz hobotničarenje brzo pretvara zajedničko dobro u privatni profit. Što je tu interes građana? Takav kapital na dulje stazel guši niski sloj, guši srednji sloj – i od Pule stvara sezonski resort. 

Omke: Lokalni su mulci i mulkinje još ranih pedestih pod patronatom tadašnje vlasti pošumili dobar komad pulske obale da bi komunisti, kakvi god bili, krajem šezdesetih napravili urbanistički masterplan u kojem su jedan komad atraktivne obale na Verudeli dali u razvoj turističke industrije izgradivši hotele s propratnim sadržajima, a drugi, riječ je o pojasu koji zovemo Lungomare, prepustili građanima, tzv radnom narodu na užitak i korištenje. Generacije lokalnog stanovništa su srasle s Lungomareom koji je postao simbol grada, njegov identitet.

Zhel:  Da, ljudi odrasli u Puli razumiju tu logiku. Do njega se dolazilo pješke, i staro i mlado. I zato žalosti da na presicama i sučeljavanjima kandidati nastupaju podosta akademski, neki ostaju ukopani, a neki se i pomalo mijenjaju – što je, nadam se, tek početak, a ne kraj te priče.

Omke:  Nešto ranije bio sam malo pregrub prema Grbinu iz SDP-a. Stvar je možda osobne prirode, Grbin je išao u moju osnovnu školu, tada Vladimir Gortan, a sada OŠ Stoja. Nismo ista generacija, on je mlađi, ali dijelili smo iste klupe, iste nastavnike, možda je propustio Fošku, staru podvornicu kojoj je bilo vrijeme za mirovinu. Nama iz Vladimir Gortan, Lungomare je služio kao dvorište. Svakodnevno smo se tamo igrali. Ja stvarno mislim da je Lungomare jedan od razloga što sam postao tako poseban i lijep. Formiralo me je to. Neshvatljivo mi je da netko ko je išao u Vladimir Gortan podržava tu svinjariju. Poznato mi je da njegovu stranku doniraju ljudi iz hotela i to je jedna jako mračna priča.

Bojan: Gomila je možebitnih razloga zašto većina kandidata ne želi dirati vrući krumpir Lungomare. Jedan od mogućih razloga je taj, da investitori koji stoje iza projekta hotela na Lungomareu, imaju jake veze s lokalnim političarima, poslovnim krugovima ili strankama. Kandidati možda ne žele riskirati sukob s ljudima koji im u budućnosti mogu biti saveznici ili sponzori. Drugi razlog može biti strah od tužbi, jer tema vlasništva i sumnjivih okolnosti oko prenamjene zemljišta je pravno vrlo osjetljiva. Kandidati se možda boje da bi ih optuženi investitori mogli tužiti za klevetu ili narušavanje ugleda.

Treći razlog je nedostatak političke hrabrosti. Naime, bavljenje “prljavim poslovima” traži veliku odlučnost i spremnost na sukob s moćnim interesima. Mnogi kandidati radije biraju sigurne teme koje im neće stvoriti jake neprijatelje.

Najgori mogući razlog ne otvaranja te teme je možebitna umiješanost. Neki kandidati ili stranke koje podupiru investitore, možda su bili (direktno ili indirektno) uključeni u prijašnje odluke o prenamjeni zemljišta, pa im nije u interesu da se te teme otvaraju i da izlaze “kosturi iz ormara”. 

Otvaranje te Pandorine kutije podsjetilo bi birače na dugogodišnje netransparentno upravljanje, što je IDS-u već donijelo veliki pad potpore u Puli. Naime, ta stranka je upravljala gradom dok su se događale ključne prenamjene zemljišta i pogodovanja. Isto tako niti SDP-u ne odgovara ta “ne tema” ove kampanje zbog povezanosti stranke ili pojedinih članova stranke sa investitorima. I na kraju, aktualnom gradonačelniku Filipu Zoričiću  također ne odgovara  otvaranje ovog pitanja jer, iako nije sudjelovao u izvornim odlukama, veliki broj birača zamjera mu što nije stao na stranu građana u vrijeme referenduma.

Zhel:  Što se slogana tiče, parafrazirat ću početak ovog razgovora: dovoljno je suziti spektar dopuštenih mišljenja i unutar tog okvira poticati žustru raspravu – stvarajući iluziju izbora. Sve to zamotaš u slogane koji lijepo zvuče – a ne znače gotovo ništa. No, kad postoji vizija, slogani, tj. poruke, pišu se sami. 

Omke: E baš lijepo... Dakle, nema dobrih i loših proglasa već onih koji su bliže ili dalje od same suštine. Kakav bi proglas smislila nas trojica, neki iza kojeg bi stajali? 

Bojan: Ja bih prepustio tu zadaću našem drugaru, marketinškom mogulu Zhelu.

Zhel: Lungo Nightmare

***

Ovaj tekst je satiričan, kritički i umjetnički prikaz predizbornih slogana i političkog diskursa. Stavovi izraženi u tekstu odražavaju osobna mišljenja autora i sudionika te ne tvrde činjenice o bilo kojoj osobi, instituciji ili događaju.

Fotografije snimio Igor Dražić

Bojan Šumonja (1960., Pula) diplomirao je na Accademia di Belle Arti di Venezia u Italiji. Radovi mu se nalaze u stalnim postavima i zbirkama Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti Istre u Puli, Zavičajnog muzeja grada Rovinja, Obalnih galerija u Piranu te u brojnim drugim javnim i privatnim kolekcijama. Izlagao je na više od dvjesto skupnih i stotinjak samostalnih izložbi. Dobitnik je niza nagrada za svoj umjetnički rad, među kojima i Grand Prix 7. bijenala slikarstva HDLU-a u Zagrebu. Živi i radi u Puli.

Samir Omerčić (1968., Pula) studirao na Vrije Acadenie u Hagu, odsjek za film; radio filmske scenarije, objavljivao priče u Amsterdamu, radio kao prevoditelj na International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), snimio dokumentarac u ratom zahvaćenoj enklavi Nagorno Karabakh, nakon 30 godina života u Amsterdamu vratio se i ponovo živi u Puli, Upravo je objavio najnoviju zbirku priča u Beogradu pod nazivom Djevojka sa prljavim stopalima (2025). 

Željko Vukićević – Zhel (1969., Pula) je multidisciplinarni umjetnik iz Pule, koji u svom radu spaja film, zvuk i etiku. Magistar je filmske teorije s ARU-a u Cambridgeu, gdje je četiri godine istraživao filmsku etiku i zvuk. Iako je u Hrvatskoj poznat prvenstveno kao glazbenik, dobitnik je nagrada Oktavijan i priznanja za najboljeg debitantskog redatelja. Njegovi su radovi arhivirani u Britanskom filmskom institutu (BFI), a filmovi i nastupi prikazivani su na festivalima i u prostorima poput Transmediale (Berlin), ICA (London), FACT (Liverpool) i Cafe OTO (London). Od 1999. godine živi i radi u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Reference

Noam Chomsky (1991). *Media Control: The Spectacular Achievements of Propaganda*. Seven Stories Press.