Na fasadi zgrade u Ulici Carera ovih se dana pojavio natpis „zavod za zaboravljene“. Naizgled obična škrabotina nepoznatog autora ne bi izazvala veću pozornost da se u istoj zgradi ne nalaze Hrvatski zavod za zapošljavanje, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Centar za socijalnu skrb.
Sudeći po poruci, tri institucije i jedan zajednički ulaz dobili su nadimak koji ih kvalificira, a građani ga nazivaju domaćim Bermudskim trokutom u kojem nestaju godine staža, molbe i živci. Na jednom mjestu traže posao, na drugom pokušavaju dokazati da su radili, a na trećem objašnjavaju zašto ne mogu dalje.
Kružni tok birokracije
Ne čudi stoga što se natpis „zavod za zaboravljene“ može tumačiti kao komentar na iskustva dijela građana koji u obilascima ureda nailaze na dugotrajne procedure, administrativne prepreke i neizvjesnost. Upravo te tri riječi, ispisane na zidu bez dodatnih ukrasa i ilustracija, funkcioniraju i kao javna kritika na koju, usprkos kratkoći i jasnoći, nitko ne reagira.
Zanimljivo je, ali ne i neočekivano, da natpis stoji bez uklanjanja, pa to dodatno otvara prostor za različita tumačenja – jedni ga smatraju neprimjerenim, drugima je simpatičan, dok treći tvrde da je tek odraz vremena i situacije.
No, bilo kako bilo, ono što je najvažnije i nad čime se treba zamisliti (barem dok se „provokativna šala“ ne ukloni) jest da se iza ulaznih vrata, podno triju obavijesnih ploča s nazivima zavoda i jednog centra, kriju ljudi i njihove različite sudbine.