SMRT BRODOGRADILIŠTA ULJANIK Dobrodošli u jeftinu tranzicijsku provincijalnu farsu

Kao kazališni oblik farsa svoje izvorište ima u karnevaliziranoj stvarnosti ili grotesknom realizmu. Za farsu je specifična gruba i naturalizirana komika na granici groteske i lakrdije, izrečena je jeftino i drastično tako da šokira gledatelje ili čitatelje.

Farsa nikad nije daleko od istine. Ona svoju svrhu u potpunosti ispunjava tek kada gledatelja uvjeri da nije farsa. U farsi o Uljaniku mi smo Puležani istovremeno i gledatelji iz prvog reda, ali i glumci statisti.

U toj amaterskoj predstavi nekoliko je glavnih glumaca.

Skladištar

Već nekoliko godina predstavljanje Uljanika kao nekakvog ozbiljnog brodogradilišta jeftina je tragikomedija, uprizorenje u kojem su brodovi tek najobičnije kulise. Reflektorima oslikane dizalice scenografski su detalji u političkoj teoriji najbolje opisani kao - Potemkinova sela.

Glavni scenografski element je takozvani Stočar koji već pet godina spokojno hrđa na navozu. Stručnjaci kažu da je samo za skidanje rđe radi nastavka izgradnje Stočara treba izdvojiti nekoliko milijuna eura.

Stočar je kao scenski element korišten i u ranijim Uljanikovim predstavama. Sjetimo se kad je prije pet/šest godina u ulozi Spasitelja nastupao Danko Končar kojem je bivša uprava, upravo za Stočar, više puta plaćala kineski agregat. Isplaćeno je nekoliko milijuna eura, agregat nikad nismo vidjeli. Spasitelj se morao dobro oznojiti da opet ne završi u zatvoru. Kao spomenik tom poslovnom modelu ostao nam je Stočar.

Scenska rekvizita je i nevidljiva norveška ribarica čiju je izgradnju sadašnja Uljanikova uprava predvođena Samirom Hadžićem ( u nastavku Skladištar), u dosta čudnim okolnostima i uz dumping cijenu, preuzela od Tehnomonta.

Ribarica je već trebala biti gotova, ali kraj posla se ni izdaleka na nazire. Penali će biti masni. Skladištar i njegova udarnička ekipa dogovorili su proizvodnju aluminijskog broda iako nisu imali kadrove koji znaju variti po aluminiju. Svejedno su ga, bez beda, pogodili za pola milijuna eura nižu cijenu od Tehnomontove.

Iako je Tehnomont već isporučio na desetke takvih brodova odjednom se, u istom zaljevu, političkom čarolijom pojavila umjetno stvorena konkurencija.

Naravno sve je bila farsa, najobičnija obmana, skladištarova ekipa samo glumi upravu. Jer, unatoč milijunima milijuna, unatoč totalnoj političkoj potpori, unatoč medijskom uzdizanju, kamionima i avionima, izgraditi i najmanji brod nije lako. Za to treba škola. Treba inženjer, treba i menadžer. Skladištar/Izbacivač ne može izgraditi brod pa makar se učlanio u HDZ.

To je sada svima jasno.

Spasitelji Danko, Nino i Tone

U prethodnim sezonama Uljanikova propadanja Spasitelja je glumio već spomenuti Danko Končar. Njega je u farsu ubacio porečki vizionar Ivan Jakovčić koji je ranije, još 2000. godine, u pulskom zaljevu vidio Monte Carlo, Gugenheimov muzej i Naomi Campbell. Brodogradilište je u toj vinskoj viziji trebalo završiti negdje na istočnoj obali Istre, u Raškom ili Plominskom kanalu. IDS je u toj vrlo stvarnoj farsi, kao i u brojnim sličnima, zamišljen kao vodeća Agencija za nekretnine.

Prije dvadeset godina plan o uklanjanju Uljanika nije prošao, ali sjeme smrti je bačeno. Jakovčić još jednom pokušao prije pet godina, ovaj put ojačan ličko-rusko-afričkim krom tajkunom Končarom. Opet nije prošlo. Nisu se uspjeli dogovoriti s tadašnjim ministrom Horvatom. 

Horvata više nema. U aktualnoj farsi u ulozi Spasitelja nastupa Anton Kliman iz HDZ-a.

Prilikom propasti Uljanika 2018. godine logika vladajuće hrvatske stranke bila je jasna. Politička odgovornost za propast vodećeg hrvatskog brodogradilišta sasvim zasluženo usmjerena je ka IDS-u. Za poslovnu propast pravosudno su optuženi bivši Uljanikovi čelnici koji su pred televizijskim kamerama u lisicama spektakularno dovođeni u riječke Via Roma kazamate. Stekao se dojam da pravosuđe funkcionira, bijesnim radnicima bačene su kosti, a sada već mnogi postavljaju pitanja hoće li i kada ti sudski procesi završiti. Čak i Robin Hood iz Bala (glavni junak iz druge farse) ovih dana prilično hrabro napada DORH zbog Uljanikovih optužnica.

Strategija HDZ-a na samom početku bila je po svaku cijenu izbjeći imidž grobara brodogradilišta. Glavna egida bila je: Uljanik ne smije umrijeti u našoj smjeni!

Iz vladajuće stranke poručivali su: Nekad su se trošile milijarde, valjda možemo i mi na spašavanje potrošit par desetaka milijuna!

Do pronalaska nekog ozbiljnijeg rješenja na scenu je montiran Skladištar. Nakon tri godine njegove uprave, stanje je još gore, firma se raspada po šavovima.

Današnja HDZ-ova strategija je prilično jasna: pred superizbornu godinu dogovoriti privatizaciju Uljanika, dovesti koliko toliko renomiranog i za EU prihvatljivog ulagača, od njegovih para (20 milijuna eura) isplatiti dugovanja za 2.000 radnika. Onda preko raznih Skoka i Macana progurati medijski narativ: HDZ i naš čovik Tone spasili su Uljanik i Pulu.

U odnosu na ostale stranke i političke opcije, to je, što god o njoj mislili, koliko-toliko osmišljena strategija. Ostali se prave slijepi.

Oporbeni statisti

Vezano za brodogradilište, nije jasno koja je politička pozicija još uvijek glavne oporbene stranke SDP-a. Što se tiče Uljanika, oni su svoju političku borbu fokusirali na nogometni teren na Valkanama namijenjen juniorima istoimenog nogometnog kluba. Igor Belas, umjesto u Uljanik, zagledan je u Muidžin i Šolakov Hotel Valkane. Veliki zaštitnik radničkih prava Peđa Grbin oko pulskog škvera - ni glasa. Dizalice u boji i Stočar služe mu povremeno kao kulisa za kvazi socijaldemokratsko naslikavanje.

Najosebujnija je Sanja Radolović (op.a- nema veze sa Uljanikovim direktorom istog prezimana) koju spasitelj Kliman mjesecima voda po ministarstvima. Usput ju je dobro omađijao. Istaknuta SDP-ovka pri glasovanju o smjeni Klimanovog mentora Olega Butkovića, nimalo oporbeno, izjasnila se PROTIV smjene.

Nedavno su Radolović i Kliman odigrali i simpatični skeč na saborskoj pozornici. Nasmijali su i samog premijera. Vrijedi pogledati, u ovom videu je sve što trebate znati o Lijepoj našoj. 

Slično su tragikomični skečevi i na lokalnoj pulskoj pozornici. Iako je odavno najavljena, od tematske sjednice pulskog gradskog vijeća na temu Uljanika zasada ništa. Umjesto da u vijećnicu pozove predstavnike čeških proizvođača oružja i zatraži detaljno predstavljanje poslovnog plana, Gradonačelnik/Navijač Filip Zoričić i desna ruka Kiki Biteri presađuju PR kestenje i španciraju po Esplanadama.

Dok Uljaniku vrijeme neumitno curi, ni gradski vijećnici, niti radnici, ni mi ostali stanovnici Pule, pretežno djeca i unuci Uljanika, ne znamo što će nam u susjedstvu Česi skuhati. Unatoč milijardama, tvrtka češkog Spasitelja Strnada (obogatio se prodavajući rusku second hand vojnu opremu i uniforme) dosad nije sagradila nijedan brod, pa ni najmanju norvešku ribaricu.

Kakva je svrha opstanak Uljanika kojim će upravljati netko tko ne zna graditi brodove? Nikakva.

Nažalost, na pulskoj političkoj sceni nema nikog da to pita. Oko Uljanika IDS nema što za pitat. Zavukli se u rupe. Ne čuje se ni župan Miletić. Tu i tamo nešto uzvikne odmetnuti Lerotić. Klub pulskih žetončića isto šuti. Rašula – silente! Zabrinutost oko dolaska proizvodnje oružja u pulski zaljev izrazili su jedino iz platforme Možemo. I to je to.

Pulsku političku scenu budućnost Uljanika uopće ne zanima. Ne zanima ni građane. Da Uljanik sutra propadne, pitanje je koliko bi naroda izašlo na ulice.

Sveti Ilija Galvanizator

U aktualnoj farsi sve su oči usmjerene u spasioca moderne Istre, Antona Klimana, koji u pauzama vjerskih procesija i gradnje supermodernih apartmana spašava tunele, spašava željeznicu, spašava kobasice, bolnice, vatrogasce... Možda SuperTone spasi i Uljanik. A možda sve završi na otpadu kod Pripuza.

U vezi s Pripuzom vrijedi pripomenuti da bi Uljanik propao još oko Nove godine, ali Vlada je iskeširala milijun eura naknade za ležarinu nekih poklopaca, sekcija, limova, profila, traka i ostalog materijala. Zanimljiva je to i edukativna priča. Naime, taj je metal prije dvije godine htio kupiti Metis, ali ga je preuzela Vlada koja sada svojoj vlastitoj firmi plaća enormnu ležarinu.

Sljedeća priča o Metisu u našoj farsi o Uljaniku još je poučnija.

Prije nekoliko godina u Vodnjanu se varila oprema za Stočara Potemkina. Preciznije, skrojeno je desetak kilometara ograde za torove na brodu namijenjenom prijevozu stoke. Nepoznat netko jednog je dana maznuo kilometar inox ograde i prebacio je kod Pripuza u Metis. Kad se u Vodnjanu otkrilo da fali cijeli kilometar ograde, nastala je prava panika. Stečajna upraviteljica nazvala je policiju, policija je nazvala Metis i ograda je ekspresno vraćena Uljaniku. Je li inox još uvijek tamo znaju samo glavni akteri naše predstave.

I što nam na kraju preostaje? Možda posljednji valcer u Francijevom Uljanik Dansingu? Ali diska više nema. Zauzeo ga je Kooperant Ilija. Gradi Butik Hotel. Možda je, u stvari, Ilija Galvanizator naš pravi Spasitelj koji bi, nakon Diska i Samačkog, mogao spasiti i cijeli Uljanik?

Farsa se nastavlja. Možda se pojave i Turci.