Na golu pulskog nogometnog prvoligaša Istre 1961 od ove sezone kao standardni prvotimac stoji Franko Kolić – dvadesetdvogodišnjak koji je upravo na istarskim travnjacima napravio prve nogometne korake, da bi se u profesionalni nogomet u potpunosti zaljubio u Osijeku, gdje je proveo nekoliko lijepih sportskih godina.
Istra koju je 2018. iza sebe ostavio nije ni sjena ove današnje u koju se vratio, pa zasluženo uživa u zajedničkom napretku; rasla je Istra, rastao je on. I sada su na pobjedničkom putu.
Ali, put do svjetala velikog stadiona, dugačak za svakog sportaša, zna biti posebno težak i surov za djecu iz malih mjesta te nerijetko moguć jedino ako se u jednom trenutku - ode od kuće.
Tko to bolje može znati od Franka - mladića iz sela Orbanići, smještenog daleko od velikog grada i reflektora stadiona!? Njegova priča je prava istarska priča - ona o upornosti, o preprekama i, povrh svega, priča o snazi obitelji koja upreže sve snage da jedan talentirani sportaš stigne što je dalje moguće, da stigne do cilja. Jer biti iz Orbanići znači biti školarac u Vodnjanu, nogometaš u NK Smoljanci u Savičenti, putnik do Pule…
Zbog svega ovoga Franko i danas puno razmišlja o tome što sportskoj mladosti u Istri nedostaje i, kada jednom u budućnosti okači kopačke o klin, volio bi upravo mladim istarskim talentima pomoći da nađu put i postanu ono što je danas on - prvoligaš, prvotimac, profesionalac.
I, naravno, zvijezda svog kraja - sela Orbanići koje je na njega ponosno, jednako kao i on na njega. No, Franko neće zaboraviti naglasiti da on ondje nije prva zvijezda. U glazbeno nebo ime ovog mjesta već je okovao Alen Vitasović, a Franko ga je sada proslavio u sportskim nebesima.
Ipak, kao dijete uopće nije planirao postati golman...
"Morali su me ozbiljno nagovarati da stanem na gol"
Kako je započela Vaša nogometna priča?
- Počeo sam u NK Vodnjan sa šest godina, kada sam krenuo u školu. Roditelji su mi savjetovali da izaberem neki sport i odmah sam započeo trenirati nogomet. Tamo sam bio dvije godine, a onda sam prešao u Smoljance u Savičenti i tamo ostao do nekih 11-12 godina, kada sam došao u Istru. Tu sam došao u mlađe pionire, doveo me trener Igor Kranjc.
Takav put nije moguć bez podrške obitelji..
- Nije. Moji su me dovozili i imaju velike zasluge sto se tiče svega! Jako sam im jako zahvalan. Mama, tata, nonići… svi su funkcionirali zajedno da bi mi to omogućili. Vožnja u školu, njihovi odlasci na posao, moji treninzi. Trebalo je voziti od škole u Vodnjanu i na nogomete i tako stalno u krug. Bez njih teško bi to moglo tako…
Kako je izgledao dolazak iz Savičente u veliki klub?
- Neke sam dečke već znao sa selekcija, ali to je ipak bila velika promjena. Još onda je to bila jako velika promjena.
A kada ste uopće stali prvi put na gol? Je li to prva želja?
- Ne, na gol mi se nije išlo! Prvi put sam branio Još u Vodnjanu. Klub nije imao golmana i trenerica Branka me stavila da branim. Nisam bio za to! Čak su me morali ozbiljno tjerati i nagovarati. Ma zapravo mislim da rijetko tko želi biti golman u početku. Svi bi htjeli biti špice i zabijati golove. Ali, kada otkriješ da si u nečemu dobar, onda to krene!
Imate li uzora među vratarima?
- Iskreno, nemam nekoga konkretno. Dok sam još zamišljao da ću igrati u napadu, divio sam se Fernandu Torresu, ali nemam takav neki uzor među golmanima. Umjesto toga, volim spomenuti ljude s kojima sam radio – Ivicu Ivušića, Marka Malenicu i Lovru Majkića. Kroz njihovo iskustvo i gledajući njih shvatiš što još moraš nadopuniti kod sebe i kako to treba izgledati na nekom visokom novu.
Odlazak golmana Lovre Majkića na kraju sezone me nije uzdrmao. Svi se mi uvijek nadamo dobrim opcijama. Otvorilo se time mjesto za mene. Sada ja branim i mislim da je dobro ispalo za mene, a nadam se i za njega.
Prve utakmice ove sezone bile su stresnije nego što bi se netko tko preuzima poziciju prvog vratara mogao nadati, rekla bih. U prvi plan je došlo nekoliko nesigurnosti, a onda je pažnju zaokupio i famozni trenutak kada ste se okliznuli pred golom na utakmici s Dinamom. Izgubili ste loptu koja se odmah potom našla u nogama igrača Dinama i ekspresno završila u mreži. Istra je tada izgubila 3-0. Kako ste „stali na loptu“ nakon toga i kako se uopće oporavljate nakon utakmica sa sličnim situacijama?
- Treba biti jak u glavi. Ne treba razmišljati o tome previše. Desi se i gotovo je sada. Ideš dalje i nastojiš biti što bolji u budućnosti. Ako ostaneš u toj grešci, to onda vuče jedno drugo i toneš sve dublje. To je jedan jako bitan aspekt golmanske pozicije – naše se greške puno skuplje plaćaju od drugih.
Kada pogledate unatrag na utakmicu, uzruja li Vas jednako greška kao i neka nesretna okolnost nad kojom nisi imao kontrolu, poput proklizavanja na travi?
- Čak i ako ja napravim grešku, smatram da je to ljudski. Svi radimo greške, ali uvijek je to s nekim najboljim namjerama. Razlog nije nemar! Dogodi se greška jednostavno iz krive procjene. Jedini način je nastaviti dalje je zadržati bistru glavu.
Nogometno srce „polomljeno“ u Osijeku
Iz Istre ste otišli 2018. kada situacija nije bila bajna niti jako obećavajuća. Dolazak u Osijek je pak bio skoro ostvarenje svih snova.
- U Istri tada nismo imali trenera golmana, nismo znali hoćemo li ići na gostovanja… Nije bila dobra situacija i znao sam da ako želim nešto bolje, da moram negdje otići. Imao sam tada ponude iz Rijeke i Osijeka. Ljudi iz Osijeka su bili uporni. Glavni skauti Ivo Vranješ i Ivo Maras zaslužni su što sam pristao. Malo sam se plašio, ali roditelji su tada rekli – uvijek možeš otići na dva tjedna i, ako ti se ne svidi, vratiti se doma. Iskreno, ja sam nakon tri dana znao da ću ostati. Bio je to jako ozbiljan i dobar projekt što se škole nogometa tiče!
Kao nogometaš koji je prve korake napravio u manjem mjestu u Istri i „u širokom luku“ preko Osijeka došao do spremnosti da preuzme golmansku poziciju prvoligaša, budućnost nogometa za mlade igrače u Istri Franko vidi upravo onako kako je izgledala u Osijeku u vrijeme dok je on ondje učio „zanat“ - s puno dodatne infrastrukture koju bi u idealnoj verziji klub ponudio okruženju.
- Moje iskustvo iz Osijeka je odlično, iako nisam siguran da su i sada tamo uvjeti kao ranije. Za mlade igrače su važni smještaj i međuljudski odnosi. Onda je roditelje moguće uvjeriti da njihovo dijete dolaskom u klub radi korak unaprijed. Po svojim se roditeljima sjećam da je najvažnije bilo uvjeriti ih da njihovom djetetu neće ništa nedostajati.
U Osijeku su veliki naglasak stavljali na školu! Treneri su provjeravali ocjene i izostanke i bili u bliskom kontaktu s profesorima. Nismo imali teren na stadionu, ali svaki tim je imao svoj teren i svi su bili u gradu. To je bilo jako važno jer je sve bilo povezano i sve nam je bilo omogućeno. Konačno – važna je prehrana! U Osijeku smo na stadionu imali ručak, doručak i večeru.
Nažalost, priča s Osijekom nije završila jednako dobro kao što je počela..
- Da, Osijek mi je dao sve, ali mi je teško pričati o Osijeku jer se ružno završilo. Tamo sam se, mogu reći, zaljubio u nogomet i napravio taj iskorak u profesionalnu karijeru.
Koliko ružno?
- Ukratko, potjerali su me. Ponuđen mi je raskid ugovora. Ljudi koji su tada vodili sportsku politiku mene nisu vidjeli tamo. Na kraju su me natjerali da otiđem. To je baš bilo nakon sezone kada sam branio i taman smo bili ušli u Europu i sve je bilo u jednom lijepom naletu. Ali onda je trener Zoran Zekić dobio otkaz nakon prvenstva i nakon što smo ostvarili cilj s jednom mladom ekipom, sastavljenom uglavnom od domaćih igrača… Došla je neka druga politika sastavljanja tima, jednostavno.
Dobra okolnost u Vašem je slučaju bio povratak u vrlo snažnu, reformiranu Istru. Pritom, bio je to povratak kući! Kakav je osjećaj za dječaka iz Orbanići graditi profesionalnu karijeru na Drosini u Puli i braniti za jedinog istarskog prvoligaša?
- Predivan! Predivan! Ja se iskreno nikada, dok sam bio dijete, i nisam nadao nekoj nogometnoj karijeri, ali mi je uvijek bio gušt doći tu tatom gledati Istru. Moj jedini san s 11 godina, kada sam došao ovdje bio je igrati za Istru. Tako da je sada lijepo. Na svaku utakmicu dođu obitelj, prijatelji i to veliki broj i to je jedan drugačiji gušt koji možeš doživjeti samo tu.
Zaista niste očekivali da ćete imati profesionalnu karijeru u nogometu?
- Ne, ne! Ja do 12-13 godine nisam znao da se u sportu množe zarađivati novac (smijeh).
Kako se to dogodilo? Zaštitila Vas je obitelj, okruženje?
- Da. Mamina obitelj je bila aktivna u sportu, ali tatina ne. Njemu je sve ovo najstresnije. S mamine strane je nono igrao nogomet za Uljanik, kao junior i za Istru, kasnije za Ližnjan, a tamo je igrao i ujak. Oni su Putigne. A meni nije uopće opadalo na pamet da je moguće imati takvu profesiju.
Čime ste se onda mislili baviti jednom?
- Kao mali sam, vjerojatno zbog serija, imao ideju biti forenzičar, ali to je brzo splasnulo i stigao je nogomet.
Razmišljate li danas o ostanku u nogometu i nakon igračke karijere?
- Da, htio bih jednom biti trener golmana i znanje koje budem tada imao preusmjeriti na one kojima može pomoći. Ali, ne na nekom ekstra nivou. Ja se nadam nakon karijere doći u Istru, živjeti i ovdje i biti tu. Ne vuče mene neka velika karijera trenera golmana negdje daleko. Čisto zbog svog gušta i, ako mogu, da pomognem jednom još nekom iz ovih krajeva.
Imate tek 22 godine i pretpostavljam da će do „umirovljeničkih“ dana biti još igračkih ponuda izvan Istre…
- Ako jednom stigne neka dobra igračka ponuda, to je druga priča, ali to je neki prirodni put svakog nogometaša. Ako želiš doći do nekog višeg nivoa i zaraditi značajniji novac, moraš otići u pravilu negdje dalje. Sve je moguće. Prvi odlazak je bio šok, ali bio sam mlad i imao sam dovoljno posla pa je taj odlazak prošao bezbolno. Drugi put vjerojatno ne bi bilo posebno teško.
Planovi s Istrom
Držimo se zasad Istre. Od povratka iz Osijeka, u Istri ste promijenili tri trenera; Garciju, Tomića i Rieru? Jesu li ti stresne takve promjene?
- Nisu previše jer nije bilo nikakvih kriznih rezultata i ružnih situacija. Top su neke normalne promjene u nogometu. Takav je sport, takav posao! Nije toliko stresno koliko možda izgleda.
Igra s novim trenerom je jako ofenzivna. Kakav je Vaš dojam nakon tri utakmice s novim strategom?
- Dosta smo mirniji! Stiglo je neko novo samopouzdanje i mirnoća u igri i to puno pomaže. Igramo kompaktno.
Pomak se vidi i na terenu i s rezultatima. Je li veća psihološka promjena ili taktička?
- I jedno i drugo. Jedno vuče drugo.
Vratit ću se nakratko na prve ovosezonske utakmice. Ako bi se mogla izdvojiti jedna stvar koju Vam neki zamjeraju, bila ona greška ili ne, to je izostanak istrčavanja na loptu. Kako Vama zvuči takav komentar?
- Da, mislim da je u prvih par kola, igrom više faktora, to izostalo. Ali, mislim da je u posljednje tri utakmice to na normalnom nivou. Razumijem zašto se postavlja pitanje, ali mislim da sam to popravio. Razumijem ja to, to su stvari koje svi vide. Samo, jedna je stvar biti na tribini, a druga dolje (smijeh)…
Istra ima tradicionalno dobar odnos s navijačima, ali je li veći pritisak na vas „domaće“ igrače? Lisica je prešao u Dinamom, ali tu ste još ti i Maurić, zatim Paus-Kunšt i Celija?
- Da, to je veliki plus, ali i pritisak. Pohvale su veće, ali su i kritike jače. Ali to je dio posla s kojim su učiš nositi. Navijači Istre su uvijek podrška, i kad se pobjeđuje i kad se gubi.
A što kažu doma u Orbanići?
- Prate svi i vi navijaju za Istru. Ranije možda i nisu toliko, ali sada otkad ja igram, svi su u tome.
To je velika stvar za selo…
- Da, pogotovo što postoji još jedno ime iz Orbanići, Alen Vitasović. On je veliki nogometni fan, prati. Šalje mi poruke, čujemo se i njemu je jako drago da je još netko iz sela napravio nešto takvo. Malo je to selo, samo 120 stanovnika. Ponosni smo što smo iz Orbanići i držimo se svoga.
Par brzopoteznih pitanja za kraj.
Za koga navijate?
- Za Istru i Milan.
Idete li nekad na utakmice Milana?
- Još uvijek nisam imao prilike. Čim se prva ukaže, iskoristit ću je.
Nerado pitam jer bih se držala sporta, ali skoro da je standard u intervjuima - imate li djevojku?
- Nemam, nemam djevojku.
Dobro, onda ćemo to ipak spomenuti.
- (Smijeh)
Kako će teći pripreme za sljedeći susret s Dinamom? Poraz od 3-0 bio je vjerojatno najbolniji ove sezone.
- Ma, kao za svaku utakmicu. Sve su u HNL-u teške, svi su kvalitetni… Zadnji put nam je neki plan igre pao u vodu nakon ranog gola… Nismo mi u nastavku bili posebno loši, ali oni su bili jako dobri. Pa, pogledajte kako igraju!
A kakav je pressing pred sljedeću utakmicu, onu s Hajdukom? Bit će to susret s bivšim trenerom Garcijom, ali i tradicionalno nabrušen susret s Hajdukom, koji i na Drosinu dovodi najviše publike?
- S Hajdukom je neki malo drukčiji gušt igrati jer puno ljudi iz Istre tada dođe na Drosinu navijati za Hajduk. To mene iskreno muči u srcu. Bilo bi lijepo da ih pobijedimo kod kuće! Imamo mi šanse, da se razumijemo, u dobrom smo naletu! Imamo dobru ekipu, ne vidim zašto ih ne bismo pobijedili.
Koju poziciju zamišljate na kraju sezone?
- Mislim da imamo ekipu za Europu. Ili barem blizu. Mislim da ćemo se boriti za Europu.
O kom mjestu onda govorimo? Što očekujete?
- Ajde, neka bude četvrto.
I za kraj - da Istra jednom dočeka Milan na Drosini, bi li Vas boljelo stati na gol?
- Ne bi (smijeh). Ja sam igrač Istre, navijač Istre i Istrijan. Istra uvijek ima prednost!
