INTERVJU Pulski gimnazijalac Daniel Lukšić sam propješačio čak 154 kilometra od Savudrije do Crne Punte

Da na mladima svijet ostaje i da nam mogu poslužiti kao primjer, govori priča o 15-godišnjem Danielu Lukšiću iz Pule, uspješnom gimnazijalcu i još uspješnijem planinaru koji je nedavno sam prepješačio čak 154 kilometra od Savudrije do Crne Punte.

Još inspirativniji je podatak da je s deset godina krenuo u osvajanje sva 152 vrha Hrvatske, za što mu je trebalo pet godina. Time je postao 299. Hrvat i jedan od najmlađih planinara, ako ne i jedini tih godina, kojemu je to pošlo za rukom.

S Danijelom smo razgovarali o smislu planinarenja, o boravku u prirodi, a ne pred PlayStationom, školi, ali i robotici. Otkrio nam je da ima puno izvannastavnih aktivnosti koje uspješno odrađuje, a još je i učenik pulske matematičke gimnazije.

Kako si se odlučio za taj pothvat?

To mi je u planu bilo još 2016. kada sam prvi put napravio Istarski planinski put i tada bismo planinarili nekih sat-dva, a onda sam poželio cijelu turu napraviti u komadu što bi značilo cijelo vrijeme hodati i spavati u planini. Odlučio sam ove godine iskoristiti priliku i to odraditi.

Jesi li se osjećao spremnim?

Ne.

Onda si rekao "Idem pa dokle stignem" ili "E, sad ću ići do kraja"?

Rekao sam sam sebi da ću ići do kraja iako uvijek postoji mogućnost da putem odustanem, što na kraju nisam. Bio sam na robotici do 21 sat jer smo se pripremali za natjecanje, bio sam bolestan i odmah prvi dan sam dobio žuljeve. Nisam se osjećao spremim, ali sam uspio doći do kraja.

Unatoč žuljevima i prehladi, uspio si doći do zacrtanog cilja?

Jesam!

Kako je išla tura? Kakva je bila staza i jesi li na njoj nailazio na prepreke?

Bio sam prehlađen, nos mi je bio začepljen, a prva dva dana bila su lagana jer je više-manje sve bilo ravno. Krenuo sam od Crne Punte kod Savudrije i prvi dan došao do Svetog Jurja. Od tamo sam sljedeći dan došao do Planinarske kuće Žbevnica koja se nalazi iznad Buzeta. Taj mi je dio bio najnesigurniji jer je najlošije markiran i loše održavan. Malo sam se gubio kod Buzeta, ali ne previše. Treći dan sam krenuo do Planinarske kuće Korita, od PD Glasa Istre, čiji sam član. Tamo sam se susreo s planinarima koje jako dobro poznajem i oni su me zaustavili i molili da ostanem na ručku, umjesto da idem dalje.

A ti si prihvatio ručak?

Jesam. (smijeh) I ostao na janjetini. Na kraju, kada smo razmišljali, da nisam ostao na ručku, uspio bih prepješačiti put u pet, a ne šest dana. Onda sam sljedeći dan išao od Korita do Brguda. Peti dan došao sam do jednog sela iznad Rapca s kojeg se prostirao pogled na Ćićariju i Učku. Zadnji dan sam došao do Crne Punte. Preskočio sam Labin jer se baš nisam osjećao dobro sa svim tim žuljevima, a bio sam i umoran.

Kakvi su bili vremenski uvjeti po putu? Jesu li se drastično mijenjali iz jednog mjesta u drugo?

Četvrti i peti dan puhala je jaka bura koja me doslovno ispuhala u nekoliko navrata. Morao sam hodati u koso da bih išao ravno po putu. Skoro sam zbog bure izgubio dnevnik u kojeg sam pečatirao pečate s vrhova. Baš me propuhala.

Kakav je osjećaj doći do kraja?

Bilo je i tužno i lijepo.

Zašto tužno?

Jer je put bio gotov. Htio sam još i nastavio bih rado iako su me mučili žuljevi.

A tata je bio pratnja?

On me dočekivao s autom i kuhao mi. Imali smo dogovor da se čujemo svakih pola sata.

Koliko dugo se baviš planinarenjem?

Praktički od rođenja jer mi se i roditelji bave planinarenjem. Vodili su me na izlete na Korita, na Dan društva i u Crnu goru kada sam imao samo tri mjeseca. Cijelo djetinjstvo vodili su me na velike izlete koje je tata organizirao, a koji su znali trajati i po deset dana, u Rumunjskoj, Bugarskoj, Makedoniji, Grčkoj i Albaniji. Tako sam i sam zavolio planinarenje i prirodu.

Što tebi planinarenje predstavlja? O čemu si razmišljao tijekom tih šest dana?

To me svi pitaju, ali nemam neki dobar odgovor na to. Razmišljao sam o svemu i svačemu, a pokušavao sam što više uživati u prirodi oko sebe.

Što te najviše motiviralo?

To je jako dobro pitanje na koje nemam odgovor. Jednostavno zbog užitka, da uživam sam u prirodi.

Slažeš se s tim da je čovjeku dovoljno da ponekad sam provede dan u prirodi?

Da. Priroda služi da se u njoj opusti i gušta.

Što kažu prijatelji iz razreda i općenito tvoji vršnjaci? Kako oni vide sve ovo?

Profesor Dragan Pantić koji mi predaje robotiku, odmah mi je rekao da sam lud što sam išao hodati 150 kilometara. (smijeh) Mnogi ne razumiju da ja uživam u tome i da je to sve skupa jako lijepo. Nekima je lijepo biti kući i igrati igrice tijekom vikenda, dok ja više volim planinariti i uživati u prirodi.

Jesu li neki od tvojih vršnjaka zainteresirani da se krenu baviti planinarenjem, sada kada su vidjeli tebe?

Baš i ne. Nije puno mladih zainteresirano za planinarenje. Ima ih nekoliko, možda u mom razredu jedan ili dva, ali ne previše njih. U mojoj osnovnoj školi nije bio nitko zainteresiran. Kroz sve te godine kojima se bavim planinarenjem, nije bilo nikoga tko bi mi se priključio za stalno. Svi bi došli, bili neko vrijeme i onda otišli. Nitko nije ostao.

Kako to objašnjavaš? Možda nisu dovoljno motivirani? Zašto odustaju tako lako?

Ne znam zašto. Dođe pubertet, zaljube se, imaju školske obaveze...

Ali i ti imaš jako puno obaveza. Kako to da ih sve uspijevaš odrađivati?

U osnovnoj školi imao sam više vremena. Sada vikendima i ne idem često na planinarenje. Iskoristio sam ove uskršnje praznike za to. Moramo što bolje iskorištavati školske praznike.

Što kažu profesori?

Svi su mi čestitali.

Mama i tata su ponosni?

Jesu, jako. Pet godina sakupljao sam sve vrhove Hrvatske planinarske obilaznice koja uključuje 152 vrha na kojima se nalaze pečati i ako ih se skupi, dobivaju se tri značke – brončana, srebrna i zlatna, a i priznanja – posebno, visoko i najviše, a ja sam dobio najviše jer sam obišao sve vrhove i skupio sve pečate i 299. sam u Hrvatskoj koji je sve to obišao.

Kada je to bilo?

Zadnji sam prikupio početkom studenog prošle godine, a fascinantno mi je da sam pet godina života posvetio tome i da nitko o tome, osim planinarskog društva, ne piše. Dobit ću još jedno priznanje jer sam prije nekoliko tjedana u jednom pohodu prošao IPP.

Koji ti je sljedeći korak?

Ovo ljeto planiram Velebitski planinarski put koji je dužinom kraći nego istarski, ima nekih stotinjak kilometara, ali su puno veće visine i visinske razlike što mi se čini jako zanimljivo. I naravno, želim ići u Sloveniju i tamo sakupljati pečate Slovenske planinarske poti, gdje su, možemo reći, prave Alpe i prave planine.

Koliko ima vrhova u Sloveniji?

Nekih osamdesetak čini osnovnu slovensku pot, ali vrhova ima znatno više.