MLADENKA BUIĆ MADY prva je Hrvatica koja je završila TOR330: u šest dana pretrčala 330 kilometara uz tek nekoliko sati sna

Da ljudsko tijelo može podnijeti nevjerojatne napore proteklog je vikenda dokazala Mladenka Buić, Marčanka i prva Hrvatica koja je uspješno završila ultramaraton TOR330 – Tor des Géants. Pretrčala je 336 kilometara uz oko 26 tisuća metara visinske razlike, što odgovara visini otprilike triju Mount Everesta ili 19 Učki.

Ovaj je nevjerojatan pothvat simpatična Mady završila za 148 sati, 15 minuta i 56 sekundi, nešto manje od dva sata prije isteka vremenskog limita. Zauzela je 656. mjesto u ukupnom poretku te 35. mjesto u svojoj dobnoj kategoriji. Od 927 trkača koji su krenuli, do cilja ih je stiglo 690. Pritom je, kazala nam je, odspavala tek pet do šest sati.

Ova simpatična Marčanka, zajedno sa svojim partnerom Inotom i ocem Mladenom, raširenih nas je ruku dočekala u svojoj kući u Marčani i odmah nas ponudila omiljenim domaćim jelom – ukusnim kapuzom s mesom i krumpirima. Kako smo razgovor vodili nepuna tri dana nakon što je prošla kroz cilj, očekivali smo da će biti premorena i bez ikakve volje za sportom. A Mady nas je, u sportskom kombinezonu, dočekala riječima: „Taman sam se spremala otići na đir biciklom!“

"Baš moraš imati snažnu volju"

I sama priznaje da ne trči svaki dan, ali svakodnevno nastoji odraditi neki trening, a već godinama u Rojcu trenira i na TRX-u. Mladenka radi kao medicinska sestra na Odjelu endoskopije Opće bolnice Pula. Posao i strast za trčanjem nije uvijek najlakše uskladiti: 

– Posao te fizički umori, tu su i zračenja i slično. Baš moraš imati snažnu volju za kakvim hobijem. Kad kažem da idem na trening odmah nakon posla, kolege kažu da sam luda – govori kroz smijeh dok nam priča o tome kako je sve krenulo iz oklade sa sestrom, o čemu je naša novinarka već pisala. 

– Prva utrka koju sam istrčala bila je humanitarna. Mislim da je to bilo četiri kilometra na Kamenjaku, za pacijente s bubrežnim bolestima. I ta četiri kilometra izgledala su mi kao sada ovih 300 – priča nam.

Čelična tvrdoglavost

Kada pitamo Mladenku što joj omogućuje da izdrži i uspješno dovrši ovakve utrke, Inot i ona zajedno odgovaraju: čelična tvrdoglavost, sposobnost brze regeneracije tijela – zbog koje joj se već ponovno vozi bicikl – te mogućnost da brzo zaspi bilo gdje i na kratko, što je stekla tijekom bezbrojnih smjena u bolnici.

Mladenka ističe da joj puno više odgovaraju ultramaratoni, na kojima može trčati sporijim tempom i ne biti opterećena rezultatom. Ipak, uvijek postoji vremenski limit unutar kojeg mora svladati pojedinu dionicu ili završiti utrku kako bi rezultat bio valjan. Na ovako lude pothvate, priznaje, jednostavno je tjera izazov.

– Inače jesam za timski rad i dosta sam prilagodljiva, ali kada je trčanje u pitanju, baš volim ići sama. Rijetko mi trčanje s nekim odgovara i rijetko se osjećam ugodno. Tu moram spomenuti svoju Petru Perešu-Poljak iz Muntića. Ona mi je kolegica, a zajedno smo sjedile u klupi u srednjoj školi. S njom mi je najljepše odraditi treninge. Ja mogu svašta podnijeti, i mislim da je moja najveća snaga u glavi, ali ova je utrka zaista bila teška, i psihički i fizički. Boriš se sam sa sobom. Stalno su pred tobom neki usponi, jedan za drugim, i nikako doći do vrha. Krećeš se dva kilometra na sat i ne možeš brže. A kada napokon dođeš do vrha, slijedi nizbrdica. Ne znam ni sama što je teže. Meni je nizbrdo teže i tu gubim dosta vremena. Na usponima bih prestigla neke ljude, a oni bi mene ponovno prošli na nizbrdici – opisuje.

Nakon odrađene utrke su tenisice neupotrebljive

U ovu je utrku, kaže, ušla s velikom dozom poštovanja, pa i straha, jer je prošle godine odustala nakon približno 165 kilometara. Zbog velike nadmorske visine jednostavno je imala osjećaj da ne može disati.

– Prošle mi se godine dogodio baš ružan i neugodan osjećaj. Nisu me izdale noge ni tijelo, nego pluća. Postajala sam sve sporija i nikako nisam mogla uhvatiti vremenske limite. Nisam mogla ni potrčati nizbrdo. Zato sam ove godine odrađivala treninge u Sloveniji, s obzirom na veliku nadmorsku visinu. Nekada bih otišla na Učku, ali uglavnom sam trenirala na Grintovcu u Sloveniji, koji je visok nešto više od 2.500 metara. To je izravan uspon, a takvi su i usponi na planinama oko Courmayeura na ovoj utrci. Na kraju nisam osjetila nikakvu poteškoću. Čim smo stigli, odlučila sam žičarom otići na 3.200 metara, odakle se pruža pogled na Mont Blanc. Bila sam uvjerena da će mi to pomoći, a savjetovali su mi to i drugi trkači. Rekla bih da se na kraju isplatilo – kaže nam.

Dodaje da ne voli isplanirati čitavu utrku do najmanjih detalja, kao što to čine neki drugi trkači. Pokazuje nam jedini „šalabahter“ kojim se vodila: običan papirić s ispisanim nadmorskim visinama i takozvanim life bazama, u kojima su trkači mogli odspavati, pojesti nešto, istuširati se i zatražiti liječničku pomoć.

Do gore s jednim šalabahterom

Spavanje je na drugim mjestima bilo zabranjeno kako se netko ne bi smrznuo ili slučajno pao u provaliju, premda kaže da su ljudi ipak znali odrijemati uz rutu. Većih službenih stanica bilo je šest, približno svakih 50 kilometara, uz nekoliko manjih na kojima se također moglo kratko zastati.

U šest dana potrošila 50 tisuća kalorija

– To su stanice na kojima vas čekaju volonteri, tuševi, liječnici i čitava ekipa. Ipak, nije nužno da će biti slobodnog mjesta za spavanje jer kreveti mogu biti zauzeti. Zato smo za svaki slučaj imali ležaljku za plažu i negdje smo je doista iskoristili. Dobiješ jednu veliku putnu torbu u koju spremiš stvari za svih šest dana, a organizatori je prenose iz jedne life baze u drugu. Pratnja smije doći u određenu zonu, ali ne može sa mnom do kreveta i pomoći mi da nešto otkopčam ili slično. U bazama se saniraju žuljevi, ljudi se masiraju i čeka se na red. Dok ispred tebe pet ljudi čeka da im netko stavi flaster na žuljeve, također gubiš vrijeme. Prošle godine spavala sam već u prvoj stanici, a ove sam godine odlučila to preskočiti. Manje sam stajala radi tuširanja, saniranja žuljeva ili presvlačenja jer sve to oduzima vrijeme – kaže.

Kratko drijemanje u jednoj od stanica

Na prvoj stanici osjetila je mučninu upravo dok je jela, zbog čega je i povratila, no poslije je uspijevala pojesti „sve i svašta“. U jednom joj se trenutku, primjerice, javila želja za ribom iz konzerve ili za nekoliko suhih šljiva, što joj inače nije običaj. U šest je dana, kaže, potrošila oko 50 tisuća kalorija i odspavala svega pet do šest sati, u intervalima koji nisu trajali dulje od 45 minuta.

– U dvije mi se situacije tijekom noći toliko spavalo... a kako je bilo pravilo da se ne smije spavati uz stazu, rekla sam si da to neću raditi. Najprije sam pokušala pronaći glazbu koju bih pustila na mobitelu, ali bila sam toliko pospana da mi to uopće nije uspjelo. Onda sam skinula jaknu da mi bude hladno i da me ta hladnoća razbudi. Uspjela sam. Bilo je teško jer si na nekim dionicama potpuno sam i samo pokušavaš stići do sljedeće stanice. Ako uspiješ, tamo se regeneriraš, osvježiš te oporaviš fizički i mentalno.

Gužva na okrijepnim stanicama

U teškim kasnijim dionicama trkači zbog golemog fizičkog napora i nedostatka sna često upadaju u svojevrsno bunilo. Ni Mladenka nije bila iznimka pa nam je opisala svoj „film“.

– Trčali smo po nekom kamenju i imala sam osjećaj kao da smo robovi, da moramo raditi na nekoj vrsti plantaže i da je moja zadaća ondje nešto skupljati. Jedna Poljakinja koju sam upoznala negdje mi je na tom dijelu rekla da je blizu šator za okrjepu i da mora odspavati. Kada smo stigle do tog šatora, pomalo sam ljutito rekla Inotu: „Kako ona može ići spavati, a ja moram nastaviti raditi?!“ – govori nam kroz smijeh.

Inot dodaje da je u jednom trenutku djelovala razdraženo i pogubljeno. Počela je govoriti o trčanju krugova u Šijanskoj šumi, mislila je da joj nedostaje samo 40 kilometara iako ih je bilo još 120, a naljutila se i na čovjeka koji je skinuo majicu jer je mislila da se on može tuširati, premda ondje nije bilo tuševa.

– Hitno joj je trebalo sna, a kako je tvrdoglava, skoro sam morao dovesti liječnika da joj naredi da spava – kaže nam Inot.

Mladenkina stopala po završetku utrke

Mladenka dodaje:

– Imam prijateljicu iz Slovenije, Bojanu, koja je volontirala u jednoj stanici pri kraju, negdje oko 300. kilometra. Više mi je puta rekla da moram stići do nje kako znam i umijem i to mi je davalo snagu. Stalno sam razmišljala kako moram doći do Bojane da se vidimo i da se ondje istuširam. A onda sam počela razmišljati: „Pa zašto bih trebala toliko čekati? Imam svoju kuću, mogu se istuširati doma pa se vratiti kod Bojane.“

„Cinque ore“ do vrha

Vjerojatno najteži dio – a od silnih je uspona i nepristupačnog terena izbor zaista šarolik – bio je tridesetak kilometara dug uspon do prijevoja Malatrà, pri samom kraju utrke.

Broj je doživio nekoliko padova

– Inot me bodrio i govorio: „Ajde, to je još jedna Učka.“ Ali nije to samo tako, jedna Učka. Taj dio traje 30 kilometara. Ondje su sajle pomoću kojih se moraš penjati. Kada sam se približavala i vidjela ljude daleko gore, mislila sam da uopće nemaju veze s utrkom. Mislim da je to bio najteži dio jer si već potpuno iscrpljen. Gore su bili ljudi iz osiguranja pa sam jednoga pitala koliko još ima, a on mi je odgovorio: „Cinque ore.“ Ubio me! Ali pokazalo se da je bio u pravu. Pitala sam još mnogo ljudi koji su se penjali iz gušta i tih pet sati bila je najtočnija prognoza – smije se.

Koliko utrka može biti opasna za trkače, pokazuju Mladenkina svjedočanstva o padovima, sudarima i proklizavanju zbog kojeg je zamalo završila u provaliji.

Doma je ipak najljepše!

– Najprije me na nizbrdici pokupio trkač koji je sudjelovao u disciplini na 30 kilometara, u kojoj svi jure kao ludi. To je neki sasvim drugi svijet. Jednostavno sam pala, pregazio me kao psa. Od iznemoglosti sam pala još nekoliko puta, jednom pred stanicom za okrjepu, kada sam raskrvarila usnicu. Kako su ljudi bili blizu, počeli su vikati: „Dottore, dottore!“ Ma che dottore, rekla sam im, ja sam medicinska sestra! – smije se.

– Samo mi je to još trebalo, da slučajno moram odustati. Baš sam lijepo pala i još uvijek me boli. Dobro je da nisam polomila zube. Pred kraj su me ljudi upozoravali da će mi isteći vrijeme i da moram ubrzati. Dala sam sve od sebe, a kako su serpentine i put kameniti i prašnjavi, u jednom sam zavoju toliko proklizila da sam zamalo pala u provaliju. Zaustavila sam se i shvatila što sam upravo izbjegla. Kada se sada toga sjetim, pozli mi – opisuje padove prije nego što je stigla sasvim blizu cilju, kada trkači, dodaje, dobiju novu dozu snage.

– Dobiješ toliku snagu za trčanje da bi mogao još tko zna koliko. Misliš da ne možeš, psihički ti je teško prijeći cilj, ali tijelo može svašta.

Premda je tijekom utrke više puta ponovila da nikada više neće učiniti nešto slično, nakon povratka kući već izranjaju nove želje. Među njima je i Spartathlon, cestovna ultramaratonska utrka od Atene do Sparte.

– Doći do Leonide i biti okrunjena... Ali to je cesta, zahtijeva drukčiju pripremu i tijelo mora biti jako, jako, bez ozljeda. Sada ću napraviti pauzu i vidjeti u kakvom sam stanju, a onda početi trčati cestu. Najprije moram ostvariti normu za Spartathlon na nekoj drugoj utrci. Sve u svoje vrijeme! – zaključuje Mladenka.