Politika i društvo

Škole nikad veće, a djece sve manje

Nekada smo imali razrede od 'a' do 'e', trčali po šumici i jeli panine na dvorištu, a škole nam nisu bile tijesne

Bili smo 'generacija i po', organizirali čajanke, igrali na dvorištu cukar i kafe, skakali lastik; dobili ukor jer smo se na nastavi igrali 'četnika i partizana'... marendali smo na dvorištu, a sat tjelesnog imali u šumici, trčali smo u krug dok nas noge nisu izdale. I ništa nam nije falilo


 
3 min
Borka Petrović
FOTO: Učenici škole Neven Kirac, osmi razred, generacija 1976.

Bili smo 'generacija i po', organizirali čajanke, igrali na dvorištu cukar i kafe, skakali lastik; dobili ukor jer smo se na nastavi igrali 'četnika i partizana'... marendali smo na dvorištu, a sat tjelesnog imali u šumici, trčali smo u krug dok nas noge nisu izdale. I ništa nam nije falilo

Na sve se strane dograđuju školske zgrade. Još jedno krilo, pa još jedno, naprosto bujaju, beton nagiza nekadašnji okoliš... Grade se nove i dograđuju stare sportske dvorane, i svi kličemo napretku.

A djece? Njih je sve manje i manje. Na to kao da se zaboravilo.

Ne treba ići daleko u prošlost; kada sam bila osnovnoškolka (80-tih prošlog stoljeća - kako to davno zvuči) u školi "Neven Kirac", sadašnjoj OŠ Šijana, u generaciji su bila četiri razreda; a, b, c i d, a kasnije je od njih formiran i novi "e" razred je su postojeći bili preveliki. Prva dva razreda išla su, ako se dobro sjećam, u obližnju Malu školu koja je još bila u funkciji, no kasnije generacije bile su u "velikoj školi".

U svakom razredu po 30 i više učenika. Ugrubo više od 150 učenika u generaciji.

Bili smo 'generacija i pol', organizirali čajanke, igrali na dvorištu cukar i kafe, skakali lastik; dobili ukor jer smo se na nastavi igrali 'četnika i partizana'... marendali smo na dvorištu, a sat tjelesnog imali u šumici, trčali smo u krug dok nas noge nisu izdale. I ništa nam nije falilo.

Na nastavi smo mijenjali razred samo kada smo odlazili na tavan, gdje je bio likovni kabinet profesora Galića, svoj je razred imala profesorica fizike, biologije, kemije, Pernić iz glazbenog te tehnički.

I svi smo se odškolovali.

Danas u školama nikad manje djece. Osnovnu školu Šijana ove je godine upisalo 66 učenika (59 u matičnoj školi i  sedam u područnom odjelu Muntić), stotinjak manje nego prije 40 godina. Pa ipak škola im je stalno tijesna. 

Ok, razredi odjeli su manji (tako valjda djeca bolje uče, a profesori lakše podučavaju), svaki nastavnik ima svoj kabinet, svaka škola treba marendariji po PS-u, modernu kuhinju u kojoj se priprema samo zdrava hrana, dvorane s mekanim podovima i spravama za razne sportove... 

A, klinci, apsurda li, sve deblji i tromiji. 

Nekada smo jeli panin, i običan jogurt, veselili se danu kada je na meniju bio mesni i krofna, o pretilosti se nije niti razgovaralo. Jedan je "buco" bio po generaciji, svi smo ga malo zezali, a nitko nije govorio o bullyingu.

Na kraju, postavlja se i pitanje: kako smo svi mi stali u školu koja je bila triput manja, iako nas je bilo barem dvaput više? I svi smo išli u školu u jutarnju smjenu!

Nije ovo samo do škole Šijana - i druge se škole stalno dozidavaju, svaka treba svoju kuhinju, svoju dvoranu. Zatvorenu naravno, što bi djeca bila na zraku.

Nije ni samo do Pule, cijela Hrvatska promišlja isto. Valjda u skladu, ne toliko s dječjim, već građevinskim potrebama.

Kako bi rekao Juri Žakan, naš glagoljaš "Vita vita, nek nama naša škola gori gre", iako broj djeca pada. 


FOTO: Facebook grupa Pula iz vremena Jugoslavije

Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.