Suzana Šverko: Dva stoljetna bagrema posječena u Lanišću. Tko to smije odlučiti i hoće li itko za to odgovarati?

Dva stoljetna bagrema posječena su uz crkvu u Lanišću. U selu ne prestaju zvoniti telefoni. Mještani su zgroženi, zovu jedni druge, javljaju se i iseljenici iz drugih zemalja. Najavljuju se peticije, a član Župskog vijeća Vladimir Žmak, koji nije sudjelovao na sastanku na kojem se odlučivalo o zahvatima, najavio je da će podnijeti ostavku i pisati biskupu, rekla je Suzana Šverko, naša čitateljica koja nam je poslala fotografije i priču o sječi bagrema, ogorčena činjenicom da se tako nešto učinilo iza leđa tamošnjih stanovnika.

U međuvremenu se, kaže Šverko, planira uklanjanje dodatnog zelenila i njegovo zamjenjivanje tlakavcima i plastikom. 

- Dva bagrema uz laniščansku crkvu stajala su više od stotinu godina. Posadili su ih naši preci. Pod njima su odrasle generacije Lanišćana, igrala su se djeca, odmarali stariji i nastajale uspomene koje se ne mogu kupiti ni nadoknaditi. Sada ih više nema. Posječena su kako bi na tom mjestu stale klupe i drvena nadstrešnica, kaže Šverko. Veli da pitanje nije jesu li klupe potrebne, pitanje je kako je moguće da se o zajedničkom prostoru sela odlučuje bez razgovora sa samim stanovnicima.

Pitalo se, kaže, na Župskom vijeću, koje čini nekoliko ljudi, od kojih neki nisu ni iz Lanišća.

- Stabla su samo tiho nestala. Ljudi su za to saznali kad je bilo prekasno. Mnogi su ljuti, povrijeđeni i frustrirani, a nitko im nije ponudio ni objašnjenje, pojasnila je Šverko. 

Kaže nadalje da ovo nije pitanje klupa i nadstrešnice, ovo je pitanje samovolje.

- Neprihvatljivo je da pojedinci, samo zato što imaju položaj i moć, rade što žele s onim što pripada svima, a posljedice snose svi. Kad se zajednički prostor sela, stabla koja su sadili naši preci i spomenik kulture tretiraju kao privatno gradilište, to nije briga za zajednicu. Moć ne daje pravo da se nepopravljivo uništava ono što je stoljećima raslo za sve, rekla je Šverko, podsjećajući da odluke o selu donosi netko tko je u njega stigao izvana.

- Svi prethodni svećenici osluškivali su želje ljudi i poštovali ono što im je važno. Sada toga nema, a svećenik se ponaša kao da selo postoji da bi on u njemu ostavio svoj pečat. Stabla koja su sadili naši preci i klesani kamen spomenika za njega su samo smetnja na putu do vlastite slike. Ne pita, ne sluša i ne dogovara, nego radi što ga je volja, i to na način koji ostavlja dojam da mu je važnije da se vidi što je sve napravio nego što je time uništio. Tko prema selu i ljudima postupa ovako, ne pokazuje brigu za zajednicu, nego bahatost čovjeka koji je zaboravio da je u selu gost, a ne gospodar. Što on to zapravo gradi: selo ili spomenik samome sebi?, zapitala se Šverko.
Stablo od sto godina ne vraća se ni za sto godina. Nijedna klupa i nijedna nadstrešnica ne mogu to nadoknaditi. Kad nečija samovolja napravi štetu koja se ne može popraviti, to nije sitnica, nego presedan, kaže Šverko te dodaje da je još gore što se sve to događa uz crkvu koja je zaštićeno kulturno dobro.

- Nadstrešnica i klupe uz tako star spomenik ne pripadaju takvom prostoru. Starim građevinama trebaju mir, prostor i primjeren okoliš, a ne dodaci koji narušavaju njihov izgled. Tko je to odobrio, ako je itko? Je li prije sječe dvaju stoljetnih bagrema te postavljanja nadstrešnice i klupa provjereno koje je odobrenje potrebno s obzirom na status crkve kao zaštićenog kulturnog dobra? Jesu li pribavljeni svi propisani konzervatorski uvjeti i druga potrebna odobrenja? Ako nisu, tko je odlučio provesti zahvate i na temelju čega?, zapitala se Šverko.

Kaže da je najtragičnije da je za taj kulturocid bilo mjesta i bez rušenja bagrema. Pa ostaje pitanje ZAŠTO?

- Isti objekt nedavno je pretrpio i zahvat na klesanom kamenu i stupovima, koji su piljeni kako bi stala moderna vrata, umjesto da se vrata prilagode kamenu. Kad su neki upozorili da bi se novac bolje utrošio za siromašne, odgovor je bio da se ne mogu nahraniti sva gladna djeca Afrike. Takav odgovor i potpuni nedostatak empatije za jednog su svećenika poražavajući, zaključuje Šverko. 

Lanišće nije izolirani slučaj, nego dio većeg obrasca. Podsjetila je da je u u Račjoj Vasi, zbog istog bahatog ponašanja lokalnog moćnika, ostala su cijela ogoljena brda gdje je bila šuma.

- U Gospiću, o čemu mjesecima pišu mediji i zbog čega je cijela zemlja na nogama, ogromne količine otpada ugrožavaju podzemne vode u Lici, kraju koji je bio među najčišćima u Europi. Sad se taj otpad protiv volje stanovništva spaljuje u Istri, s posljedicama za zrak, tlo i zdravlje ljudi, opet po odluci onih koji imaju moć i koji su odgovorni za sve to, koji ne prezaju ni pred čime i kojima osobni interesi i politička ili gospodarska moć očito imaju prednost pred interesima zajednice, rezonira Šverko te dodaje da ono što povezuje sve te slučajeve nije slučajnost.

- Povezuje ih isto: odluke se donose nad glavama ljudi, bez pravog pitanja onih koje se najviše tiču, a cijenu plaćaju priroda i mi. Svako posječeno stablo i svaka uništena šuma znače manje staništa za pčele, leptire i druge kukce, a bez njih nema oprašivanja, voća ni meda. Bagrem je, uostalom, jedna od naših najvažnijih medonosnih biljaka, rekla je.
- U međuvremenu se napredniji dio svijeta vraća na ono što mi uništavamo. Gradovi uklanjaju beton i sade drveće jer su shvatili koliko vrijede hlad, hladniji zrak i živa tla. U mnogim svjetskim gradovima, primjerice kanadskim, Torontu i Vancouveru, stablo se ne smije posjeći ni u vlastitom dvorištu bez dozvole i izlaska inspekcije, i to u zemlji koja je među najbogatijima šumama na svijetu. Oni čuvaju stablo da ga ne bi izgubili. Mi ga režemo jer smo ga izgubili već u glavi, rekla je Šverko. 
- Zato ne smijemo pristati na šutnju ni na izgovore. Funkcija, titula ili položaj nisu dozvola za samovolju. Nitko nema pravo, zbog vlastite promocije, bahatosti ili osobnog dojma o tome što je lijepo, odlučivati o stoljetnim stablima, kulturnim spomenicima, šumama i vodi, jer to nije njihovo. To pripada svima nama i generacijama koje dolaze. Zato pitam: tko je odobrio sječu laniških bagrema? Tko je dopustio zahvate uz kulturno dobro? Hoće li ikada itko odgovarati za nepopravljivu štetu?, zaključuje Šverko te dodaje da se na istup odlučila jer dok god pojedinci neodgovorno i bezobrazno budu radili što hoće bez ikakvih posljedica, a mi šutjeli i ne reagirali, takvih će slučajeva biti sve više, a mi ćemo ih ponovno gledati tek kad bude prekasno.