Od cvijeta do femicida: istina koju više ne smijemo šutjeti

Postoji nešto gotovo sveto u načinu na koji cvijet stoji u svijetu. Krhak je, a ipak nepopustljiv. Mek ali otporan. Nježan, a opet sposoban izdržati vjetar, hladnoću, žeđ. Najnježniji oblik života, a opet najtiša manifestacija postojanja. On jednostavno jest. U tome je njegova snaga. 

I možda baš zato cvijet ima nešto ženstveno u sebi. Ne zato što je lijep, nego zato što sve preživljava. Ne zato što miriše nego zato što se vraća ponovno i ponovno unatoč svemu što je pokušavalo slomiti njegovu stabljiku.

Cvijet nas uči onome što društvo ne želi čuti: nježnost nije slabost, a tišina nije pristanak.
Ali mi smo to zaboravili.

Ruže pod cipelama. Tišina koja više nije nevina Onog dana kad je muškarac gazio ruže posvećene ubijenim ženama nije se dogodio vandalizam.
Dogodila se istina. Društvo je izgubilo pravo na šutnju. Tko gazi ružu posvećenu žrtvi, gazi sve što je sveto: dostojanstvo, empatiju, ljudskost.

Nije važno što tko govori, nego što čini. Tamo gdje djela poriču vrijednost žene, svaka riječ postaje laž. A plodovi te laži uvijek su isti: strah, dominacija, nasilje.

Nasilje ne počinje udarcem. Počinje rečenicom. Nasilje ne počinje udarcem. Počinje odgojem, rečenicama, pogledima koje odrasli odobravaju ili ignoriraju.

Tu nastaju prvi naučeni obrasci: "djevojčice neka trpe", "dječaci neka ne plaču", "muškarci su takvi". I onda se svi čude kako smo došli do femicida. Nismo došli. Stigli smo odavno. Stigli smo ovdje kad smo žrtvi rekli da šuti, a počinitelju da je “muško”. 

Kad smo u školama šutjeli. Kad su institucije slale žene natrag kući…živim ili mrtvim putem.

To je tlo na kojem rastu femicidi. I to je tlo koje smo svi hranili šutnjom. 

Muškarci, red je na vas. Ovo nije ženski problem. Ovo je ljudski poraz. Muškarci, vi ste na potezu.

Društvo više ne treba tihu podršku. Treba vidljivu, glasnu i nepokolebljivu solidarnost. Da dokažete da muškost ne znači moć nad drugima, nego moć nad sobom. Da šutnja više nikad ne bude znak pristanka. Ne iz osjećaja krivnje. Ne zato što ste krivi za tuđe zločine. Nego zato što ste ključni za promjenu kulture koja te zločine omogućuje. To je čin dostojanstva. To je pitanje časti. A to je jedini dokaz da muškost postoji.

Priroda nas uči onome što društvo sustavno uništava. U vrtu ništa ne preživljava nasilje. Tamo gdje se gazi, ništa ne raste. Tamo gdje se njeguje, život buja. Ako želiš da nešto živi, ne smiješ gaziti.
Ako želiš da društvo napreduje, ne smiješ šutjeti.

Nije vrijeme za blagost. Prestanimo šutjeti. Prestanimo romantizirati nasilje pod imenom “tradicije”, “muškosti”, “autoriteta”. Prestanimo djecu učiti da je šutnja normalna. Žene nisu statistika. Muškarci nisu izgovor.

Institucije koje ne štite…sudjeluju. Mediji koji relativiziraju…hrane monstrume. Ako opravdaš nasilje nad simbolom, opravdat ćeš i nasilje nad tijelom.

Ako nastaviš šutjeti, bit ćeš suučesnik.

Zato neka bude jasno: tko gazi cvijet, sutra će gaziti čovjeka. Tko gazi ženu, gazi društvo kojem pripada.

U ime svih ruža koje više ne mirišu…..Dosta je bilo.