Mjesto austrougarskih fortica i atraktivnog priobalja. Štinjanka Katarina: "Štinjan je mjesto gdje se ljudi još uvijek pozdravljaju, zažele si dobar dan i zato ga volim"

Štinjan. Mogao je postati općina, ali nije. Inicijativa je davne 2006. godine propala i ostao je - selo, jedan od 16 mjesnih odbora Grada Pule.

Mjesto je to nagrđeno prekobrojnom izgradnjom, nedostatkom komunalne infrastrukture i sadržaja, no i dalje privlačno za život, posebice u starom dijelu gdje se još uvijek živi 'kao nekada'. Ugodno i mirno, s pogledom na more i Brijune. S najljepšim zalaskom sunca u Puli.

I dok službene statistike govore da ima oko 1.700  stanovnika, njih je zasigurno za tisuću duša više. Od zadnjeg popisa stanovništva izgradile su se mnoge višekatnice. Nažalost, mnoge su pune samo ljeti, no to ne priječi investitore da grade i dalje što smeta mještane koji ovdje žive u obiteljskim kućama i mnogi od njih još uvijek nemaju javnu rasvjetu, odvodnju pa čak ni kanalizaciju.

I tako desetljećima.

Štinjanska područna škola

Štinjanci imaju jedan vrtić i to privatni. Gradskog nema. Imaju osnovnu školu, ali područnu, samo do četvrtog razreda. Imaju dva mala dućana, svoju crkvu i svoje groblje. Nemaju poštu, banku, ambulantu ni ljekarnu, no to nema veze s gradom Pula već interesom pojedinaca poduzetnika koji ovdje pomalo izostaje jer se u Štinjanu najbolje živi - od turizma.

Gradit će se igralište, proširiti groblje

Već se godinama pokušava na velikoj gradskoj parceli usred mjesta nešto pokrenuti, a kako doznajemo napokon ima interesa.

Predsjednik Vijeća MO Štinjan Nikola Zgonjanin veli da se na javni poziv koji je raspisao grad javilo dvoje interesenata, a njima je u mjesnom odboru cilj da se osim komerijalnog ovdje napravi i nešto društvenog sadržaja.

Predsjednik Vijeća MO Nikola Zgonjanin

Mjesto ima društvenu salu koja pripada odboru i u kojoj je iznimno živo. Ovdje se vježba, pjeva, druži.... Ima svoju lučicu koji su mještani izgradili samodoprinosom, kao u socijalizmu. Imaju Campo - nogometno igrališta s dugom tradicijom na koji su iznimno ponosni, uvalu Zonka koja bi trebala postati ribarska luka i plažu Hidrobaza te ruševine Puntižele uz kamp Brioni.

Imaju tri otoka i predivnu austrougarsku utvrdu Punta Christo koju godinama uređuje štinjanska obitelj Dabić, ali i neuređene utvrde Monte Grosso, Valmaggiore, Munidu, Fort Castelliere.

Zonke bi trebale postati ribarska luka

Štinjanci i nogomet povijesno su povezani

Fort Punta Christo/Danijel BARTOLIĆ

Štinjanski 'pokret otpora'

U političkom smislu Štinjan je upravo kao utvrda. Neosvojiv. Za razliku od ostalih mjesnih odbora koji su godinama bili pod IDS-om ovdje već punih 16 godine 'vlada' nezavisna lista koju je predvodio Dušanko Babić Beba, danas vijećnik na listi aktualnog gradonačelnika Filipa Zoričića.

Štinjan je pustio u rukama mladih, kojima je na čelu Zgonjanin. Za mandata Babićeve liste puno se učinilo za mjesto. Doduše ne uz pomoć Grada Pule jer vladajuća stranka nije bila sklona oporbi pa Štinjan godinama iz proračuna nije dobivao gotovo ništa, samo mrvice. No spretnošću, uz pomoć donatora i sklopljenih ugovora, asfaltirale su se brojne ceste i popločala Placa, glavni štinjanski trg. Tu je veliku ulogu odigrao Kamen Pazin koji kroz Štinjan do lučice godinama izvozi kamen i koji se na ovaj način (donacijama i isplatama naknade po toni izvezenog kamena) revanširao Štinjancima za smetnje; uništene cestu, buku i prašinu.

Grad je, budimo pošteni, napravio Šaliž, ili službeno Ulicu sv. Margarete (tako se zove štinjanska zaštitnica kojoj je posvećena i mjesna fešta) te još nekoliko ulica te dva dječja igrališta, a prošireno je i mjesno groblje.

Kada smo kod zagrobnog života, Štinjanci zamjeraju da na "svom groblju" nemaju prednost pred drugim građanima Pule.

Svjetsku slavu donijeli mu festivali

Svjetsku slavu mjesto je steklo dvama festivalima koji su se ovdje godinama održavali - Dimensions i Outlook, najveći europski festivali bass glazbe i sound system kulture, gurnuli su cijelo mjesto korak naprijed i pozicionirali ga na europskoj karti glazbenih događanja. Festivali su, pod nikad točno razjašnjenim okolnostima, digli sidro, a Štinjancima ostali brojni apartmani. No tih su godina dobro pazarili, tržište svega i svačega je naprosto cvalo, a u ovo se malo mjesto slijevale rijeke ljudi iz cijeloga svijeta.

Želite li pitati Štinjance što im nedostaje, šetajući mjestom dolazite u problem. Ono je tijekom zime i prijepodneva sablasno pusto, posebice sada zimi. Tek pokoja mačka na putu. Oni koji rade, rade u Puli. Oni koji su u školama, također su u Puli. Štinjan je pupčanom vrpcom vezan za Pulu, mada se po linijama Pulaprometa to ne bi reklo. Zapravo većina uvijek ponavlja isto: voljeli bi imati sadržaje kao da su u gradu. Ali nisu.

Ipak, oko 15 sati, naišli smo na nekoliko sugovornika koji su se vraćali s posla. Primjerice, mladu učiteljicu Mariju koja radi u mjesnoj osnovnoj školi. Priča nam kako trenutno školu pohađa 29 učenika. Nekad ih je više, nekad manje, sve zavisi od generacije.

Mjesto s dušom

- Nisam iz Štinjana, ali jako sam zadovoljna radom ovdje, mjestom i suradnjom s mjesnim odborom. Izašli su nam ususret i, budući da škola nema dvoranu, dali svoje prostorije za tjelesni odgoj, kupili što nam treba, a surađujemo i na predstavama. Ono što nam nedostaje kao školarcima jest zebra jer je raskrižje u blizini škole jako opasno. Znate, učite mališane prometnim pravilima, a onda s njima prelazite cestu gdje nije obilježeno, nema nogostupa.... to bi trebalo promijeniti, veli nam Marija, napominjući da bi lijepo bilo i kada bi negdje u blizini imali sportsko igralište.

Dodaje da ovdje predaje već pet godina i sviđa joj se zajedništvo mjesta.

Dragana s kćerima

Na Placi - na jednoj strani ovog trga dominira spomenik NOB-a, a na drugom kraju crkva - igraju se djeca. Mlada mama Dragana veli nam da se krajem listopada prošle godine s obitelji doselila u Štinjan - iz Zagreba. Na pitanje kako to baš ovdje veli da se sve posložilo slučajno.

Iz Zagreba se preselili u Štinjan

- Zagreb je lijep, pruža puno mogućnosti, no ovdje je za obitelji život mirniji, lakši. Tražili smo stan i pronašli ga ovdje, uz more i to je bilo to. Možda je malo monotonije nego u Zagrebu, ali nam je definitivno ljepše, priča nam ova mlada majka, pazeći jednim okom na curice Lunu i Iris koje razdragano trčkaraju po trgu.

Dodaje da još zapravo ništa ne nedostaje, iako bi više sadržaja bilo dobro, no Pula nije daleko i ovdje "jednostavno uživaju".

Mještanku Ružicu Fejzić susreli smo u šetnji sa svojim psićem. Veli nam da je on najstariji pas u mjestu, ima 16 godina i još se odlično drži.

Ružica i najstariji štinjanski pas

- Ma super je ovdje. Mir, tišina, grad blizu, linije imam, trgovinu za svakodnevne stvari imam. Unuka mi pomaže kad mi trebaju veće kupnje, ne fali mi ništa. Ovdje smo '99 kupili kuću, malo je mjesto i naravno da ne može imati sve što ima i velik grad, u tome i jest njegova draž, veli nam.

Na pitanje što bi ipak promijenila veli nam da bi uvela jednomjesečnu pokretnu ljekarnu da stariji poput nje ne trebaju po redovite terapije u grad.

Blizinu mora, lijepu prirodu kao prednosti ovog mjesta ističe i Katarina Jovanović.

- Ako me pitate za loše strane onda su to sigurno nedostatak parkirnih mjesta, posebno ljeti kada je sve krcato turistima, ali i to što je novogradnja bez ikakvog reda nagrdila mjesto. Fali nam i apoteka, pošta, veća trgovina, ali ono što je bitno kod Štinjana ne mjeri se time.

Štinjanka Katarina

U Štinjan se godinama premalo ulaže

U idućoj godini mladi bi, doznajemo od Zgonjanina, trebali dobiti multifunkcionalno igralište, a koje godinama traže. Pomaka ima, no oni su spori, jer ovaj je odbor ipak godinama bio "daleko od vatre", i ma koliko neki tvrdili da se u Štinjan zadnje dvije godine "preko veze" ulaže više, to naprosto nije točno.

To potvrđuje i Zoran Rančić, nekadašnji predvodnik Inicijative za osnivanjem Općine Štinjan i bivši gradski vijećnik, prisjećajući se gordo kako je inicijativa propala radi, kako veli, "političkog mučkog transfera dvojca na pariće Jakovčić-Sanader".

Preizgrađenost naselja veliki je problem

- Danas 2024. godine događa se, i to ne samo ove godine, nego i ranije, da se naselje Štinjan jednostavno ne tretira kao što bi trebalo i moralo. Važno je da mi danas iz Štinjana imamo ekipu dvojice gradskih vijećnika koji tu žive, ali mjesto nije profitiralo. Ugradilo se koje ogledalo i ležeći policajac. U Štinjan se najviše investiralo davne 2007. godine što je vidljivo iz podataka koje imam i traženja prema ondašnjem županu Jakovčiću.

Danas, dok se borimo za razvoj osnovne infrastrukture, događa nam se biser vezan za famozno društvo Brijuni Rivijera i pokušajem prodaje zemljišta države s mogućim oduzimanjem"pomorskog dobra" za kojeg smo se mi iz građanske inicijative za Brijuni Rivijeru borili godinama, navodi Rančić. 

Kome ide Hidrobaza?

I nije samo on.

Mnogi su se Štinjanci zapitali, za koga se to godinama uređivala plaža podno njihovih nogu, za mještane i njihove turiste ili za nekog investitora? Godine pred nama pokazat će. Do tada mještani na predstojećim izborima moraju mudro birati novih sedam vijećnika koji će se boriti za njihove interese.

Na kraju, evo i jedne kvizaške zanimljivosti - jedan do najpoznatijih Zagrepčana je zapravo Štinjanac. Mato Juričić ušao je u povijest Vatrogasne brigade Zagreb i cijelog Grada Zagreba svojom nevjerojatnom i spektakularnom “molbom za posao” te postao jedan od najpoznatijih zagrebačkih vatrogasaca.

Štinjanac Katedralac najbolji zagrebački vatrogasac

Kako bi dobio posao i ispunio svoj san popeo se na vrh zagrebačke katedrale i tamo balansirao na jednoj nozi. Nakon te vratolomije dobio je nadimak Katedralac, ali i željeni posao.

Rođen 1906. u Štinjanu, već se kao mladić iskazao svoju nemirnu narav aktivno se uključivši u otpor prema talijanskoj vlasti koja je vladala Istrom u to doba. Jednom prilikom vlasti su mu u domu našle onda zabranjenu hrvatsku zastavu te su mu uhitili oca, a majka je u zadnji čas spriječila Matu da na karabinjere baci jednu od svojih skrivenih bombi. Preko noći je pobjegao preko granice u tadašnju Jugoslaviju završivši u Zagrebu, gdje već kao mladić izučio stolarski zanat. Pošto mu u Zagrebu nisu cvjetale ruže, penjanje na katedralu mu se učinilo kao dobra ideja na koju je potrošio zadnji dinar kako bi platio ulaz na vidikovac prve galerije na katedrali.

Nezaposleni Mate dobio je posao u vatrogasnoj brigadi u kojoj je proveo cijeli radni vijek – 36 godina, pet mjeseci i 23 dana – bez i dana bolovanja ili izbivanja s posla, postavši i Zapovjednik postaje. Njegova se kuća dan danas nalazi na Placi, a u njoj ljetuje njegova obitelj.