Sport i rekreacija

Foto/video: sport, ali i kolektivni identitet

Veslači su naš ponos - Pula se mora vratiti svojoj luci!

Slika marljivih mladih ljudi, posvećenih tako lijepom, ne i komercijalnom sportu, spada u jednu od najljepših kolektivnih slika pulskog identiteta. Tim više jer je pulska luka i dalje, i nakon odlaska vojske i propasti Uljanika, svedena na nekoliko stotina metara prilično dotrajale i prepriječene "šetnice", i dalje bez pripojenog Muzila s južne te Sv. Katarine i Monumenti sa sjeverne strane zaljeva


 
2 min
Zoran Angeleski ⒸFOTO: Manuel Angelini

Slika marljivih mladih ljudi, posvećenih tako lijepom, ne i komercijalnom sportu, spada u jednu od najljepših kolektivnih slika pulskog identiteta. Tim više jer je pulska luka i dalje, i nakon odlaska vojske i propasti Uljanika, svedena na nekoliko stotina metara prilično dotrajale i prepriječene "šetnice", i dalje bez pripojenog Muzila s južne te Sv. Katarine i Monumenti sa sjeverne strane zaljeva

Uspavanim, i još više bezvoljnim Puljanima koji rivom voze ranom zorom na posao, oduvijek se pružaju idilične scene veslača koji naveliko treniraju u kružnoj dionici od veslačkog kluba, Mandrača, otoka Uljanik i nazad, dugoj oko 2.700 metara. Nije drugačije bilo ni danas.
Tako je i bilo gotovo i prije pojave automobila. Pulski veslački klub postoji kao Club Nautico „Pietas Julia“ od 14. kolovoza 1886., a poslije Drugog svjetskog rata kao Veslački klub "Istra".
Ta slika marljivih mladih ljudi, strastveno posvećenih jednom tako lijepom, ne i komercijalnom sportu, spada u jednu od najžilavijih, svakako najljepših kolektivnih slika pulskog identiteta. Tim više jer je pulska luka i dalje, i nakon odlaska vojske i propasti brodogradilišta Uljanik, svedena na nekoliko stotina metara prilično dotrajale i prepriječene "šetnice", bez posvemašnjeg životnog pripajanja Muzila s južne odnosno Sv. Katarine i Monumenti sa sjeverne strane zaljeva.
Zaljeva koji je svojom ljepotom, ali prije svega prirodnom zaštitom, (uz obližnji raritetan izvor pitke vode na Karolini) doprinio i nastajanju Grada bjegunaca i mitu o Jasonu i Argonautima, moreplovcima koji su od Kolhiđana na Crnom moru oteli zlatno ovnovo runo te bježeći Dunavom uzvodno došli do sjevernog Jadrana. Zaljeva koji je utjecao na gradnju Arene, kao i na najdalekosežniju odluku sredinom 19. stoljeća o izboru Pule kao glavne luke austrougarske mornarice.
Danas ta luka, taj zaljev u punom opsegu i ljepoti, nije luka Puljana! Više je to Bunarina, medulinska ili Vinkuranska vala. Pulsku rivu, noću prilično zamračenu, čak i u špici sezone izbjegavaju turisti, nakon što uoče da tu nema ni domicilnog stanovništva. To bi trebala biti tema političkih vizija, a ne jeftini kavanski populistički okršaji.
Vratimo se veslanju i današnjici. Kao i mnoge slične sportove, i veslanje nepravedno mimoilaze medijski reflektori. Nepravda je tim veća jer je ovaj sport Puli donio brojne medalje sa svjetskih natjecanja, svakako puno više nego privilegirani nogomet.
Ovdje fotografirani jutarnji treninzi veslača svih dobnih skupina sada su češći zbog aktualnih školskih praznika, koji završavaju ovog vikenda. Veslači su imali idealne uvjete, od mirnog mora do gotovo zamrlog plovnog prometa u zaljevu.


FOTO: Manuel Angelini

Nastavite čitati

Pula
 

Kako su se mladi Verudeži i Barakeri tukli šakama i kamenjem za granicu između Verude i Stoje, a zatim napuštali rodni grad

"Tullio Cerlienco, el fio del caliger de Veruda - sin postolara s Verude, upisao se u boksački klub Proletario čije je članove trenirao u gimnastičkoj dvorani škole Dante Alighieri slavni pulski boksač Otto Govich s Baraka. Tulliov me primjer privukao da idem u dvoranu učiti boksačke vještine željan da se konačno pošteno i tučem i tako napredujem u hijerarhiji dei muli de strada. Završio sam i na ringu, tukao sam se i krvario. Bio sam postao i šampion Pule u papir kategoriji na ponos svog oca", piše Krizmanić

Pula
 

Iz malog pulskog studija "Staša design" dizajnerska roba putuje u sve kutke svijeta. "Oduvijek sam govorila da ću biti ili učiteljica ili modna kreatorica"

Prije sam uvijek osmišljavala kolekcije iznova, a za izradu modela mi treba tri, četiri mjeseca, odnosno od crteža do modela koji ću izrađivati. Međutim, sada brend ima neku prepoznatljivu crtu i zato radim na starim modelima, malo mijenjam, prekrajam, prepravljam. To je proces. Dakle, radim ono s čim sam i počela i slijedim tu svoju prepoznatljivost, koristim iste materijale, ali druge boje i ubacim uvijek nešto moje, jer ne pratim baš modne trendove u svijetu. Općenito jako malo pratim modnu industriju, jer što manje gledam to bolje onda sam potpuno svoja, nema mogućnosti da me 'povuče' nešto tuđe, govori Staša Doblanović Randall

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.