Pust gori, maske ostaju. Zašto na zapuštenom tlu društva uspijevaju lažni autoriteti

Ovaj je tjedan obilježio karneval. Spalio se pust, simbol krivnje, izrugivanja i kolektivnog pražnjenja.

U svakom gradu druga figura, druga karikatura. Na trenutak se stječe dojam da je problem riješen…krivac je identificiran, ismijan i spaljen. Dok sam pratila tko je ove godine završio na lomači simbolike motala mi se misao koja mi se nije dala izbiti iz glave. Mi svake godine spaljujemo pust, lutku ali nikada ne diramo tlo iz kojeg stalno niču iste stvari.

U prirodi postoji pravilo koje ne priznaje izgovore.

Tlo koje se ne obrađuje ne ostaje prazno. Kad se zapusti, ono zaraste. Prvo nikne korov, zatim trnje, a onda nestanu red, mjera i struktura. Ne izrastu ruže nego biljke koje preživljavaju u kaosu…bez znanja, odgovornosti i srama. Kad se društveno tlo tako zapusti posljedice nisu apstraktne. One se pojavljuju u stvarnim ljudima, na stvarnim funkcijama, s vrlo stvarnim ovlastima. Zato ono što danas gledamo nije skandal nego očekivani ishod zapuštenog tla.

Visoki državni dužnosnik, član Sabora, javno pjeva pjesme s ekstremnim povijesnim porukama. Paradira oružjem i puca bez svijesti da bi netko mogao stradati. To nije privatna stvar. To je ponašanje čovjeka koji upravlja državom. I ne događa se jednom. Događa se sustavno i bez posljedica. I djeca, omladina to gledaju.

Gledaju kao se do funkcija dolazi bez završenog fakulteta, kako se diplome relativiziraju, stječu na benzinskim stanicama. Kako je vokabular ulice dovoljan za zakonodavnu vlast. Gledaju kako neznanje ne diskvalificira, nego preporučuje. I onda se čudimo što mladi odlaze.

Jer što im nudimo kao uzor?

Ljude koji ne znaju razgovarati, nego samo urlati. Ljude bez empatije i odgovornosti. Ljude kojima ego zauzima više prostora od razuma. Ono što u djetinjstvu prolazi kao razvojna faza, kod odraslih se zove nezrelost. A u javnoj vlasti nezrelost postaje društvena opasnost.

I ta nezrelost ne ostaje na vrhu. Ona se širi sustavom.

Vidimo to i na lokalnoj razini u akademskim institucijama koje bi morale biti stupovi društva. Ozbiljni propusti u znanstvenim radovima potvrđeni su od struke, dokumentirani i zaključeni. Pa ipak se ništa ne dira. Jer politika je iza leđa.

To je pljuska svima koji su svoje diplome stekli godinama rada, odricanja i istraživanja. To je pljuska roditeljima koji su ulagali u knjige, stanarine, prijevoze i godine odricanja. Pljuska stipendijama i javnom novcu koji je trebao graditi budućnost, a završio je kao kulisa.

Sustav je trebao reći … znanje se isplati. Umjesto toga poručuje …. isplati se pripadnost.

Pa ipak, zapušteno tlo nije sudbina.

U ovom društvu postoje ljudi koji ne traže pažnju ni zaštitu politike. Mali kotačići koji ne izgledaju moćno, ali kad se pokrenu zajedno, mijenjaju smjer. Jedan od njih je Igor Bezinović, redatelj nagrađivanog dokumentarnog filma O Fiume o morte, koji je novčanu nagradu filma usmjerio u edukaciju riječkih maturanata o antimilitarizmu i prizivu savjesti. U društvu koje mladima nudi galamu umjesto znanja, on je izabrao obrazovanje.

Tu su sportaši poput MMA borca Petra Pejića, koji je nakon osvajanja zlata u Beogradu razmijenio zastave s domaćim protivnikom, pokazavši da snaga može ići ruku pod ruku s poštovanjem. I tu je profesorica Renata Kolombo iz Kostrene, inspiracija moje prošle kolumne, koja nije šutjela. Smireno, argumentirano i odgovorno suprostavila se glorifikaciji nasilja, pokazujući da obrazovanje nije navijanje, nego učenje razmišljanja.

To su mali kotačići sustava. Nevidljivi u statistikama. Ali presudni za smjer.

Ako postoji izlaz iz zapuštenog tla onda je on upravo ovdje … u ljudima koji biraju znanje umjesto
galame, mir umjesto sile i odgovornost umjesto pripadnosti. Jer korov raste tamo gdje se svi prave da nije njihov posao.

A tlo se obnavlja tek kad netko odluči … početi.

I zato se vrijedi vratiti karnevalu s početka ove priče. Maškare su završile. Pust je osuđen i spaljen. Krivnja je dobila lice, ime i lutku. Publika se razišla lakša, s osjećajem da je nešto riješeno. Ali problem je što su maškare u ovoj zemlji odavno prestale trajati samo nekoliko dana. One su postale svakodnevica. Maske se nose cijele godine. Nose ih oni koji se skrivaju iza funkcija, iza titula, iza stranačkih knjižica i lažnih autoriteta. Nose ih oni koji glume odgovornost, a žive bez posljedica.

I to je najteža presuda od svih. Jer pust se svake godine osudi i zapali. A mladi, perspektivni su nas, kao društvo već osudili. I presuda je jasna … ne žele živjeti pod maskama. Ne zato što ne vole ovu zemlju …. nego zato što vole svoj život.