Sanja Radolović (SDP): "Ako država deset godina ne može obnoviti Mornaričko stubište, kako će izgraditi 9.000 stanova za priuštivo stanovanje?"

Saborska zastupnica Sanja Radolović (SDP) nastavno na prijedlog izmjena Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara istaknula je kako kulturna baština nosi neprocjenjive društvene, kulturne i ekonomske vrijednosti koje se ne mogu izraziti isključivo tržišnim kriterijima, ali da se u brojnim sredinama već godinama ne ulaže dovoljno ni u osnovno održavanje kulturnih dobara.

Pritom je navela primjer gdje država i Ministarstvo kulture već deset godina ne može obnoviti jedno jedino stubište kod Mornaričke crkve u Puli u državnom vlasništvu.

„Ako država ne može riješiti takav elementarni zahvat, kako onda možemo govoriti o složenim projektima obnove zaštićenih objekata? Kako će država izgraditi 9.000 stanova do 2030. godine za
prodaju i najam za priuštivo stanovanje, ako jedno stubište nije obnovljeno desetljeće?“ upozorila je.

Posebno problematičnim smatra zapuštene prostore bivše vojne imovine, koji unatoč iznimnom potencijalu postaju „mrtvi kulturni kapital“ zbog neriješenih imovinsko – pravnih odnosa umjesto resursa za društveni i gospodarski razvoj.

Radolović je izuzev imovinsko - pravnih odnosa navela i rad konzervatorskih odjela pri čemu je istaknula kronični nedostatak konzervatora i presporo rješavanje predmeta, posebno na primjeru Istre, gdje jedan konzervatorski odjel mora pokrivati 41 jedinicu lokalne samouprave.

„Građani koji žele zamijeniti samo vrata u starogradskoj jezgri čekaju rješenje minimalno godinu dana. Rokovi su još nerealniji kod energetskih obnova ili projekata financiranih iz EU fondova koji imaju jasne rokove, a onda čekate odobrenje konzervatora ili suglasnost na potvrdu glavnog projekta za obnovu fasade ili ugradnju dizala višestruko duže nego što traje rok za prijavu na Poziv iz EU fondova. Broj konzervatora ne raste – on opada,“ naglasila je i dodala da se provedba zakona
oslanja na pojačan rad konzervatorske službe, dok za to nisu predviđena financijska sredstva.

Također, Radolović smatra kako je nužno unaprijediti komunikaciju između Ministarstva i jedinica lokalne i regionalne samouprave, fizičkih i pravnih osoba: „Ako se na njihovom području nalazi kulturno dobro, lokalne vlasti moraju pravovremeno dobiti odluku o njegovu proglašenju, bilo u papirnatom ili elektroničkom obliku. One imaju pravo sudjelovati u procesu definiranja obuhvata zaštite. Umjesto Odluke trebalo bi se donositi rješenje o utvrđivanju statusa kulturnog dobra, jer stranka na odluku nema pravo žalbe.“ rekla je Radolović.

Nadalje, na taj način krše se osnovna prava stranaka – bilo da je riječ o građanima, pravnim osobama ili jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Primjerice, fizička osoba kupi kuću koja danas nije zaštićena kao kulturno dobro, sutradan je ministarstvo proglasi kulturnim dobrom, objavi to na web stranicama, osoba to ne vidi i protekom rokova izgubi pravo osporavati odluku ministarstva. Nije opravdano očekivati da će građani, fizičke ili pravne osobe, najmanje jednom tjedno surfati po internetskim stranicama Ministarstva kulture ne bi li vidjeli neku odluku Ministarstva da im se promijenio status nekretnine u njihovom vlasništvu., zaključila je Radolović.