NAŠ JE SIN POSVOJEN "Mene je rodila jedna teta, ali moju mamu i tatu volim najviše na svijetu" 

"Mene je rodila jedna teta, ali moju mamu i tatu volim najviše na svijetu"  - ispričao nam je osmogodišnji dječak stavljajući ručice mami oko vrata. Tata je, gledajući ih, krišom brisao suze.

Dijete toliko nalikuje roditeljima, iako mu nisu biološki, da nitko ne bi ni pomislio da ih je ne veže krvno srodstvo, geni...

Čudo je moguće

U ovoj pulskoj obitelji nikada nisu skrivali da su posvojili dijete i o tome pričaju bez predrasuda. Barem kada se radi o njihovoj obitelji, prijateljima, susjedima.

Nakon što je četvorica Hrvata zaglavila u Zambiji u zatvoru, jer su htjeli posvojiti djecu, odlučili su progovoriti o iskustvu svog posvojenja upravo kako bi razbili famu da je u Hrvatskoj nemoguće posvojiti i ohrabrili sve one roditelje koji ne vjeruju da je ovakvo čudo moguće.

Da jest, iako nije jednostavno, pravi su primjer oni, koji su već sedam godina sretna obitelj.

- Bilo mi je neprihvatljivo lagati ljudima da sam bila trudna i uvijek smo o posvojenju govorili bez zadrške, mada je naše dijete stiglo kada je imalo samo devet mjeseci. Devet mjeseci kao da sam ga nosila sama, uopće nemam osjećaj da ga nisam ja rodila, priča nam ova Puležanka kojoj, kao ni djetetu, radi zaštite identiteta nećemo otkrivati ime.

Ovaj se mladi bračni par, kao i mnogim, našao pred zidom. Nakon što trudnoća nije dolazila sama, potražili su liječničku pomoć. Brojni pokušaji nisu urodili plodom i frustracija je rasla.

Upis u Registar posvojitelja

- Nisam htio da se i nama dogodi ono što se dogodilo nekima, da se u želji da dobiju dijete psihički, fizički i emocinalno toliko iscrpe, isprazne da na kraju izgube fokus. Stoga smo jednostavno rekli "dosta" i zajednički odlučili da ćemo se prijaviti kao posvojitelji, veli nam naš sugovornik.

Njegova supruga dodaje da su ih prijatelji i poznanici odgovarali, uvjeravajući ih kako se puno čeka, kako dijete neće dobiti nikada. Neki su im predlagali da odu po dijete u Bosnu, što su mnogi tada činili.

- Unatoč tome mi smo odlučili krenuti regularnim putem. Predali smo zahtjev za posvojenje u pulskom Centru za socijalnu skrb , prošli smo sva testiranja - koja su bila prilično zahtjevna i opsežna, zatim odradili i tečaj roditeljstva u Obiteljskom centru, priča nam ova mama.

Dodaje da je cijelo vrijeme čvrsto vjerovala da će dijete dobiti, da će se to doista dogoditi te da i dan danas osjeća da im je upravo on bio predodređen.

Pitanja prilikom testiranja u Centru za socijalnu skrb su svakakva, primjerice pitali su me kakvo dijete želim, koje vjeroispovjesti, koje boje kose, očiju. Njoj su, veli, ta pitanja bila apsurdna jer je samo htjela - DIJETE.

- Malo, veliko, ma da je i na točkice, pa nije me zanimalo. Kao da bi znala kakvo bih dijete sama rodila, veli nam, ali i odaje da mnogi nisu bez ograda poput nje pa je bilo posvojitelja koji su dijete pokušali birati kao s kataloga. Prenosi nam tako kontakt s jednom obitelji koji su nekoliko puta imali priliku usvojiti dijete - ali nisu.

unsplash

- Znam da svi žele bebu, da im sliči, da si odgovaraju i pašu, no realno ni kada rodite svoje vlastito dijete ne možete znati kako će ono biti. Hoće li biti zdravo, poslušno, što će voljeti, hoće li imati kosu na vas ili na muža....

Nama su sve te stvari bile nebitne i mislim da smo i zato uspjeli usvojiti tako brzo, iskrena je naša sugovornica. Inače, od njihove odluke da usvoje do sretnog poziva prošla je niti godina i pol dana. I sami su, vele, svjesni koliko su imali sreće i koliko se stvari moralo poklopiti da im se životna želja ispuni.

No, vratimo se proceduri.

Nakon zahtjevnog testiranja, temeljitih provjera, dolazaka u kontrole doma, pozivanja svjedoka da potvrde kako mogu biti podobni roditelji naši su sugovornici napokon ušli u Registar posvojitelja i odlučili kako će, nakon ljeta, krenuti sa slanjem upita po centrima i domovima diljem Istre. Pritom naglašavaju da su svi djelatnici centra za socijalnu skrb i obiteljskog centra bili izvanredni i olakšali im svojim humanim pristupom ovo stresno razdoblje.

Imamo bebu za vas

Jednog dana, prepričava nam sretna mama, zazvonio joj je telefon na poslu.

- Pitali su me jesam li to ja i da li sjedim? Sjećam se kao da je to bilo danas. Najprije sam mislila da se nešto loše dogodilo, a onda su mi rekli "Imamo bebu za vas"...

To je bio utorak i rekli su mi da dođemo do centra u petak u 14:30 sati. Od utorka do petka nismo spavali, pitali da li možemo doći ranije, no ipak smo morali pričekati da se riješe procedura. Kada smo taj dana napokon stigli u centar dali su nam sličicu djeteta, crno-bijelu, isprintanu s faksa. Gledala sam u to lice i nisam mogla doći k sebi. Bilo je to moja beba, naše dijete koje smo toliko željeli. Kao da je oduvijek naše i da je sve napokon sjelo na svoje mjesto, priča nam emotivno naša sugovornica.

Budući da se beba nalazila u jednom domu za nezbrinutu djecu u Hrvatskoj - htjeli su krenuti odmah po njega ali im je rečeno da se moraju najaviti i da to može biti tek u ponedjeljak. Ipak, uspjeli su izmoliti da to bude subota.

I doista, cijela je služba učinila sve i u subotu su krenuli na put. Prije odlaska na put kupili su slatkiše za drugu diecu (ovdje se na skrbi djeca do treće godine, ali se braća i sestre ne razdvajaju pa ima i starije djece) i krenuli.

Put nije bio lagan i trajao je cijelu vječnost.

"Ovo je moja kuća!

- Ne biste vjerovali što nam se sve dogodilo. Najprije sam zbog stresa u kojem sam bio skoro pogazio čovjeka na motoru, onda smo skoro doživjeli sudar (ne našom krivicom), da bi na kraju na putu s kamiona ispred nas odletjela greda pored našeg auta. Gledali smo se u čudu, kao da nam možda nije suđeno, no nismo posustajali, priča nam tata malenog dječaka koji, dok razgovaramo u blagovaoni, crta za stolom u dnevnom boravku.

Svako toliko, dolazi sa crtežima kod nas i ljubi svoje roditelja. Na crtežu je novogodišnja jelka, kuće, nekoliko njih. Pitam ga koja je njegova.

- Ova, pokazuje na najmanju.

Mama veli da je to i očekivala jer je po prirodi jako skroman i empatičan.

I - onda ste ga napokon odveli doma, pitam s nestrpljenjem, a mama nastavlja;

- Ušli smo u prvu prostoriju, punu dječice koja nam je potrčala ususret, a onda ušli u zasebnu prostoriju. Rekli su nam da spava i da će ga probuditi, a mi smo se bojali da će plakati. Teta iz doma donijela mi ga je, pružila u ruke i kazala "Ovo je vaše dijete, mama"...

Ovdje emotivna mama prekida priču i pokazuje nam prvu zajedničku fotografiju koju je tata napravio.

Maleni dječak priljubljen uz njezino lice, s rukama oko njezina vrata. Ne plače. Smije se. Našao je svoju obitelj.

No, ni tada ga još nisu mogli uzeti kući. Procedura nalaže da se vrate u centar i kažu: žele li ga.

Unsplash

- Naravno da smo ga željeli. No morali smo se vratiti u Pulu bez njega, čekati ponedjeljak, potvrditi da ga želimo kako bi pravna služba pripremila opsežnu dokumentaciju.

Pitali smo u domu što nam mogu reći, kakav je. Ispričali su nam da je najglasnije plače kad je gladan te da prvi dobije jelo, no da još uvijek jede samo iz bočice te da ima problema s motorikomm, odnosno da je slabo pokretan, veli nam mama te nastavlja;

- Znate oni tamo imaju svu moguću skrb. Jedino što im nedostaje jest ljubav i posvećenost. Bebice većinom leže u krevetu, on nikada nije bio izvan doma. kada je došao kući morali smo ga učiti puzati, naučiti žvakati, ništa od toga nije znao.

- Pa kada je napokon stigao kući, pitam nestrpljivo.

Soba sa 11 krevetića

- Tog smo petka nakon posjeta domu krenuli u šoping, onda smo cijeli vikend kao ludi spremali po stanu, pripremali mu sobu i u ponedjeljak napokon otišli u centar za socijalnu skrb gdje smo i formalno morali kazati da ga želimo. Onda nam je rečeno da moramo još proći prilagodbu.

I,  želja im je ispunjena.

- Sa potrebnom dokumentacijom tada napokon odlazimo po naše dijete. Ušla sam u subu s jedanest krevetića. Uzimam svoje dijete, oblačim ga. Sretna, ali istovremeno tužna zbog ostale dječice koja ostaju. Preostalo mi je samo zaželjeti da i oni pronađu svoju obitelj, svoju zavijek dom. Ta će mi slika odlaska ostati u sjećanju cijeli život, priča nam.

Nije znao žvakati

Po dolasku u Pulu neuropedijatrica je ustanovila da je malecki slabo pokretan samo zato jer je svo vrijeme ležao i kada je s njim počelo s njim raditi sve tegobe su nestale. Danas trenira nogomet i najponosniji je na pehar koji je dobio od Djeda Božićnjaka.

- Vrlo brzo krenuo je u jaslice i moram zahvaliti svim tetama koje su bile jako strpljive s njim jer, recimo, nije znao žvakati i morale su ga hraniti. Prvi dan su ispred njega stavile fetu kruha, a on je samo gledao, nije znao što je to. Dan danas ne voli žvakati, priča nam. No baka, koja je upravo kada je stigao otišla u mirovinu, razmazila ga je svojom kuhinjom pa i taj problem uspješno savladavaju.

Roditelje pitam kako su mu i kada rekli da je posvojen.

Srce koje je izradio za mamu

- Zakonski dijetetu to morate reći do sedme godine. Mi smo se već od pete pripremali, kupovali razne slikovnice, čitali kako je i kada to najbolje odraditi. Bilo nas je strah - obzirom da su i tete u vrtiću znale da je posvjen - da ne bi nekako doznao prije nego mu kažemo. A onda, jednog dana, on je sam iznenadio nas, pričaju nam.

Supružnici su kod kuće okrenuli brojeve svih poznanika, pitajući je li mu tko što kazao no, ispostavilo se da nije i da je on sam nekako došao do tog zaključka. U kasnijim razgovorima ispričao im je da se sjeća kuće u kojoj je bio kada je imao "nula godina" i teta koje su ga čuvale prije nego ih je on našao.

Sam nam je skinuo teret s duše

- Sjeća li se doista nečega ili je detalje pokupio iz naših razgovora ne znam, no tog nam je dana skinut teret s duše, sretan je tata.

Zahvalan je, dodaje, i biološkoj majci koja ga se odrekla. Morala je to učiniti nekoliko puta, kako bi, nakon sudskog postupka, bio podoban za posvojenje.

- To je zapravo "win win" situacija i iz svega sam joj srca zahvalan što je bila toliko humana, toliko fer da ga se odrekla i time mu osigurala sretan život. Stoga i ovim putem apeliram na zakonodavce, na sve naše zastupnike da olakšaju proceduru posvojenja, odnosno da roditeljska prava djeci koja su u domovima mogu brže i odlučnije oduzeti, da se ne čeka da se roditelji pro forma javljaju zadnji dan roka i time onemogućavaju djeci izlazak iz ustanove i odlazak u obitelji....