"Definitivno sam zatvorio bar i ključeve od prostora u Kumičićevoj krajem veljače vratio Gradu Puli. Nakon pauziranja lani u lipnju jednostavno nismo izdržali. Žao mi je, ali previše je faktora na koje nismo mogli utjecati", kazao nam je Denis Vugrin, vlasnik poznatog pulskog 'Saxa', bara koji je zatvoren nakon tri desetljeća rada.
Točnije, sada bi mu bila 32. godišnjica. Bar je otvoren u svibnju 1981. godine, no još je Denisova majka ovdje od '70-tih prošlog stoljeća imala kemijsku čistionicu.
Dakle, sam je prostor u posjedu ove obitelji bio više od pola stoljeća.
Prostor koji je okupljao budućnost grada
Denis je 'Sax' otvorio kada se sa studija u Zagrebu vratio u Pulu i prenamijenio prostor iz kemijske čistionice u caffe bar. Tada, navodi, u samom gradu nije bilo puno mjesta za izlaske. Bili su tu, kako nabraja, Mimoza, Palatikum i kultni, a sada bivši rock club Uljanik.
Njegova je želja bila otvoriti bar u koji bi i sam poželio izlaziti, prostor koji će biti urbana, gradska priča i koji će, kako nam priča, okupljati budućnost ovoga grada.
Denis Vugrin
- Htio sam bar u kojem će se uz razgovor, dobru glazbu i umjetnost rađati neke nove ideje koje će gurati grad naprijed. Zato sam organizirao večeri poezije, izložbe fotografija, predavanja, ovdje se svirao jazz, slušao pianino....
No ideali mi se očito nisu isplatili, veli Vugrin, a onda ipak dodaje: "Živjeli smo dobro neko vrijeme, lokal je bio posjećen i više nego što sam mogao zamisliti".
No prije desetak godina krenuli su prvi problemi: od smjene generacija, do prometnih problema, veliki udarac poslovanju zadala je korona, da bi baru na kraju presudio - nedostatak radne snage.
Vugrin zapravo pripovijeda da su problemi krenuli kada su ugostitelji postali skupina koja će "biti kriva" za sve, a nakon svake nove godine dočekivali su ih novi nameti. Veliki udarac ugostiteljstvu kakvog smo nekad poznavali je, smatra, i otvaranje šoping centara u blizini grada i nova moda ispijanje kave na njihovim parkiralištima.
Ugostitelji krivci za sve
- Ugostitelji su bili krivi jer su djeca pila, jer se pušilo, jer je epidemija... sve se rješavalo preko naših leđa, nabraja.
I tako, iz nekad vrlo posjećenog mjesta Sax se pretvorio u kvartovski kafić, no još se uvijek 'nije dao'.
- Onda je stigla epidemija i lock down, a kako smo kafić bez terase to nas je posebno pogodilo. Tu je, na kraju, i recentno promijenjen režim prometa, a budući da su Puljani jako komotni jednostavno smo im postali "van ruke".
Jedna od značajnih izložbi koja se održala u baru
Poslovanje je bilo sve lošije i pustili smo radnike, jer mi smo ovdje bili kao mala obitelj, da odu na bolje plaćene pozicije.
Nove nismo mogli naći jer nismo mogli konkurirati plaćama na aktualnom tržištu rada, a smatrao sam da nije pošteno da radnik od svoje plaće ne može pristojno živjeti, i onda sam preuzeo sam jednu smjenu, pa dvije...
Na kraju iscrpljivanje više nije imalo smisla, priča nam Vugrin.
Na početku zatvaranje nije, kako dodaje, doživio jako dramatično, jer je mislio da će biti privremeno, pokušao je baru produljiti život radi prijatelja i stalnih gostiju koje su ovdje dolazili, no kada je definitivno vratio ključeve gradu nije mu, priznaje, bilo lako.
- U to sam mjesto uložio 32. godine svoga života, ovaj je bar bio veliki dio mog, ali i djelić života brojnih Puljana, ovdje su održavani brojni koncerti, izložbe, ovdje se razgovaralo, zaljubljivalo, svađalo i mirilo....
Večeri poezije u Saxu
Zatvaranjem Saxa, koji je svoj vrhunac imao 90-tih i početkom 2000-te, Pula je izgubila još jedan djelić svog urbanog identiteta. Vlasnika pitamo zašto se to događa?
- Raditi tri desetljeća u ugostiteljstvu nije lako, evo divim se Aniti iz Mimoze što je izdržala, njezina je sreća što ima svoj prostor. Žao mi je što smo morali zatvoriti jer smatram da je ovo mjesto bilo dio urbane priče našeg grada. Trenutno je u modi nešto sasvim drugačije, u modi je konfekcija - sva su mjesta slična i nude isto, navodi.
U to sam mjesto uložio 32. godine svoga života, ovaj je bar bio veliki dio mog, ali i djelić života brojnih Puljana, ovdje su održavani brojni koncerti, izložbe, ovdje se razgovaralo, zaljubljivalo, svađalo i mirilo
Treća generacija Puležana u centru grada
Vugrin je, doznajemo, treća generacija Puležana koji žive u centru Pule. Njegovi su roditelji nekada živjeli pored Arene, u kući u kojoj je rođen Sergio Endrigo, u vrijeme kada je Pulski filmski festival diktirao život grada, kada su djeca bezbrižno lutala ulicama, preskakala 'zidine' Arene. Kasnije su se preselili u Zagrebačku i ostali povezani s urbanim tkivom grada.
No danas, priznaje, Pulu teško prepoznaje.
Centar grada kao šoping centar
- Umjesto da učimo na tuđim greškama, mi upadamo u iste one zamke zbog kojih su drugi gradovi Mediterana izgubili svoj identitet, svoju dušu. Pula je odabrala koncepciju masovnog turizma za koji nema kapaciteta, dozvolit ćemo si da nas pojedu veliki eventi, umjesto da njegujemo domaće, autohtone. Ne samo stvari već i mjesta koja čine grad gradom, priča Vugrin. Dodaje da mu se nekako čini da se stvari otimaju kontroli jer smo upali u "žrvanj masovne turističke industrije".
- Čast izuzecima, no centar grada nam izgleda kao bilo koji šoping centar. Danas su i kafići dio velikih lanaca, svi uniformirani, slični, a u gradu se nižu brendovi koji bi mogli biti u bilo kojem gradu u Europi, ne nužno u Puli, navodi naš sugovornik.
Gumene patkice kao simbol Pule?
Replicirajući mu da nije mogao više pogoditi u srž, jer je u ulici Sergijevaca, dok sam dolazila do Sirene, najveća gužva bila u dućanu s plastičnim patkama, nastavljamo se nostalgično prisjećati prošlosti.
Vugrin se tako prisjeća kako je 1996. godine, iza Foruma otvorio vinski bar, u vrijeme kada se Istra tek počela enološki razvijati. U njemu je želio nuditi autohtona istarska, vina, sir i pršut, no onda je ostao razočaran jer je najviše prodavao - sladoled i pivo.
- Dobro je vino na kraju završilo u šugu koje je bilo vrhunsko, no to nije bila moja intencija i na kraju sam razočaran zatvorio, veli nam, dodajući da je već tada shvatio da život u gradu prestaje u rujnu.
Vugrin smatra da je sve krenulo "nizbrdo" kada su se početkom 2000-te počeli davali povoljni turistički krediti i kada je Pula krenula u masovnu apartmanizaciju, a centrar počeo pojačano gubiti svoje stanovništvo. Apartmani koji su nekada nosili ekstra zaradu prerasli su u zadnje vrijeme u svojevrsnu socijalnu mjeru bez koje bi mnogi teško (pre)živjeli.
Stoga su danas na zgradama u starogradskoj jezgri ili plave table ili iza derutnih fasada živi malobrojno starije i socijalno osjetljivo stanovništvo koje nema mogućnosti ulagati u obnovu zgrada.
Cafe bar Sax, 1992., kolegice s faksa i prof. Kopal/Foto Nives Tomišić
- Nema grada bez građana, a mi smo, i vlastitom krivicom, istjerali Puležane koji su živjeli u centru na periferiju te sve podredili masovnom turizmu, zaključuje. Na pitanje kako sačuvati urbani identitet Pule i što učiniti da se ne zatvore obrti koji i dalje gradu daju dušu, Vugrin navodi da bi se trebali ugledati na neke druge gradove koji su prošli isto i ne ponavljati njihove greške.
Locali storici
Primjerice Trst je, napominje, jako napredovao kada je uložio u sam centar grada. U mnogim zemljama Italije postoje takozvani "locali storici" kojima gradske uprave pokušavaju maksimalno olakšati poslovanje upravo kako bi preživjeli na zahtjevnom tržištu i ne bi morali zatvoriti, a grad zadržao svoju fizionomiju.
- Grad mora imati strategiju, mora znati kako želi da izgleda njegov centar za deset, 20, 30 godina. Po meni nema smisla izmišljati neko novu tradiciju, moramo pokušati zadržati ono kvalitetno i autohtono što imamo, a čega je svakim danom sve manje, a možda i oživjeti nekadašnja mjesta, poput oštarija koja su davala duh gradu.
Na nama je da ponudimo, sami stvaramo turističku ponudu i na taj način biramo goste i klijentelu koju želimo u našem gradu. Vraćanjem nekadašnjih mjesta možda ćemo vratiti i dio duše gradu, a onda će se gradu možda vratiti i njegovi građani, zaključuje s nostalgijom ovaj Puležan koji još uvijek nije napustio centar svog grada.
