Maraton se smatra najtežom atletskom disciplinom, ali i jednom od najtežih sportskih disciplina uopće. Maratonska utrka se standardno izvodi na dionici od 42,195 kilometara.
Mladenka Buić trči ultramaratone! Dakle, trči utrke koje su iznad 42 kilometara, a sama priznaje da 'dođe na svoje' tek nakon 30-tog kilometara. Tek tada za nju, kako veli, kreće uživancija.
Mladenka, ili kako je prijatelji zovu Mady, mnogi znaju kao glavnu medicinsku sestru na internom odjelu pulske bolnice. Četrdesetogodišnjakinja krhkog i nježnog izgleda, koja je haljinice i štikle zamijenila tajicama i tenisicama prije nepunih pet godina, iza sebe ima već dva svjetski respektabilna ultramaratona - Lake Balathon ultramarathon i Ultra Trail du Mont-Blanc.
U Mađarskoj je istrčala nevjerojatnih 211 kilometara u 28 sati i 36 minuta u konkurenciji 70 žena, a u cilj je stigla 15. i time postala prva Hrvatica koja je završila tu zahtjevnu utrku.
Početkom rujna istrčala je ultramaraton u Francuskoj - stazu dugačku 171 kilometar, ali s visinskom razlikom od 9,5 tisuća metara što je čini još zahtjevnijom. Jedina je žena iz Hrvatske koja je prošla ždrijeb za tu utrku.
Jednu od najprestižnijih i najzahtjevnijih svjetskih ultra trail utrka, koja se proteže preko tri države, uspjela je istrčati za 44 sata i 25 minuta.
U ukupnom plasmanu zauzela je 1.427 mjesto, ali je zato u svojoj kategoriji plasirana na fantastično 12. mjesto. Mladenka je nastupala za Atletski klub Sljeme kao jedina natjecateljica iz Hrvatske.
Nisam baš neki primjer
- Nisam baš neki primjer. Ovakvo trčanje veliki je napor za cijeli organizam i sigurno nije zdravo. Odricanja su velika, tijelo je pod stresom. Na Mont Blancu trčala sam neprekidno dva dana, potrošila 13 tisuća kalorija, to je nešto što kao zdravstveni djelatnik ne bih baš preporučila, no moja je ljubav prema dugim utrkama jača od svega, iskrena je naša sugovornica.
- Ima tu boli, umora. No to je nešto na što računam kada krećem u utrku. Za Mont Blanc sam bila toliko dobro spremna, znala sam što me čeka da posustajanje uopće nije dolazilo o obzir. Samo sam trčala i trčala. Bila sam puna snage, energije i utrku sam završila s tek nekoliko žuljeva kao uspomenom. Za par dana već sam bila ponovo u teretani, iako i sama znam da tijelo nakon ovakve trke zahtijeva dobar odmor. Često to ne poštujem i onda je napredak zapravo sporiji nego što bih htjela, ali jednostavno nemam mira, priča nam.
Za ultramaratone fizički se priprema mjesecima, a tjednima prije radi na logistici utrke. Kada se trči satima, bitna je i hrana koja je gorivo. Jede se, priča nam, u kratkim pauzama. Male količine i to ugljikohidrate.
- Pašta bolonjez, špek, čvarci... to je gorivo, bez toga nema energije. Bitno se i dobro rehidrirati i piti izotonične otopine. No, ma koliko bila bitna fizička sprema, bitnija je psiha, veli nam. I tu do izražaja dolazi snaga njezina karaktera - čvrstog i ustrajnog.
I naposve veselog; Mady, naime, na utrkama uvijek prati i usna harmonika kojom krati vrijeme prije utrka.
Uvijek može bolje, brže
U pet godina, koliko trči, Mladenka je iznimno napredovala: od prvih utrka koje je jedva svladavala do polumaratona, pa maratona do ultramaratona. Ona sama nije, kako veli, zadovoljna brzinom napretka. Uvijek se, dodaje, može brže, bolje .A sve je krenulo, prisjeća se, sasvim slučajno.
- Nikada nisam bila sportski tip, nisam kao dijete odlazila na neku sportsku aktivnost. Živjeli smo na selu, u Marčani, gradili hižu, imali kampanju i mislim da sam tu, od malena, stekla neke radne navike, vještine koje su me kasnije vodile kroz život. Jednog smo se dana sestra (deset godina mlađa) i ja u šali zapitale bi li mogle otrčati do babe, koja je živjela nekim 800 metara udaljena. Ispustila sam dušu, ali radi oklade, naravno, istrčala.
Sutra, kada smo krenuli u kampanju, odlučila sam stići tamo trčeći i tako je nekako krenulo. Jednostavno me povuklo, shvatila sam da mogu, da imam to u sebi i zanimalo me koji su moji limiti, koliko zapravo mogu trčati. Onda bi se pohvalila na poslu koliko sam kilometara otrčala toga dana i na nagovor kolega po prvi puta učlanila u trkači klub 'Run&fun'.
Nezgoda na Lungomareu
To je, doznajemo, učinila i iz razloga što je, trčeći u okolici Marčane, nekoliko puta imala neugodnih susreta sa psima pa je odlučila potražiti društvo za trčanje.
No ubrzo je shvatila da joj zapravo odgovara vlastiti tempo, da može trčati na puno dužim stazama od većine pa se, na nagovor prijateljice, priključila AK Sljeme i počela pripremati za duže utrke. Počeci, priznaje, nisu bili laki.
Pixsell/Saša Miljević
Na utrkama su svi bili brži od nje, a na jednom od treninga na Lungomareu doživjela je i nezgodu, pala i slomila ruku. Ni to je nije pokolebalo i kombinirajući vlastite treninge trčanja s treninzima snage i kardio vježbama krenula je pripremanje za trčanje na duge staze.
Prvu 'stotku', prisjeća se, pretrčala je u Slavonskom Brodu na državnom prvenstvu Hrvatske kada je to odradila brže od svojih,ali i klupskih očekivanja. Od tada su apetiti za kilometrima samo rasli. Prisjeća se kako je jednom, na utrku u sv. Foški otišla - trčeći.
- Očito je to nešto oduvijek bilo u meni. No trčanje je izazvalo velike promjene u cijelom mom životu. Počela sam živjeti drugačije, drugačije razmišljati - sportski.
Od promjene garderobe, toga da mi auto izgleda kao mala pokretna teretana do toga da se ovome trebalo doista ozbiljno vremenski posvetiti, što mnogima nije bilo ni lako za prihvatiti. Na sreću, danas imam suportere koji me prate na mojim utrkama i bez kojih sve ovo ne bi bilo moguće ostvariti.
Moj partner Inot koji je i sam trkač, moja prijateljica Barbara koja me uputila na AK Sljeme i koja me prati na utrkama. Kćer Viktoria, dodaje, za sada ipak više voli ples, no zato je mala nećakinja, kako ona sama za sebe kaže - trkačica i voli pratiti svoju tetu i na trčanju, priča nam Mady.
Mene trčanje jednostavno čini sretnom i drago mi je što sam pronašla to zadovoljstvo. Htjela bih još ubrzati, trčati još dalje. Cilj mi je postići svoj maksimum, a iskreno mislim da ga još nisam dosegla
Mjesečno istrči i do 500 kilometara
Razgovarajući o tome kako se priprema za tako zahtjevne utrke Mady veli da trči i trenira svaki dan, a u tjednu ima samo jedan dan odmora.
Trči rano ujutro prije posla, ili nakon njega. Trči, veli nam, i cestom, i šumom, voli dio od Hidrobaze prema Peroju... U auto su joj tenisice i uvijek je spremna potrčati. Mjesečno istrči između 300 i 500 kilometara!
Pixsell/Saša Miljević
- I meni se, naravno, ponekad neda. Mogla bih naći sto izgovora zašto preskočiti trenig, ali trening se zapravo odrađuje radi onog zadovoljstva, onog osjećaja kasnije, kada se završi, kada je čovjek zadovoljan što ga je ipak odradio, što je još malo pomaknuo svoje granice. Mene trčanje jednostavno čini sretnom i drago mi je što sam pronašla to zadovoljstvo. Htjela bih još ubrzati, biti još brža, trčati još dalje. Cilj mi je postići svoj maksimum, a iskreno mislim da ga još nisam dosegla, zaključuje naša sugovornica.
Na pitanje koliko su tu godine ograničavajući faktor Mladenka odgovara kako se ultramaratonima i inače bave stariji, dok su mlađi trkači najčešće sprinteri, pa smatra da je pred njom sigurno još dobrih desetak godina trčanja.
- Moj veći problem je taj što se nikad nisam bavila sportom, i što nemam sportsku podlogu. Puno je lakše nekome tko se cijeli život bavio nekim sportom, trenirao, krenuti trčati nego meni, pa se truditi moram još više, napominje.
Cilj Spartathlon
Mladenik cilj je iduće godine u rujnu istrčati 'Spartathlon ultra race' u Ateni. Riječ je ultramaratonu s dosta cestovnog trčanja i uspona, dugom čak 246 kilometara!
To je jedan od najtežih ultramaratona na svijetu i nitko ga iz Istre nije odradio dok se se u Hrvatskoj u njemu okušale tek tri žene. No, prije toga, u lipnju je Mladenki na rasporedu utrka 'Dolomiti extreme'. Ovdje se, doznajemo, trči 'samo' sto kilometara, no pritom se mora svladati visinska razlika od čak sedam tisuća metara!
Sa subotnje utrke Rab trail
- To nisu samo utrke, to je cijeli doživljaj. Svaka je utrka drugačija, upoznajete nove zemlje, nove ljude, jedno kompletno iskustvo, priča Mladenka o trčanju, s oduševljenjem koje posjeduju jedino ljudi koji su pronašli strast u svom životu.
Voljeli vi trčati ili ne, na ovome joj treba zavidjeti.
