Sport i rekreacija

U ŠUMI U ISTRI SAGRADIO KUĆU

LEGENDARNI KOŠARKAŠ DINO RAĐA "Kad god mogu odlazim u Istru i radim u vrtu – imam dosta poriluka, salate, blitve"

"Živim punim plućima. Kupio sam i zemlju u Istri, u šumi, na kojoj smo sagradili kuću. Uz to, imam mali studio u kući i sviram gitaru. Sviram od AC/DC-ja do Balaševića, što mi dođe", kaže Rađa


 
3 min
Istra24

"Živim punim plućima. Kupio sam i zemlju u Istri, u šumi, na kojoj smo sagradili kuću. Uz to, imam mali studio u kući i sviram gitaru. Sviram od AC/DC-ja do Balaševića, što mi dođe", kaže Rađa

"Otkad sam se makao od rada u Hrvatskom košarkaškom savezu, živim punim plućima. Još prije korone preselili smo se iz Splita u Zagreb, a kupio sam i zemlju u Istri, u šumi, na kojoj smo sagradili kuću pa sada kad god mogu odlazim u Istru i radim u vrtu – imam dosta poriluka, salate, blitve. Uz to, imam mali studio u kući i sviram gitaru. Djeca su narasla pa supruga Viktorija i ja više putujemo. Azijske zemlje su mi sjajne, a na zimu smo bili i u Peruu. Volim privatno putovati, upoznavati kulture, istraživati spizu na ulicama različitih gradova. Kada si sportaš, puno putuješ, ali ne izgleda to onako kako ljudi misle. Ne vidiš grad, upoznaš nove jezike, kuhinje, ali doslovno vidiš aerodrom, dvoranu, hotel, teretanu. A sviđa mi se i život u Zagrebu, navikli smo na aktivan život, sve je blizu autom, avionom, idemo dosta i na kazališne predstave, kaže legendarni košarkaš Dino Rađa u zanimljivom intervjuu u Novostima, u prilogu Nada, u razgovoru s Vedranom Bibić.

Ovdje prenosimo samo dio intervjua:

Košarkom ste se profesionalno počeli baviti relativno kasno, s petnaest godina. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo, tko je bio mali Dino Rađa prije nego što je postao košarkaš?

Htio sam biti profesor povijesti, uvijek me zanimala, možda zbog profesora iz osnovne škole Stane Krstulovića, legendarnog bivšeg igrača Hajduka. A dolazim iz tipične radničke obitelji, otac je bio vozač kamiona i autobusa, mater je bila inkasator pa šalturica, kasnije domaćica, odgajala je sestru i mene. I imao sam normalno, klasično splitsko djetinjstvo s didom i babom na Braču. Profesor povijesti nisam postao, išao sam u srednju školu za autoelektričara. Mater me usmjerila jer je otac imao garažu, a njoj je bilo bitno da imam sigurni kruh u svojim rukama.

Godine 1993. odlazite igrati u Boston Celtics. Koja je glavna razlika tadašnje europske i NBA košarke?

Mislim da to spominjem i u dokumentarcu, mi zapravo nismo imali puno prilike gledati američku košarku, nije bilo interneta, tek tu i tamo neka VHS snimka utakmice. Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, na kojima je hrvatska košarkaška reprezentacija osvojila srebro, igrali smo to poznato finale protiv Amerikanaca. Tada sam ja, ali i svi mi, zapravo shvatili da su i oni samo ljudi (smijeh). Dati dvadeset koševa najboljima od najboljih je pomoglo i meni, a mislim i drugim igračima, da shvatimo našu kvalitetu. Pričamo o ekipi u kojoj su igrali Michael Jordan, Magic Johnson, Larry Bird, Charles Barkley… ma svi znaju taj dream team. A kada sam došao u NBA, igra je jednostavno bila puno brža nego u Europi. Nakon svake utakmice imao sam osjećaj da sam paralelno bio i u teretani i na utakmici, fizička sprema je bila izrazito važna.

A igra danas?

Mislim da je razlika velika, naprimjer, napadači su u košarci jako zaštićeni, rekao bih da je danas lakše igrati. A igra se mijenja i radi vanjskih faktora, sponzora, pa vidite koliko traje timeout. Tako je i s drugim sportovima – kada promatrate Super Bowl, američku utakmicu svih utakmica, pa pola ljudi ne dolazi tamo da bi gledali utakmicu, dolaze popiti pivo. Na svaku utakmicu na koju idem kao gledatelj, navijač, dođem dosta ranije, zanima me zagrijavanje, ponašanje igrača, što navijači pripremaju. Volim sport, ne volim biti u dvoranama i na stadionima da me se vidi.

 Što svirate?

 Ma sve, od AC/DC-ja do Balaševića, što mi dođe.


Nastavite čitati

HND: Tražimo oštru reakciju države na pokušaj ubojstva novinarke Melite Vrsaljko

Na vrata kuće kolegice Vrsaljko u Nadinu kod Benkovca banula je Iva Perić, kći Ivana Vrsaljka, čovjeka koji je našu kolegicu fizički napao dan ranije, te ju počela vući za kosu i gušiti ne bi li ju natjerala da obriše snimke na kojima se vidi kako njezin otac fizički nasrće na novinarku jer je sa snimateljem prolazila pokraj njegova terena na kojem se počeo gomilati otpad * HND smatra kako ovaj slučaj drastično upozorava na uvjete u kojima rade novinari i novinarke te svi medijski radnici, koji su svakodnevno izloženi brojnim verbalnim, pa i fizičkim napadima, posebno u malim sredinama gdje do izražaja dolazi sprega institucija i lokalnih moćnika

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.