INTERVJU Dragulj Istre Raul Kumar: "Na treningu mi je teško čuvati Prevljaka, ali uživam, učim iz dana u dan"

Točno na svoj 18. rođendan, prije sedam dana, mladi stoper Istre, 190 centimetara visok Raul Kumar produljio je ugovor s Istrom do 2030. godine.

O stasavanju, obitelji, ocu bivšem pulskom odbojkašu, značaju pojedinih njegovih trenera još od pionirskih dana, razgovarali smo s ovim dragim, pristojnim dečkom kojeg krasi pobjednički gard, i to uoči današnjeg gostovanja na Maksimiru protiv vodećeg Dinama.

Kao izdanak Istrine omladinske škole, u studenom 2025. godine debitirao je za seniorsku momčad u Velikoj Gorici, ušavši u igru u 73. minuti, kada je zamijenio Mohameda Nasraouija.

U fokus šire javnosti došao je na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu nogometaša do 17 godina u Kataru, gdje su izgubili na penale u šesnaestini finala protiv Uzbekistana. Raul je u prethodnoj utakmici protiv Kostarike dao gol glavom u pobjedi 2-0.

Mediji su se uoči potpisivanja četverogodišnjeg ugovora s Istrom raspisali da Raula prate Inter, Milan, Chelsea.

Koliko takve informacije jačaju ili možda remete tvoje samopouzdanje?

To je samo motivacija za dalje. Lijepo je čuti kada te velikani traže i to je dobar znak da za sada radim dobar posao. Još je dalek put, mislim da sam na dobrom putu. Nadam se da ću na tom putu i ostati, pružati gledateljima dobar nogomet, a sebe nadograđivati iz utakmice u utakmicu.

Tko je najviše utjecao na odluku o ostanku u klubu?

Ponajprije je to odluka mene i moje obitelj. Mislim da se ovdje mogu jako dobro razvijati. Klub radi dobar posao što se tiče razvijanja mladih igrača. Razgovarao sam s roditeljima i s menadžerom i dogovorili smo da ostanem još ovdje. Koliko, to ne znam, ali za sada sam ostao i meni je stvarno jako drago zbog toga.

Dobrog stopera, koji je srce, stup obrane, čini dobro čitanje igre, skok, tehnika. Jesi li ti od početaka bio stoper?

Da, mada sam malo igrao i veznog, a u mlađim kategorijama ponekad i krilo. Ali od  U11, U12  igrao sam uvijek stopera... ponekad i zadnjeg veznog.

Koliko smatraš važnim  da stoper ima igru prema naprijed, tzv. progresiju koju ima naš Marešić ili Radeljić iz Rijeke?

To je svakako jedna dimenzija više. Kad imaš stopera koji zna napraviti progresiju, koji zna probiti linije, svakako pomaže ekipi da što prije dođe naprijed i dođe u poziciju da zabije gol. To je vrlina više za stopera, koja se u današnjem nogometu još više gleda nego ranije. Ako imaš obrambenu reakciju, solidan si stoper, ali ako imaš i progresiju, onda si stvarno stoper vrhunske razine.

Kako ti je na treningu čuvati Prevljaka?

Uživam, učim iz dana u dan kad igram protiv njega.

Je li ga teško čuvati?

Da, da. No, preko njega mogu se prilagoditi na ove ostale napadače. Kad vidim njegovo zadržavanje lopte, njegove kretnje... upijam sve što radi i pokušavam zapamtiti da li će to napraviti neki drugi tip napadača.

Sutra je prvo tvoje igračko iskustvo protiv Dinama, i to od prve minute. Što očekuješ? Imaš zahtjevnog Belju. Je li te trener posebno pripremao za ovu utakmicu?

Nije, mi imamo uvijek iste principe, iz utakmice u utakmicu. Radimo svoje, ne prilagođavamo se previše nikome. Igramo svoju igru. Na sve se igrače moramo prilagoditi. Nema tu druge. Tkogod bio, idemo jako na njega! Već smo jednom ove sezone uzeli tri boda Dinamu, ne vidim razlog zašto ne bismo i danas.

Visok si 190 centimetara, što je dobro za stopera.

Da je još 2-3 centimetra više, bilo bi još bolje, ali dobro.

Postigao si gol glavom protiv Kostarike na Svjetskom  prvenstvu za U17 u Kataru. Nije rijetko da i stoperi daju golove. Koliko ti je dosad to uspijevalo?  

Nisam baš previše zabio prošle sezone, a ni asistirao. Ovo mi je bio prvijenac za reprezentaciju. U tom trenutku mislio sam da sanjam. Nisam znao što se dešava, bilo mi je nestvarno. Eto, pomogao sam ekipi i pričalo se o tome.

Živiš na Verudi Porat. Tata Igor bavio se odbojkom, u klubu Centurion, a prije je, ako ne griješim, igrao i  košarku, dok se mama Kristina nije aktivno bavila sportom.  Koliko je tata zaslužan za tvoje stasavanje?

Jako puno! I mama i tata su uvijek bili uz mene, i kad je bilo teško, kad su bili problemi i kad je bilo manje teško. Tata, koji se razumije i bavio se sportom, uvijek je sa mnom provodio vrijeme, da li na igralištu, da li ispred kuće ili vani. On je u svakom trenutku znao šta se dešava sa mnom. I on je prolazio kroz sve to. Davao mi je savjete kad nešto nije bilo u redu. Puno mi je pomagao i pomaže.

I stariji igrač mogao bi se zanijeti interesom velikih klubova, moglo bi ga udariti u glavu. Možeš li se suočiti s time da u svojoj karijeri igraš samo u Hrvatskoj?

Svakako ciljam na više lige i trudim se da budem na top razini. Ali, da, kvaliteta hrvatske lige je iz godine u godinu sve veća, s bar 5-6 jakih klubova. A što se tiče zanošenja ponudama, vidio sam ja dosta igrača koji su otišli prerano.

Izgorjeli?

Da, izgorjeli u želji. Nije ih više bilo nakon dvije-tri godine.

Čini mi se mudrom odluka da do daljnjeg ostaješ u Istri.

Tako sam odlučio, ja, moji roditelji i menadžer. Mislim da smo donijeli dobru odluku. Istra je trenutno na četvrtom mjestu i borimo se za Europu, za sve. Tako da, evo, mislim da za moj razvoj trenutno nema bolje stepenice.

Debi za Istru imao si prije tri mjeseca u Velikoj Gorici. Jesi li imao tremu?

Vratio sam se sa Svjetskog prvenstva i nakon pet dana je bila ta utakmica sa Goricom. Nisam uopće očekivao da ću igrati, nisam trenirao sa ekipom.

Kako je bilo kad te trener pozvao sa zagrijavanja?

Trčim prema klupi, razmišljam u glavi šta sad. Tresu mi se ruke, noge. No kad sam istrčao na teren  nestalo je sve, samo fokus na utakmicu. I eto, odigrao sam, kako kažu, dobro. Slijedeću utakmicu sam bio u prvoj postavi, valjda sam zadovoljio kriterije.

Koliko ti je značilo za seniorsko stasavanje prošlogodišnje igranje za seniore NK Uljanika?

Svakako puno. Kad su mi pričali o Uljaniku, mislio sam šta ću sad tamo. Ali stvarno, prošla polusezona puno mi je pomogla da pređem tu razinu. U odnosu na juniorski, u seniorskom nogometu je puno jači podražaj, jači su dueli, skokovi. Na početku mi je u Uljaniku bilo malo teže, ali kad se uhodaš u cijeli taj njihov ritam... Imali smo odličnu ekipu, puno su mi pomogli i olakšali ulazak u prvu ligu.

Koliko je različita prvoligaška razina u odnosu na Uljanikovu poziciju kluba u trećoj ligi? 

Brži je nogomet, dosta brži nogomet. Uz to, tereni su bolji, ujedno i lakši uvjeti za igru. Ali i u trećoj ligi, u Uljaniku je kvaliteta. Tu su igrači koji su igrali nekad u prvoj ligi i koji tek dolaze igrati, koji su na dvojnoj registraciji, iz Osijeka, Hajduka. Svakako je to dobra liga za razvoj i meni je to iskustvo jako puno pomoglo.

Pukštas i Kumar

Ne sumnjam da ti najviše pomaže Dario Marešić kao mentor, kapetan, s kojim si u stoperskom paru. Šta si najviše naučio i učiš od njega iz treninga u trening, iz utakmice u utakmicu?

Najviše pokušavam dosegnuti njegovu mirnoću. Toliko je miran na lopti. Točno zna gdje treba stati u kojem trenutku. On ima toliko dobru percepciju igre, zna korak prije ostalih, a igru s loptom neću ni spominjati. Drugi ga igrači ni ne vide, a on ih ima pod okom i pogodi ih. Ili na 70 metara da idealnu loptu suigraču za dati gol.

Dobro, gledao sam tvoje highlightse. Nisi ni ti loš u dugim loptama.

Vidio sam tu kompilaciju.

Koje bi trenere posebno izdvojio koji su te trenirali od najranijih dana  do danas?

Svakako bih kao prvog izdvojio Harisa Devovića. On nas je prvo sve naučio ponašanju. Svi smo bili kao jedna ekipa. Naučio nas je ponašanju na terenu i van terena. Morali smo biti primjer ostalim ekipama. Tada to nismo razumjeli, ali sada kad se dođe u neke godine, stvarno se vidi da je to ono što zapravo prvo krasi dobru ekipu. Zatim, naučio nas je igrati nogomet, od noge do noge, po podu, bez nabijanja. Stvarno, iako smo tada bili mala djeca, bili smo dimenzija više za vršnjake iz drugih klubova.

U pionirskom nogometu učio me je trener Sergej Banović, koji mi je bio trener i u Uljaniku.  On mi je ponajviše pomogao za seniorski nogomet, učeći me u Uljaniku kako da se promijenim na višu, bolju razinu. A u pionirima smo napravili isto jednu dobru stvar: tada smo došli na peto mjesto, a pobijedili smo Hajduk koji nije imao ni jedan poraz. Naučio nas je igrati nogomet.

U kadetima i juniorima trener mi je bio Zdravko Marković. On mi je izgradio gard, da se osjećam kao lider, dao mi je kapetansku traku. Stekao sam gard prema ostalima, ali i naučio kako da se ponašam na terenu.

Znači, važna je psihologija? Glava?

Da, svakako. U nogometu je jako važna psihologija. Ja sam se susreo stvarno sa svime i svačime: od lošije forme, kritiziranja, pa dobre forme i toga da ti svi govore da si dobar. A ti moraš uvijek ostati na istom nivou.

Kako si se s time nosio sad kad se u porazima dobivalo golova?

Bude kritika, ali pokušavaš zadržati svoj mir.

Mislim da te navijači štede jer si ipak mlad.

Moguće, moguće. Za mladog igrača, još na stoperskoj poziciji koja nosi puno odgovornosti treba strpljenja. Ja se nadam da će me navijači, suigrači i cijeli stručni stožer znati ili moći istrpiti, jer kao stoper, kad preuzimaš odgovornost, nema nikog iza tebe da ti pokrije leđa.

Osim golmana, a Kolić je super.

Kolić je... nemam riječi, stvarno.

On je zbog par prvotnih grešaka dočekan kritikama u prvim utakmicama  iako je i na tim susretima odlično branio, a vremenom mi se čini da je ponajbolji golman u ligi.

Sigurno, ako ne i najbolji.

Tim više što su golmani velikih klubova nesigurni i opako kiksaju.

Kolić je, prije svega, odlična osoba. A kao golman, vidimo iz utakmice u utakmicu, čovjek je mačka! Tu se nema što reći. Vadio nas je dosta puta. Protiv Slaven Belupa nam je spasio bod. Protiv Hajduka nas je vadio. Možemo mi igrati kolikogod dobro, ali on je sjajan.

Tvoj reprezentativni  suigrač, dosad Dinamov stoper Leon Jakirović potpisao je za Inter.

Vrhunski je stoper, veliki smo prijatelji, igramo zajedno u reprezentaciji. Napravili su svakako dobar potez.

Marijan Budimir kao trener reprezentacije?

I kao osoba i kao trener je odličan. Svojim nas je principima rada doveo do svjetskog prvenstva. Pružili smo odlične igre na SP-u. Pokazali smo se u dobrom svjetlu. Jedno loše poluvrijeme protiv Uzbekistana i ispali smo. To je tako. To je Svjetsko prvenstvo. Za Budimira mogu reći sve najbolje. Da nije bilo njega, ne znam da li bismo uopće nastupili na Svjetskom prvenstvu.

Kako na sve gledaju tvoji prijatelji ne-nogometaši, ekipa iz kvarta, škole?

Pokušavam uvijek ostati isti. Meni je bitno da sam s njima dobar, da imam nekog van nogometa, s kim mogu pričati o nekim drugim stvarima. To mi stvarno puno pomaže, jer nije loše zaboraviti malo na nogomet, da ti nije cijeli život samo u tome. Tako da pokušavam ostati na istoj razini, a pogotovo da se ne uobrazim.

Tata ti ima firmu za  video nadzor. Koliko mu pomažeš? Završio si za elektroinstalatera.

Da, bio sam kod njega na praksi. Dobro je to iskustvo, bilo je odlično. Njegovi radnici su mi bili kao prijatelj. Uvijek je bila dobra atmosfera. Jasno da smo  pričali i o nogometu. Ma uživao sam.

Za koga tata navija, za Hajduk ili Dinamo?

Ne  prati baš puno nogomet, ali je više za Hajduk. Dolje imamo rodbinu. Za Hajduk više. Svi su u obitelji zapravo više za Hajduk.

Gdje se kupaš?

Na Stoji, ali budući da se tamo radi, idem s prijateljima gdjegod.

Ljeto ti je, pretpostavljam, najdraže godišnje doba?

Obožavam ga.

Kad budeš stariji, možda neće biti tako.

To vjerujem. Ali sad nema ništa ljepše. Trening, pa more, pa navečer malo van.