Najviše cijenim onih 1.256 Puljana koji su izašli na referendum i glasali 'ZA' hotel

Naslovna teza nije tu da provocira, privuče pažnju već da, eto, najkraće izrazi individualan trenutan osjećaj kad je predsjednik Gradskog izbornog povjerenstva Igor Rakić objavio konačne rezultate, po kojima je od 10.972 ukupno važećih glasova, 'ZA' Lungomare bez ikakvih gradnji glasalo 9.716 birača, a 'PROTIV' njih 1.256. Potonji su time jasno izrazili svoje slaganje s gradnjom hotela na Valkanama, što je legitimno, a iz njihovog uvjerenja, i dobro za zajednicu.

Elitizam na stranu, svih ostalih 38.000 isključilo se (ovaj put) iz procesa građanskog odlučivanja, ostavivši nam samo prostora za nagađanja: "većina je nezainteresirana, uopće ih nije dira ova tema i nisu ni za ni protiv"; "većina je za hotel, žele estetski objekt na praznini"; "vlastitim bojkotiranjem referenduma oportuno ostvaruju svoj interes"; "nisu glasali iz prkosa jer ih je naljutila cijela kampanja i atmosfera", "to je autodestruktivnost"; "to je poslušnost i strah od režima".

Ovom posljednjem faktoru u nizu pridodali bismo prateću ekonomsku, egzistencijalnu ucjenu, što je u paketu s tihim negiranjem individue i kritičkog mišljenja, bar sto godina na ovim širim prostorima pažljivo cijepljeno u generacije i generacije ljudi. Tome u prilog, za anale, ostaje prozirno ponašanje izvjesnih medija, o kojima je također umnogome ovisio stav izvjesnog dijela javnosti.

Referendum, sukladno sadašnjim restriktivnim uvjetima o nužnoj izlaznosti, nije uspio.

Zašto vrijedi posebno žaliti za time što je u nedjelju izostala kolektivna narodna volja o ovoj temi? Jasno je da je uvjet od 50 posto upravo takav ne bi li ikoja vladajuća lokalna ili nacionalna opcija izbjegla izravnu odluku naroda. Jer, pomalo banalno, ali zbog paralele: zašto ne postoji isti uvjet od 50 posto za lokalne i nacionalne izbore, tim više jer se na izborima daju u ruke političarima bitno veće ovlasti?

Zoričićev pucanj u vlastito koljeno

To bi trebao znati i gradonačelnik Pule Filip Zoričić koji u svom ostrašćenom Anti-Možemo pohodu prilično uskogrudno i slijepo tvrdi da je za referendum u ništa potrošeno više od pola milijuna kuna javnog novca (nije to trošak nego investicija u građansku demokraciju!), a uz to bi trebao znati da je njegova lista dobila skoro triput manje glasova nego što je sad ljudi izašlo na referendum.

I on sam je u drugom krugu za gradonačelnika, kad su se homogenizirali oni 'Za' i 'Protiv' dotad vladajućeg kompromitiranog IDS-a dobio 10.666 glasova, dakle sedam glasova manje od važećih glasova na referendumu. Pucanj je to u vlastito koljeno. Na referendum je, u uvjetima medijske blokade, izašao gotovo svaki četvrti birač. I to onaj koji inače izlazi na izbore.

Ako je nešto poražavajuće, onda je to svođenje referenduma o tretiranju javnog dobra na stranačko prepucavanje Nezavisne liste Filipa Zoričića (i ostatka koalicije) te Možemo Dušice Radojčić.

Referendum nije (zakonski) uspio, ali je svakako uspio kao epizoda demokratskog razvoja. U kojoj je svjetlu ulogu odigrala Građanska inicijativa za referendum. 

Ponašanje svih političkih opcija u Gradskom vijeću, izuzev Možemo, bio je sramotan provincijski prešutni bojkot referenduma, čime su izravno vrijeđali sve one kojima je stalo do Lungomarea kao javnog dobra, na koncu bar tih 22,7 posto izišlih birača.

Pojedino stidljivo pozivanje u zadnji trenutak zasjenjeno je gradonačelnikovim izlaskom na biračko mjesto tek u 17 sati, dva sata prije zatvaranja birališta. Vidjet ćemo u koliko će sati izaći na iduće lokalne izbore za dvije i pol godine. Na kojima će sve opcije, to je nesumnjivo, pa i gradonačelnikova NLFZ i Možemo (ukoliko nešto ne učine u međuvremenu), imati strukturalni problem s kadrovskom potkapacitiranošću, posebno u ekonomskom dijelu.

Dušica Radojčić mora se naučiti empatiji

Možemo, pak, nikako ne može rezultate referenduma nazivati "čistom pobjedom", i tako na izvjestan način prisvajati 9.716 birača koji su glasali za zabranu gradnje na Lungomarea, jer su na lokalnim izborima dobili 3.139 glasova, sedam manje od Nezavisne liste Filipa Zoričića.

S druge strane, Dušica Radojčić mora se naučiti empatijski shvaćati one koje nisu izašli na referendum jer će ostati na poziciji hladnog elitizma. Ne mogu se postavljati ni kao moralne vertikale, k tome lijeve, a da se istovremeno njihov gradski vijećnik Noel Mirković drsko javno upliće u autonomiju medija, i našoj kolegici poručuje: "Zar te moramo učiti pisanju?". Istina, vrlo brzo se ispričao. Ili kad vijećnik Možemo Miha Paus nosi crno-bijele naočale kad je u pitanju trenutno stanje u brodogradilištu Uljanik, paušalno braneći sadašnju upravu, neovisno o financijskim gubicima i suspektnim radnjama direktora.

Da se prekjučer iskazala većinska kolektivna narodna volja 50 posto plus 1 glas (zašto se, kad se već počelo primjenjivati i u popisu stanovništva, i referendum ne odvija online), ona bi s većinskim 'za' ili većinskim 'protiv' nadilazila i priču o hotelu i priču o Lungomareu.

Bio bi to dobrodošao putokaz gradu na jednom njegovom tranzicijskom raskrižju između sad već pomalo zaboravljene višestoljetne vojne dimenzije, sada posrnule industrije s desetljećima dominantnim radničkim identitetom Pule te "spasonosnog" no rizičnog, vrlo osjetljivog pa i opasnog igranja samo na kartu turizma.

Što ćemo s lukom, što s Muzilom, je li Končar opcija za cijeli sjeverni dio zaljeva, tko će reći istinu o Uljaniku? Kako ćemo, u kojim djelatnostima i kojim načinima i konkretnim odlukama stvoriti nova radna mjesta? Kako ćemo cjelovitim prometnim sustavom, u jasnom vremenskom roku, riješiti gradnju parking zgrada, optimalniji javni prijevoz, uz koja konkretna prometna rješenja? Kad će to biti teme sjednica Gradskog vijeća?

Primijetili ste da dosad nije bilo ijedne riječi o investitoru. On je sve rekao kampanjom #ostani doma.