PROSVJED U RAŠI: Dijete s plinskom maskom stalo je ispred nas. Sram nas bilo!

Ovaj sam tekst namjeravala napisati za svoju nedjeljnu kolumnu.  Ali dok mi razmišljamo, čekamo i biramo riječi, kamioni ne čekaju. Kreću prema Koromačnu.

Zato ovaj tekst pišem danas.

Jučer sam došla u Rašu na prosvjed protiv dovoza i spaljivanja otpada u cementari u Koromačnu. Došla sam jer je u Raši rođen moj tata. Jer je ovdje moj muž napravio prve korake i jer iz ovog kraja potječe moja obitelj. Za mene ovo nije samo pitanje jedne cementare, prosvjeda ni političke odluke, ovo je za mene obrana doma.

Na trgu sam prišla starom rudarskom vagonu i pročitala transparent: “Labinska republika 1921. Duhovi se bud(ne)e 2026.” Zatim sam sjela na zidić i čekala početak prosvjeda.  Pogledala sam prema brdu u smjeru Kapelice odakle je potekao moj pranono, sudionik Labinske republike, pomislila na njega i na ljude koji su prije 105 godina goloruki i naoružani tek drvenim palicama takozvanim kokaricama ustali braniti svoj rad, dostojanstvo i tlo kojem su pripadali. Nisu imali gotovo ništa, ali znali su da postoji granica nakon koje čovjek više ne smije šutjeti.

I tako sjedeći na zidiću u Raši počela razmišljati o pitanju koje se kroz različita vremena očito vraća istim ljudima i istom kraju Tko ima pravo odlučivati o životu ljudi i prostoru kojem pripadaju?

Sjetila sam se i pranonotove kćeri, moje none. Dvaput sam se kao srednjoškolka zatekla kod none kada su popisivači stanovništva dolazili u kuću. Oba se puta zapisala kao Istrijanka. Pokušala sam joj objasniti da se tako ne može zapisati, da je Hrvatica. On je samo mirno i tvrdoglavo ostala pri svome. Istrijanka.

Tada sam to doživljavala kao njezinu tvrdoglavost, danas razumijem da je to bila pripadnost. Tijekom njezina života mijenjale su se države, vlasti, granice i zastave. Ali tlo pod njezinim nogama ostajalo je isto. Bila je kći svojega oca. On je svoju pripadnost branio kokaricom, a ona ju je desetljećima poslije branila jednom riječju.

A mi danas tu riječ izgovaramo lako. Istrijani smo kada govorimo o maslinama, vinu, moru, kažunima i turizmu. Istrijani smo u svečanim govorima, promotivnim filmovima i predizbornim kapanjama. Ponosimo se pripadnošću sve dok ona od nas ne traži ništa. 

Ali pripadnost počinje i onda kada treba nešto zaštititi, kada treba podvući granicu i stati pred moćnijega i reći Možete do ovdje, ali preko ovoga nećete! A jučer nismo branili apstraktni okoliš, ni razglednicu Istre, već smo branili uvjete vlastitog života. Tlo, vodu i zrak.

Tlo nije prazna površina koju možemo dijeliti, prodavati, zatrpavati i trošiti bez posljedica. Voda nije samo ona tekućina koja potječe kad otvorimo špinu. Zrak nije nevidljivo odlagalište u koje možemo ispustiti sve ono što više ne želimo gledati. Ono što ispustimo u zrak ne nestaje, ono što zakopamo u tlo ne prestaje postojati i ono što pustimo u vodu ne odlazi nekamo izvan našeg svijeta. U prirodi ne postoji “negdje drugdje”.
I upravo je to ono što čovjek, opijen vlastitom moći, uporno odbija razumjeti. Od tla uzimamo dok ga ne iscrpimo, vodu koristimo dok je ne zagadimo, zrak punimo onime što više ne želimo vidjeti kao da ćemo se jednog dana moći povući izvan prirode i nastaviti živjeti. Nećemo. Sve što učinimo prirodi na kraju učinimo sebi.

Jučer se, slučajnosti li, obilježavao Međunarodni dan demokracije. A demokracija nije pravo da svatko radi što želi samo zato što ima novac, moć ili zakonsku dozvolu. Demokracija je i odgovornost za ono što govoriš, radiš i odlučuješ. Što je veća moć mora biti i veća odgovornost.  Zato političari nisu izabrani da budu nijemi promatrači između građana i velikih korporacija. Izabrani su da štite javni interes i podvuku granicu onda kada je moćniji pokušavaju prijeći. Lako je imati Istru u ustima, govoriti o maslinama, vinu, moru i tradiciji ali Istra se ne brani zdravicama, sloganima i promotivnim filmovima. Brani se i onda kada treba reći “ne” čak i onda kada bi vas to moglo stajati funkcije, mandata ili političke karijere. Trabate biti spremni izgubiti položaje kako biste Istru sačuvali. Kapital nema korijenje. Korporacija sutra može promijeniti vlasnika, upravu, poslovni plan ili državu u kojoj posluje. Mi ne možemo premjestiti Istru. Kada oni odu nama ostaje tlo, voda i zrak i posljedice svega što smo dopustili da se s njima učini.

Među prizorima s prosvjeda jedan me zaustavio. Među odraslim ljudima stajalo je dijete s plinskom maskom na licu.  Odrasli oko njega stajali su otkrivenih lica. Masku je nosilo dijete. Ondje gdje bi trebao biti dječji osmijeh stajao je filtar plinske maske.  U tom trenutku transparenti, govori i sva objašnjenja postali su suvišni. Pred nama je stajala slika svega što smo kao društvo izvrnuli. Prizor mi je natjerao suze na oči jer sam razumjela što taj simbol govori o nama.

Njegovo mjesto nije na prosvjedu niti mu je mjesto iza plinske maske. Nije na njemu da po toj vrućini stoji među odraslima i podsjeća političare, institucije i korporacije da ima pravo disati. Njegov je posao biti dijete. Trčati, igrati se, smijati se, vratiti se kući prljavih koljena i punih džepova kamenčića. Udisati čisti zrak, piti čistu vodu i hodati po zdravom tlu.  Naš je posao to mu omogućiti.

Nakon tuge osjetila sam sram. Sram zbog svih nas odraslih koji smo dopustili da dijete stane ispred nas. Sram jer smo se uljuljkali u udobnost prodane djedovine, apartmana, vila i skupih automobila. Dok kamioni ne prolaze ispred naše kuće i dimnjak nije pred našim prozorom problem pripada nekome drugome. Ljudi poput mojeg pranonota nisu imali ništa, a mi danas imamo dovoljno da se bojimo poremetiti vlastitu udobnost.

A nakon srama obuzela me ljutnja, onaj posljednji zdravi dio čovjeka koji još zna prepoznati da je granica prijeđena. Ono unutarnje “dosta” koje nas podigne nakon što smo predugo šutjetli. Ona ljutnja koja traži granicu. Ona je morala biti povučena puno prije nego što je dijete stavilo plinsku masku. Trebao ju je povući zakon, institucije i političari kojima smo dali mandate da štite javni interes. Trebali su je povući ljudi koji upravljaju tvornicom i uvjeravaju nas da je sve pod kontrolom. Ali nisu.

Fotografija djeteta s plinskom maskom zato je upućena  direktoru cementare u Koromačnu, istarskim političarima i institucijama.  Upućena je i svima nama koji ćemo je pogledati, zastati na nekoliko sekundi, osjetiti tugu ili ljutnju, a zatim nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Nakon ove fotografije više ne možemo reći da nismo vidjeli.

Ako kamioni krenu prema Koromačnu pred čijim kotačima je najprije trebao stati zakon i institucije, političari spremni izgubiti funkcije i mandate kako bi zaštitili dijete sa slike. Ako su se svi povukli građani imaju demokratsko pravo postati posljednja crta obrane. Organizirano, dovoljno brojno, odlučno i ustrajno da ih više nitko ne može zaobići ili ignorirati.

Jer jučer na trgu u Raši odrasli su stajali otkrivenih lica. Plinsku masku nosilo je dijete. Ako nakon te slike kamioni mirno prođu, masku mu nisu stavili samo oni koji su odluku donijeli.  Stavili smo je svi mi. Zato je vrijeme da zamijenimo mjesta.  Neka dijete stane iza nas.

Pred kamione moramo stati mi.