Milan Rakovac: "Zrmanu san jedan put bija reka: 'Ča ne bi bilo bolje da je tvoj utac narodni heroj, a moj da je živ?'"

U potpunosti obnovljena i s novim, bogatijim postavom večeras će se u 19 sati u Rahovcima (Rakovcima) kraj Baderne u njegovoj rodnoj kući svečano otvoriti Memorijalna kuća Joakima Rakovca (1914-1945), antifašiste, partizana, političkog vođe, narodnog heroja. Uz bogatu muzejsku i arhivsku građu te građu iz privatnih ostavština, trojezični postav uključivat će i multimedijalne i video sadržaje.

Tim povodom razgovarali smo sa Joakimovim sinom, istaknutim književnikom i publicistom Milanom Rakovcem, najpoznatijim po romanima "Riva i druži" i "Sliparija".

Vaš je otac poginuo u  Križnjaku kraj Korenići iznad Limske drage 18. siječnja 1945., nakon što ga je Nijemac  dum-dum metkom pogodio, smrskao nadlakticu i prekinuo arteriju. Izgubivši mnogo krvi, povlačio se zajedno s Nadom Raner, izdahnuvši te noći. Vi ste tada imali malo više od pet godina. Imate li živa sjećanja na tatu?

Imam, imam. Jedno, meni najdraže je kad me je nosija na krkuć, krkalo (na ramenima, op.a.) po hiži i deklamira: "Abšalome, sine moj, Abšalome sine moj", koristeći ime biblijskog lika. Druga je puno upečatljiva slika koje se sjećam, jer ovo prvo sam možda čuo od matere ili barbe. Ali ove se živo sjećam: smo imali šence ja i moj brat Živko. Klekli  smo na pod, su nas pokrili s jednin lancunom i smo inhalirali isparenja sumporne vode. I onda su nas još s ton vodon cile oprali. To je za nas bilo strašno, ali smo se riješili ušiju.

U vašoj knjizi "Sinovi Istre", uz deset istaknutih istarskih ličnosti - od Mate Balote, Ante Cilige do Bože Milanovića i Fulvija Tomizze, pišete i o svom ocu. Nakon njegove pogibije živio je sa vama u, kako pišete, potocima majčinih suza, koja vas je podsjećala kako morate učiti i kako ste "pričiži Joakin". Pišete: “'Znao nas je probuditi plač majčinih besanih noći: "Aj Kine muoj! Kine muj!". Tako je od milja zvala vašeg oca.

Istina je to. Tako je bilo takoreći do moje mature u Zagrebu 1958. Usred noći bi se zbudija. Ona je plakala, i zvala si muža 'Kine muoj, Kine muoj'. To je čvrsto urezana slika u moje sinapse. Ta bol materina, vječna, neiscjeljiva je ono što me je formiralo. To i neprestani egzil jer sam bio ezul od treće godine života, u strahu da me banda ne pobije. Su me davali po rodbini, po svim selima, Jurići, Heraki, Jakići, Pajari, Banki, Štifaniči... Svugdje po mjesec-dva, tri-četiri. Tako da sam srastao u Istru i ta neka bol koja se me da definirati, ona je gotovo mistična, dio je mene. To neprestano lutanje. Dosljedan sam ostao kad sam odrastao: s 18 sam krenuo u Split u Vojno-pomorsku akademiju, za 5-6 godina u Beograd, za 5-6 godina u Pulu, za 5-6 godina u Riku, za 5-6 godina jopet u Zagrebu i onda se cigan frma.

S druge strane, koliko vam je u Jugoslaviji predstavljala teret sjena oca narodnog heroja?

Teret mi toliko nije bila, ali mi je bila neka vrst medijskog inputa koji me je beskrajno nervirao, ali sam se morao s time pomiriti. Jedan put san zrmanu bija reka: ča ne bi bilo bolje da je tvoj utac narodni heroj, a moj da je živ?". Ali to je dio života i na to sam se naučio. Neprestana smrt. Kad ti parti did i utac, a imaš pet lit, i najedanput shvatiš po držanju familije da sam glava porodice u šestoj godini. Jer ki je usta? Dva didova brata Miho i Tone, did je finija u logoru (ubijen je u logoru Flossenbürg pored Dachaua), moja mati i moj mlađi brat. A ja sam neka vrsta ’pater familiasa’ u šestoj godini. Naravno da toga nisam bio svjestan, ali nije baš da sam toga bio potpuno nesvjestan. Isto sam tako bio ratni partizan u toj šestoj godini jer sam u našen kažunu poli Rahovci našao pištolu 'berettu' devet milimetri, onda onu crlenu aluminijsku bombu talijansku jurišnu, koja je više za strašiti nego za ubiti i jedan vojnički remen. I to je bila altroke inicijacija. Bio sam pun sebe, to sam skrivao da mi ne nađu, znaš da bi mi to uzeli.

Otac vam je poginuo mlad, u 31. godini. Njegov otac, vaš djed Ive bio je narodnjak. Bila je to katolička obitelj.

Tvrda katolička obitelj.

Znam da vam je djed u Rahovcima sagradio kapelu 20-ih godina.

Da, platija je najboljeg meštra zidara u komunu da zazida kapelu, i slano ju je platija. I je uklesa slova koja i dan danas tamo stoje: "Kraljice Hrvata, moli za nas".

I kako danas objasniti današnjem površinom političkom umu taj...

Nikako! Kad je utac izabra prve ljude za pojti u bošku, did Ive hi sluša, su se razgovarali poli nas, ki ča, kome koša, ki ima pušku 'Mannlicherku' iz Prvog svjetskog rata, ki pištolu, ki lovačku duplericu. I did sluša, sluša i da je reka: “Ča prez boga grete na fašište? Od te muke (brašna, op.a.) ne bude kruha".

Kako je vaš otac na te njegove riječi reagirao?

Pametno je reagirao. Ni reka ni beside. Tako kažu. Bio je on pametan. Pričaju o njemu da su ljudi, kad bi im umrli stariji pa im je rabilo ostavinske rasprave i te stvari, Joakima zvali i on bi podilija familije. Tako kažu.

Kako tumačite, koje su to bile njegove osobine da je uspio biti vodeći partizan Istre?

Baš zbog toga što je bio najprije čovjek. Iznad svega čovjek. Iznad partizanstva, iznad istrijanstva, iznad antifašizma i komunizma i svega zajedno.

Oba roditelja vašeg oca,  vaš djed Ive Rakovac i baka Marija Herak bili su iz dobrostojećih obitelji?

Apsolutno. Baba Marija iz još bogatije.

Ta situiranost obitelji vašeg oca me podsjeća na Mika Tripala.

Da, on je bio baš bogataš. Ive ni bija bogataš, ali za istarske prilike i je. A kakav je Joakim bija čovik: kada bi težaci poželi i pokosili, onda bi im did dao jisti i piti naravno, a bi hi platija šakuc muke na dan, deset petnajs kili, ča ja znan koliko. I sin mu Joakim, moj otac, kad bi težaci pošli ča iz sela, da ne vidi did, bi poša za njima i bi in donija lire, dvajset jaji, par kobasic. Zna je da nisu dobro plaćeni. To mi je mati povidala.

Joakim Rakovac (1914. - 1945)

Kako ste doživjeli vijest o pogibiji oca?

Naša zrmana Zaneta donila je glas. Lelek, kuknjava i plač, sve u suz, sve to plače, i ja plačem perke mama plače, ča ćeš nego plakati. Ma u sebi ja kalkulan: 'Su ga ubili, ma će ben dojti, će ben dojti!'. Tako se nekako sjećam. Nisam to htio prihvatiti.

Danas su i komunisti i partizani postali gotovo uvredljiv pojam. Kako to tumačite to maksimalno relativiziranje, obezvrjeđivanje, negiranje, ismijavanje,  uništenih 3500 partizanskih spomenika, reviziju ustaštva.

To je sve zajedno deklaracija onog najboljeg što hrvatska historija  ima, od Matije Gupca i Matij Ivanića (Hvarska buna) do Stipe Radića, do Tita, do partizana, do stvaranja kompaktne, čvrste Hrvatske, unutar Jugoslavije naravno, ali ipak Hrvatske, itekakve Hrvatske, pogotovo nakon Titovog raskida sa Staljinom i nagle, gotovo preko noći autodemokratizacije. Sjećam se dobro, živjeli smo na Volovčici u Zagrebu, slike  Tita i Staljina su bile na zidu. Mati skida Staljinovu sliku i meće je pod postelju. 'Mamo, ča to delaš?' Flis, jednu žlepu mi je dala i san razumija da je tu nešto opasno.

Kad ste otišli u Zagreb  s mamom?

1953. godine, Mamin ujac Gašpar Banko, član TIGR-a, koji je dobio tri doživotne robije. Čim je čuo da ga išću, je uša gori u Jugoslaviju, živija je u Zagrebu.

Kad ste živjeli iza pulske Arene?

Od šetembra kvarnari sedme do novembra pedeset i tretega lita. To je isto on naredija.

Kad je vaša majka Duša umrla?

Mama je umrla 2000. godine. Živila je 80 godina sirota.