(FOTO) KADA ENTUZIJAZAM I TRUD POBJEĐUJU PREPREKE: Vaterpolo je težak, ali prelijep sport i voljeli bismo da je popularniji. Teško je to opisati, ali voda je poseban medij za igru

Za Pulu često kažemo i želimo vjerovati da je sportski grad, ali u punoj iskrenosti, moramo priznati da je dugogodišnji nedostatak potrebne infrastrukture pojedine sportove, poput onih vodenih, gurnuo na marginu gradskog sportskog života. A kada kažemo infrastruktura, mislimo naravno na bazen koji je, koliko god to neshvatljivo bilo za jedan (ne tako mali) grad na moru, desetljećima nedostajao.

Ipak, entuzijazam i trud uvijek nađu način, pa su tako i plivanje i vaterpolo u Puli uspjeli opstati s „glavom iznad vode“ te doseći čak i zlatne visine.

-  Jeste li znali da je vaterpolist Damir Burić najtrofejniji pulski sportaš nakon Mate Parlova? Osvojio je svjetsko, europsko i olimpijsko zlato i više je puta bio europski klupski prvak s talijanskim Pro Reccom. Mnogi to uopće ne znaju, a to je ogroman sportski uspjeh! To je jedan od naših najvećih sportaša, kaže nam Bekim Rača, trener Valterpolo kluba Pula, jednog od dugogodišnjih 'izbjeglica' po neadekvatnim bazenima u okolici Pule, koji je konačno dočekao prostor za treninge kojeg može zvati svojim – pulski bazen „Dino Makovac“.

Bekim Rača

No, ovime je riješen tek dio problema, kažu nam u klubu. Novi je objekt izgrađen tek 2018. godine, a desetljeća nemanja bazena ostavila su svoj trag pa tradiciju nekih drugih gradova tek treba sustići. Upravo o tradiciji, kaže nam Rača, ovisi koliko će djeca biti sklona ući u neki sport.

- Nije isto dovesti dječaka na bazen u Splitu ili Dubrovniku, pa čak i Rijeci, gdje je izgrađena velika vaterpolo tradicija i gdje se djeca identificiraju s bojama kluba i uspjesima. Njima je taj bazen onda 'hram' sporta. Trebat će proći godine da Pula sada uhvati taj ritam, veli.

Nema love, nema lige...nije lako

Osim tradicije, nedostaje i novčanih sredstava i VK Pula još je uvijek daleko od mogućnosti plaćanja igrača, a čak i novi bazen nosi svoje graničenje. Naime, s obzirom na to da nije olimpijskih dimenzija, ne postoji mogućnost paralelnog treninga vaterpolista i drugih klubova i korisnika, a kako je za vaterpolo potrebna cijela površina bazena, u VK Pula su 'osuđeni' na treniranje u najkasnijim terminima te odlaske i dolaske po mrklom mraku.

- Ovo je jako težak sport pa ne odlučuje svatko trenirati ga, ali je i lijep sport i volio bih da se popularizira. Nažalost, danas se još uvijek borimo sa situacijama u kojima roditelji ponekad djecu kažnjavaju tako što ih ne puštaju na trening, kaže nam Bekim, koji je vaterpolo igrao kao golman do prije svega dvije godine, ali je 17 godina paralelno bio igrač i trener. Kao i većinu pulskih kolega, u ovaj ga je sport s treninga plivanja doveo dobri duh vodenih sportova u Puli, trener Dino Makovac, po kome je novi bazen i nazvan. Lijepo je to zaokružen krug, kažu.

Aleksandar Sušac

Novca ne nedostaje samo u ovom sportu, dakako. Ali, osim što se za njega premalo izdvaja iz gradskog proračuna, pulski je vaterpolo dodatno financijski opterećen zbog pomalo neobičnog razloga. Naime, u nedostatku vlastite, natječu se u sklopu riječke županijske lige pa je svaki odlazak na utakmicu veliki trošak, a sami su rijetko domaćini. Utakmice po udaljenijim dijelovima države, očekivano, još su veće financijsko opterećenje jer podrazumijevaju i smještaj. U teoriji, problem bi djelomično mogao riješiti krovni Vaterpolo savez podjelom nacionalne lige u dvije skupine, poput sjevera i juga, što bi skoncentriralo natjecanja na manjem prostoru i smanjilo troškove, no čini se da za to trenutno nema inicijative. Drugi dio problema riješilo bi osnivanje županijske lige, a to je, saznajemo, nešto izglednija opcija.

Sa svim se ovim problemima odnedavno u koštac odlučio uhvatiti novi predsjednik kluba Aleksandar Sušac koji, priznaje, ni sam ne odakle bi počeo navlačiti prekratku i preusku 'deku' financijskih sredstava koja su mu na raspolaganju.

VK Pula od Grada prima 12 tisuća eura godišnje što je, kaže nam Sušac, dovoljno tek za troškove knjigovodstva i trenera. Sve ostalo treba pokriti iz članarina, a kako to nije moguće, putovanja često financiraju roditelji.

- Lova je sve! Puno je turnira, a samo u posljednje vrijeme išli smo u Vukovar, Sisak, Sarajevo, pa su tu Kranj, Bratislava…sve to puno košta! Mi pokrivamo prijevoz, ali nemamo kao klub novca za plaćanje svih troškova. Evo, sada konkretno imamo Prvu B ligu i utakmice u Dubrovniku, Makarskoj i Splitu i samo prijevoz će nas koštati 6.800 eura, kaže nam Sušac. Jedan najam autobusa, dakle, košta više od pola godišnje gradske subvencije.

Osnivanje županijske lige s tri kluba

Svjestan je da će novac biti u epicentru njegovih aktivnosti još neko vrijeme dok se stvari ne postave na svoje mjesto, ali odlučan je da uspije u tome kako se vaterpolo u Puli ne bi pretvorio u sport za bogate. Nastojat, kaže, u naredno vrijeme povećati vidljivost na društvenim mrežama i službenoj stranici, iako ni to, dodaje, nije malo novca.

- Planiramo i školu plivanja za buduće vaterpoliste, ali vidjet ćemo kako će to ići s obzirom na kasni termin koji imamo na bazenu. Problem vaterpola je što je postao sekundarni sport, ali svjesni smo i da je popularnost sporta generalno opada pa manju zainteresiranost bilježe čak i popularni klubovi poput Primorja i Juga. Voljeli bismo to promijeniti. Naravno, mi bolujemo od standardne pulske boljke odlaska igrača na fakultet. Trenutno u seniorskom timu imamo uglavnom 17-godišnjake i velike su šanse da ćemo već iduće godine morati u potpunosti obnavljati tim, kaže nam predsjednik Sušac.

- Trenutno radimo na osnutku županijskog vaterpolo saveza. Za to su neophodna tri kluba, a mi uz Pulu i Rovinj to do sada nismo imali. No, Poreč ima klub koji, iako ne trenira cijele godine već samo ljeti, može ući u ovaj proces. Potrebno je samo da oformi upravu i definira statut. S ovakvim savezom bilo bi lakše jer bismo mogli povlačiti iz Županije novac za troškove sudaca i putovanja, dodaje.

O vaterpolu se nedovoljno priča

A zbog čega se dječaci uopće pored onih 'razvikanijih' sportova uopće odlučuju trenirati vaterpolo, upitali smo upravo mlade nade. Najčešće ih je, kažu, doveo prijatelj, ali ima ih i koji su napustili nogomet da bi skočili u vodu.

Nikola ima 13 godina i trenira oko dvije. Ne bi imao ništa protiv nastaviti igrati i profesionalno.

- Trenirao sam ranije nogomet, ali sam se zasitio i poželio promjenu. Vaterpolo mi se jako sviđa, ali mislim da smo jako zapostavljeni kao sport. Prvenstveno bismo trebali dobiti još novca za turnire i putne troškove, a dobro bi nam došli i novi golovi, kaže nam.

Antonio (gore), Mauro i Nikola (desno)

Antonio je pak odmah izabrao vaterpolo jer su ga privlačili sportovi u vodi, a timska igra mu je djelovala dinamičnijom od plivanja. No i on je nezadovoljan niskom podrškom ovom sportu.

- Grad premalo ulaže u vaterpolo i prekasno je počeo ulagati. Previše novca odlazi drugim sportovima i nogometu, a više bi se trebali poticati i manji klubovi, kaže.

Još jedna važna ljevica kluba, Mauro, u vaterpolo došao nakon što se 'razišao' s nogometom. Fascinira ga, kaže, 'nevidljivost' ovog sporta u kojem imamo toliko uspjeha.

- Prijatelj je trenirao i došao sam s njim. Iskreno, kad hodam kroz grad ili razgovaram s ljudima, nikad ništa ne čujem o vaterpolu. Iznenadilo me jedino koliko je ovaj sport naporniji, odmah sam vidio razliku u odnosu na nogomet. Ali vidim koliko je vaterpolo dobar za tijelo, kaže Mauro.

Tomislav Sović

A onaj koji možda najbolje vidi koliko je lako zaljubiti dječake u vaterpolo, trener je i voditelj škole vaterpola Tomislav Sović.

- Nedostaje im više natjecanja, ali i više natjecatelja. Vaterpolu treba popularizacija, iako znam da se sve manje klinaca bavi sportom uopće. Specifičnost vaterpola je što se počinje trenirati nešto kasnije pa se djeca do prihvatljivog uzrasta već opredijele za neki drugi sport, ali to je specifičnost vaterpola, kaže nam Sović.

Kao i ostale trenere, i njega je još u 4. razredu osnovne škole u vaterpolo uveo trener Makovac i to na jednoj prezentaciji ovog sporta održanoj u školi. Nažalost, kaže Tomislav, ovaj mehanizam više ne funkcionira tako glatko. Naime, nekoliko nedavnih pokušaja da ovaj sport promovira po školama nije urodilo plodom. Ipak, sretan je onime što vidi u školici plivanja koju vodi.

- U školi je 16-17 dječaka i svi vole vaterpolo i predani su. Vidjet ćemo s vremenom koliko će ih ostati. Roditelji se ponekad plaše grubosti pa se ne odlučuju dovesti djecu, ali u stvarnosti je ovo jedan jako lijep sport, a voda, to je teško opisati. Voda je poseban medij za igru. Meni je vaterpolo predivan. Postoji nešto posebno kada izađeš iz bazena nakon treninga ili utakmice i osjetiš da ti se umorilo cijelo tijelo, kaže Sović.

Gol kakav mladi Nikola priželjkuje, saznali smo naknado, košta svega 2.000 eura. Tužno je pomisliti da su potencijalno veliki uspjesi ovog sporta 'ucijenjeni' tako malim iznosima, ali kada nedostaje, i malo je puno. Vaterpolo je u Puli sasvim sigurno sačuvao strast, ali teško se ne zapitati što je moglo biti da je bilo više mogućnosti. Nadamo se da će neka dobra duša omogućiti golove, kada već bazena nije bilo tako dugo, da se ne bismo i sutra pitali koliko je Damira Burića još moglo izrasti u Puli.

S razlogom ispred objektiva

Fotoreporter Istre24 Manuel Angelini jedan je od čuvara tradicije VK Pula i veteran ovog kluba te sudionik 6. memorijala "Robert Dorić" u kapici veteranskog tima.

Na fotografiji (koju nije slikao on), s trenerom Bekimom Račom.