Sve dok građani ne shvate da Rovinj može više, bolje i poštenije, kosturi će i dalje izlaziti iz ormara

Rovinjsku javnost nije iznenadila samo informacija da je bivši direktor gradskog poduzeća Valbruna sport, Branko Rajko, nakon 24 godine rada i odlaska s funkcije u mirovinu dobio otpremninu veću od 70 tisuća eura.

Iznenadio je i odgovor gradonačelnika Emila Nimčevića, nakon što je rovinjski SDP o tome uputio otvoreno pismo. Gradonačelnik je naime, odgovarajući jednom lokalnom portalu, poručio kako ne može odgovarati (i biti odgovoran) na prozivke SDP-a jer u vrijeme sklapanja ugovora nije bio gradonačelnik te "ne može snositi odgovornost za odluke donesene prije njegova stupanja na tu dužnost". To je formalno točno.

No, ostaje činjenica da je to vrijeme obnašao dužnost predsjednika Gradskog vijeća, odnosno bio jedan od najistaknutijih ljudi tadašnje gradske vlasti. Upravo zato mnogima takvo objašnjenje zvuči više kao pokušaj pranja ruku nego kao preuzimanje političke odgovornosti. Građani pritom ne traže da netko odgovara za svaki ugovor potpisan prije pet, deset godina.

Traže odgovor na jednostavno pitanje - kako je moguće da se u gradskim poduzećima potpisuju takvi ugovori, i tko ih je potpisao? Stoga, ostane li ova sramota na jednoj objavi, odnosno jednom reagiranju/ priopćenju, više nećemo moći govoriti o iznenađenju, već o razočarenju i kolektivnoj depresiji.

Jer, sve dok građani ne shvate da Rovinj-Rovigno može više, bolje i poštenje  problemi koji su se  godinama nagomilavati nastavit će izlaziti poput kostura iz ormara. Više ih nije moguće sakriti pod tepih, prebojati fasadom ili ugušiti šutnjom. Sve dok su "nisam bio tu", "to nije moja nadležnost" ili "tako je oduvijek" prihvatljiva opravdanja, ništa se neće promijeniti. Grad se ne vodi  izgovorima, nego odgovornošću.

Ne uljepšavanjem stvarnosti, nego rješavanjem problema. Naime, najveći problem Grada nisu samo zapuštene površine, prometni kaos ili godinama neriješeni komunalni problemi. Najveći problem je uvjerenje da se ionako ništa ne može promijeniti. Upravo ta ravnodušnost odražava stanje kakvo jeste. Dok god se šuti, pristajemo. Dok god okrećemo glavu, dajemo podršku. A onda se nemamo pravo čuditi kada grad postane mjesto u kojem se problemi gomilaju brže od rješenja.

To što je netko dobar čovjek, susjed ili prijatelj ne znači da je sposoban voditi tvrtku, poduzeće, Grad. Vođenje zahtjeva znanje, viziju rad, odlučnost, moral i odgovornost. To nije pitanje dobrote (i stranačke pripadnosti) već sposobnosti. 

Rovinju ne trebaju "dobri dečki" ni ljudi koji će svima biti simpatični. Trebaju im ljudi koji će raditi, ispunjavati obećanja i imati hrabrosti donositi odluke, pa i one nepopularne, kada su u interesu grada i građana. Jer grad ne propada od jednog lošeg poteza. Propada polako, od tisuću prešućenih problema, tisuću izgovora i tisuću prilika koje su propuštene.