DJEVOJČICA KOJA JE PREŽIVJELA VERGAROLU: Danas 84-godišnja gospođa Silvana Zimuel ispričala nam je kako se spasila od eksplozije koja je 18. kolovoza 1946. Pulu zavila u crno

Regina Cimmino, Livio Dorigo, Claudio Bronzin, Salvatore Palermo, Bruno Castro, Livio Rupillo, Antonio Fortunato, Giuseppe Berdini i Lino Vivoda (preminuo 2022.) osobe su koje smo i ovdje u Puli naučili prepoznavati kao svjedoke uzašne eksplozije koja se dogodila 18. kolovoza 1946  Vergaroli, tadašnje plaže s južne strane Pulskog zaljeva. Neke smo od njih često viđali u Puli, na komemoraciji koja se u posljednja dva desetljeća održava 18. kolovoza svake godine ispred Spomenika žrtvama Vergaroli, u blizini katedrale. Drugi su se pojavili u dokumentarcu L’ultima spiaggia. Pola fra la strage di Vergarolla e l’esodo Alessandra Quadrettija i Domenica Guzza, a tu je i Bruno Castro, Puležan koji dugo živi u Kanadi, a čije smo svjedočanstvo objavili prošlog ljeta na ovom portalu.

Imena spomenutih osoba poznata su već godinama, stoga nas je doista iznenadilo (i to ne samo nas) upoznati Silvanu Zimuel, danas 84-godišnjoj gospođu koja se također 18. kolovoza 1946. nalazila na Vergaroli i preživjela. Sreli smo je i s njoj razgovarali prošlog tjedna u Trstu,  na otvorenju izložbe „Zaboravljeni masakr. Vergarola i njezin heroj, doktor Geppino Micheletti 1946.–2026” u muzeju Civico Museo della Civiltà Istriana Fiumana e Dalmata.

Silvana Zimuel elegantna je i vedra gospođa, bilo joj je drago ispričati nam svoje iskustvo, a da se istovremeno nipošto nije htjela nametnuti kao protagonist večeri posvećenoj tragičnom događaju kojem je – jedina od prisutnih na izložbi – osobno svjedočila.

Silvana Zimuel rođena je u Puli 1942. godine, a u tom je gradu živjela, u Šišanskoj ulici, nasuprot bolnice, sve dok njezini roditelji nisu odlučili krenuti putem egzodusa. Veći dio života provela je u Pescari, ali nakon smrti supruga vratila se bliže Istri, te se nastanila u Trstu.

Premda joj je želja jednom doći u Pulu na komemoraciju žrtava Vergarola, Silvana Zimuel do danas to nije uspjela ostvariti, iako je to već učinila u Pescari i u Trstu. Njezina je priča još jedna od nebrojenih epizoda mikropovijesti u vrtlogu makropovijesti, još jedna mala ljudska priča u sjeni velikih povijesnih narativa.

U nedjelju, 18. kolovoza 1946., Silvana Zimuel bila je djevojčica, imala je samo četiri godine. Toga dana u uvali Vergarola održavala su se plivačka natjecanja društva Pietas Julia. Plaža je bila prepuna kupača, puno obitelji i mnogo djece. Malo nakon 14 sati odjeknula je strašna detonacija: eksplodiralo je 28 protudesantnih mina, neodređen broj njemačkih protupodmorničkih mina, tri eksplozivne glave torpeda, četiri punjenja TNT-a, pet generatora dima, ukupno 9 tona eksploziva.

Uslijed eksplozije život je izgubilo najmanje 65 osoba (mnogi su doslovno rastrgani, a njihovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, stoga bi broj žrtava mogao biti i veći od 100) i 211 ranjenih. Gotovo trećina poginulih bili su djeca ili maloljetnici. Točni uzroci aktiviranja eksplozivnih naprava nikada nisu definitivno razjašnjeni, niti se ikad ikome sudilo za strašno ovo djelo koje povjesničari danas smatraju atentatom, iako s još uvijek nepoznatim nalogodavcem i motivom.

Jedan od poznatijih detalja vezanih uz eksploziju na Vergaroli jest herojsko ponašanje doktora Geppina Michelettija. Iako je eksplozija na plaži prouzročila smrt njegovih sinova 9-godišnjeg Carla i 4-godišnjeg Renza, (ali i brata i šogorice), čak i nakon što je saznao za njihovu smrt, ostao je u pulskoj bolnici spašavati živote više od stotinu ranjenih u eksploziji, radeći više od 24 sata neprekidno.

„Toga dana bila sam tamo i igrala se na plaži baš sa sinovima doktora Michelettija, s Renzom, ali i s Carlom, iako je bio stariji od mene”, pripovijeda nam Silvana Zimuel, prizivajući trenutke koji joj se nikada nisu zamaglili. „Nakon svega što se dogodilo”, nastavlja, „možda je neprimjereno koristiti ove izraze, ali moram reći da je tada za nas djecu plaža na Vergaroli bila poput igrališta, igraonice, lunaparka. Jedna od omiljenih igara bila je skakanje u more upravo s onih cilindričnih mina za koje se vjerovalo da su inertne. S tih smo mina Carlo i ja skakali ne samo te nedjelje, nego i mnogo puta i ranije, tijekom tog istog ljeta.”

S desna: portret Jolande Nardin Micheletti, supruge dr. Geppina Michelettija; fotografija eksplozije na Vergaroli; portreti sinovi Geppina i Jolande Micheletti, Renzo i Carlo

Za razliku od Carla, rastrganog detonacijom, i Renza, čije tijelo nikada nije pronađeno, Silvana je preživjela. „Na more me toga dana odveo moj tata Olimpio”, kaže, „i oko 14 sati poželio je da ručamo. Hranu nam je pripremila mama, rođena u Rovinju; toga je jutra imala drugog posla pa nije došla na plažu. Naša je sreća bila ta što je moj otac htio da ručamo u hladu borove šume, no šuma je bila prepuna ljudi. Zato smo se uputili nešto dalje, do napuštene vojne stražarnice koja se nalazila na kraju šume, relativno daleko od plaže pa samim time i od eksplozije. U onoj stražarnici stražari vjerojatno više nisu boravili; sjećam se da je bila jako prljava, toliko da sam odmah htjela otići. A upravo nam je ta barakica spasila život.”

Silvana se pogledom udubljuje u jednu od izloženih fotografija i nastavlja: „Kad je došlo do eksplozije, sve se treslo. Sjećam se da smo kroz uske otvore stražarnice vidjeli ljude kako trče i bježe na sve strane. Neki su se pokušavali spasiti, drugi su tražili svoje bližnje kako bi provjerili jesu li živi. Kad smo izašli iz stražarnice, snažno su me dojmili komadi razne odjeće koji su odletjeli sve do grana drveća, gdje su visjeli zapleteni. Dobro se sjećam da mi je u pamćenju ostao miris krvi i spaljenog mesa; nisam znala da krv ima miris. Ponekad mi se čini da još uvijek čujem zvuk ambulantnih vozila koja su dolazila na mjesto tragedije i koja smo moj tata i ja susretali nakon što smo napustili plažu.”

Silvana Zimuel ni ove godine neće moći sudjelovati na komemoraciji žrtava Vergarole u Puli jer će upravo 18. kolovoza biti kuma na jednom otvorenju u Pescari.