PULSKA MUZIKOLOGINJA LADA DURAKOVIĆ: "Thompson je ogledalo poraza kulturne politike i sustavnog uzmicanja institucija pred agresivnijom desnicom, ali i anestetik za frustracije"

„U kontekstu sveopćeg pomaka udesno, ne samo u Hrvatskoj nego i širom Europe i svijeta, Thompsonova popularnost ne iznenađuje“, izjavila je zaportal DW, Lada Duraković, muzikologinja te povjesničarka glazbe na Muzičkoj akademiji u Puli. U članku se navodi da fenomen uspjeha hrvatske vodeće, Marka Perkovića Thompsona, desničarske estradne zvijezde može se objasniti samo u sklopu projekta povijesnog revizionizma koji provodi društvena elita. Ali tu je i raširen osjećaj simboličke praznine u društvu.

Uoči Thompsonov koncerta na zagrebačkom hipodromu, za koji je navodno prodano oko pola milijuna ulaznica, pulska znanstvenica  smatra da je on i ogledalo poraza kulturne politike i sustavnog uzmicanja institucija pred bučnijom, agresivnijom desnicom. Uzrok nije primarno rat između Hrvata i Srba s kraja prošlog stoljeća, zapravo srpska okupacija velikog dijela RH, te potonje oslobođenje te zemlje. Mada je i Thompsonova karijera otpočela u tom ratu, bitna faza desničarske ekstremizacije društva dogodila se i prije i naknadno uz inicijativu s vrha, od strane elite.

Primjerice, to je izvedeno odobravanjem upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom – spremni" (ZDS), nalik ukrajinskom slučaju s desničarskim pozdravom „Slava Ukrajini". Thompson ga izvikuje na početku svog prvog i možda najvećeg hita „Čavoglave“, ali slične velikohrvatske impulse pokazuje i u drugim pjesmama, poput onog u „Lijepa li si“ kad pod svoju imaginarnu Hrvatsku uvrštava i dio – Bosne i Hercegovine.

„U zemlji u kojoj nacionalna akademija znanosti i umjetnosti 'pere' ustašku ikonografiju“, dodaje Duraković, „stvarajući distinkciju između 'ustaškog' i 'domovinskog' ZDS-a, a simboli povezani s NDH, poput hrvatskog grba s prvim bijelim početnim poljem, pronalaze put u poluslužbenu upotrebu, ustaško znakovlje na Thompsonovim koncertima nije više skandal, nego dio procesa institucionalne normalizacije povijesnog revizionizma.“

„Ono je, dakle, dio kulturne politike za koju je država dala dozvolu“, konstatirala je muzikologinja koja se između ostalog bavi istraživanjem suodnosa ideologije i glazbe. Ona usto nalazi da je, za jedan dio publike, razlog popularnosti Thompsona svakako svjestan ideološki izbor. Jer, takvi u njegovim pjesmama prepoznaju i dijele narativ isključivosti, reproduciranje poruka koje trivijaliziraju zločine, relativiziraju fašizam i slično.

No, Duraković upozorava da promatranje njegove popularnosti samo iz tog rakursa znači prilično pojednostavljivanje. Uostalom, kako pritom izgleda muzikološki osvrt na strukturu fenomena Thompson?

„U osnovi, Thompsonova glazba je vrlo funkcionalna i koristi poznate mehanizme za postizanje određenog učinka: hard rock ili heavy metal obrasci s melodičnim refrenima i snažnim ritmom, jednostavne harmonijske progresije, distorzirane gitare, snažni bubnjevi, povremeno korištenje tradicijskih instrumenata, i dominantno emocionalno artikuliran vokal. Taj učinak je srž njegove privlačnosti, jer pruža utopiju pripadnosti, nekakav emocionalni odgovor na duboke društvene frustracije. Ukratko, fenomen Thompson je više pitanje onoga što ljudi osjećaju nego onoga što misle, taj afektivni moment je ključan“, zaključila je je Duraković.

Thompson, kaže pulska muzikologinja, pobuđuje kolektivna afektivna stanja, trenutke u kojima masa dijeli neki zajednički osjećaj - tugu, ponos, prkos, euforiju. „Na probleme poput materijalne nesigurnosti, kulturne dezorijentacije, simboličke praznine - tko smo mi, što smo preživjeli, za što smo se borili, je li to ta Hrvatska koju smo sanjali - Thompson nudi odgovore“, ističe Lada Duraković.

„A njegovi odgovori glase: tvoja je patnja legitimna, pripadnost hrvatskom narodu sveta, tvoja žrtva je zaista zabilježena u povijesti", nastavila je ona, „što je ljekovito za sve koji se svakodnevno osjećaju beznačajno, obespravljeno, prezreno, prevareno – nekakav anestetik za frustraciju, i adrenalinski booster."

Duraković naglašava da pri tom 'hranjenju' osjećaja zajedništva, nacionalnog ponosa i pripadnosti poseban tretman ima dijaspora kao aktivni, emotivno i duhovno povezani segment hrvatskog naroda. "S njegovog koncerta publika vjerojatno odlazi s osjećajem smisla, čime kompenzira ono što joj u stvarnosti nedostaje", kaže ona.

Po njenom mišljenju Thompson nudi stabilnu afektivnu kartu: 'Znam što osjećaš, i evo, moja glazba ti potvrđuje da si u pravu.' To je, kaže, razlog zašto on nije 'samo pjevač', nego emocionalni centar za tisuće ljudi, regulator osjećaja identiteta, te proizvođač nekakve kolektivne afektivne kohezije koja u društvu duboke nesigurnosti pruža osjećaj reda, smisla i pripadnosti.

"Pri tome Thompsonova publika ne mora nužno dijeliti njegove političke stavove“, naglašava Duraković. No također je n realno očekivati da će ih nakon predstojećeg koncerta na Hipodromu dijeliti išta manje nego dosad.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.