Bruno Castro bio je na Vargaroli u trenutku eksplozije: "Vlastitim sam očima vidio raskomadana tijela i na plaži i u moru. Čuo sam kad se aktivirao detonator, te mine nisu eksplodirale same od sebe"

Užasna eksplozija koja se dogodila na Vargaroli 18. kolovoza 1946. godine prouzročila je strašnu smrt najmanje 65 osoba. No, s obzirom na to da su brojna tijela raskomadana, žrtava je zasigurno bilo više. Dogodio se, dakle, pravi masakr. U Puli. Ipak, desetljećima je bio „izbrisani masakr“, uklonjen ili pak izbačen iz kolektivne memorije grada i njegovih žitelja te o kojemu se, barem u Puli i ostatku bivše Jugoslavije, nije smjelo govoriti. Malo je značilo to što je, zajedno s bombardiranjima saveznika 1944.–45., riječ o (zlo)činu oružanog nasilja u kojem je, koliko god naše pamćenje kopalo unazad u prošlost, odjednom poginuo najveći broj Puljana vjerojatno od kuge iz 17. stoljeća.

Pravosudna istina

Eksplozija na Vargaroli ratni je čin koji se dogodio u mirnodopsko, ali burno mirnodopsko vrijeme. Naime, nakon završetka Drugog svjetskog rata, između svibnja 1945. i 15. rujna 1947., dok se čekala odluka s mirovne konferencije u Parizu o tome hoće li grad ostati talijanski ili će pripasti Jugoslaviji,  Pula se našla pod anglo-američkom vojnom upravom. Takva je neizvjesnost izazivala žestoke napetosti koje su često završavale nasiljem između suprotstavljenih građana Pule, tada uglavnom Talijana.

S jedne strane barikade stajali su Talijani antifašisti koji su željeli pripajanje Pule Jugoslaviji, uz ideološki preokret ka komunizmu/socijalizmu, a da su pritom uživali podršku jugoslavenskog komunističkog pokreta koji je djelovao u gradu te bio dominantan u ostatku već jugoslavenske Istre, počevši “s one strane” privremene granice nadomak Velom Vrhu.

Suprotstavljenoj strani pripadali su Talijani, također antifašisti, koji nisu bili spremni mijenjati državu, režim i jezik, a koje praktički nitko nije podržavao osim Talijanskog nacionalnog oslobodilačkog odbora (Comitato nazionale di liberazione CNL) koji je, djelujući u kontekstu države koja je netom izgubila rat, imao malo ili nimalo utjecaja na međunarodnoj sceni.

Poznati su sam događaj i njegove posljedice. Međutim, u smislu pravosudne istine, nisu nikad utvrđeni uzroci, dinamika i eventualni autori zlodjela.

Velik broj obitelji

Događaj, dakle. U nedjelju 18. kolovoza 1946. u uvali Vargarola na južnoj strani pulskog zaljeva održavale su se plivačke utrke u organizaciji lokalnog plivačkog društva Pietas Julia. Plaža je bila puna kupača, bio je tu veliki broj obitelji i djece. Nedugo nakon 14 sati dogodila se strašna eksplozija. Prema nekim izvorima radilo se o 28 protudesantnih mina, drugi govore o 15–20 njemačkih protupodmorničkih mina, engleska istraga utvrdila je „tri bojnih glava torpeda, četiri eksplozivne punjenja tritolom, pet dimnih generatora“, a prema drugim izvorima radilo se o minama još iz Prvog svjetskog rata. Eksplozija je prouzročila najmanje 65 mrtvih (gotovo trećinu činila su djeca ili maloljetnici), a ranjeno je 211 osoba. Gradom su zavladali bijes, dodatno nepovjerenje, strah.

Uzrok? Premda najnovija istraživanja u engleskim arhivima upućuju na to da se radilo o namjernom terorističkom aktu, istina utvrđena istragom ili civilnim i vojnim procesom ne postoji. Nikad nije došlo do suđenja, ni do ikakvog postupka.

Zna se, međutim, da su s mina detonatori bili izvađeni, a već je zapovjednik 24. britanske pješačke brigade M. D. Erskine u završnom izvješću istrage koju je odmah provela Civilna policija iznio mišljenje prema kojem je „eksplozivne naprave namjerno aktivirala nepoznata osoba ili osobe“.

Ipak, toj prvoj ranoj istrazi nikada nije slijedio sudski proces, čak ni protiv nepoznatih počinitelja, zbog čega su se s vremenom pojavile razne teorije: najbesmislenija je ona da je mine, bacivši na njih užareni roštilj, aktivirao bivši kapetan talijanske podmornice, Puljanin Vittorio Saccon, pijan i ogorčen zbog mogućeg pripajanja Pule Jugoslaviji. Istina je, međutim, da je obitelj Saccon, tesarska obitelj koja je u Vargaroli te nedjelje izgubila mnoge svoje članove, postavila zajedničku grobnicu na Monte Giru u kojoj počiva velik broj žrtava masakra.

Tko je kriv?

Najprihvaćenija je hipoteza da su atentat organizirale jugoslavenske službe, rukom sabotera i člana OZNE Giuseppea Kovacicha, i to s ciljem zastrašivanja Talijana, kako bi ih natjerali da napuste grad. Čule su se i suprotne glasine, prema kojima je iza masakra stajala režija talijanskih tajnih službi koje su nastojale svaliti krivnju na Jugoslaviju. No, općenito u doba Jugoslavije, možda i zbog toga što Tito o Vargaroli nije nikada izustio riječ, radije pustilo da događaj padne u zaborav, tako da većina novih stanovnika Pule, koji sada već od nekoliko desetljeća unazad čine većinu u gradu, sve do kraja devedesetih godina prošloga stoljeća nikada nisu ni čuli za eksploziju na Vargaroli. Nisu znali ništa o tome.

Posljedice? Izostanak pravosudne istine, iako se uzme u obzir činjenica da teroristički činovi kao zločini nikada ne zastarijevaju, ne priječi donošenje očitog zaključka. Neovisno o uzrocima i krivcima, „ta“, kako je rekla pulska pjesnikinja i spisateljica Ester Barlessi, „je bila kap koja je prelila čašu“ i upravo su nakon tog događaja mnogi pulski Talijani odlučili napustiti grad jer nisu bili spremni živjeti u onoj Jugoslaviji koju su, neovisno o (ne)pravilnosti njihove tadašnje percepcije, odmah nakon eksplozije doživjeli kao nalogodavca tog terorističkog čina.

Potresna fotografija

Dugi niz godina jedna od rijetkih fotografija eksplozija na Vargaroli bila je ona na kojoj se vidi golemi dimni oblak koji se digao u nebo nakon eksplozije, a snimio ju je ljekarnik Antonio Rodinis. Kasnije se pojavila i druga, potresna fotografija, na kojoj se vidi čovjek kako drži tijelo djevojčice čija je glava gotovo posve odvojena od vrata. Autor fotografije je nepoznat, no zna se da je čovjek koji je pokušao pomoći nesretnoj djevojčici bio je Mario Angelini, djed fotoreportera Istre24 Manuela Angelinija i šogor Bruna Castra, Puležana koji već godinama živi u Torontu u Kanadi, ali koji je tog 18. kolovoza 1946., u dobi od 14 godina, bio prisutan na plaži u Vargaroli.

Premda je devedesetdvogodišnjak, Bruno Castro još uvijek je čovjek bistrog uma, kontaktirali smo ga i ispričao nam je podosta zanimljivih detalja. Prvo pitanje koje smo mu postavili odnosilo se upravo na spomenutu fotografiju.

Potvrđujete li da je čovjek koji pomaže djevojčici na toj fotografiji Mario Angelini?

Svakako, on  je bio moj šogor, muž moje sestre Lucille koja je dan nakon eksplozije doživjela trudove od šoka kada je otkrila da je među mrtvima bila njezina najbolja prijateljica i kuma. Moj je bratić Gianni rođen sa sedam mjeseci. Mario je bio iz Rovinja, ali je živio u Puli gdje je radio i kao i trener plivanja. Nakon što je položio tu djevojčicu na kamion koji je prevozio mrtve i ranjene, naredio mi je, vičući, da odmah trčim kući i da se javim svojoj mami.

Jeste li ikada otkrili tko je autor te fotografije?

Ne, ali znam da je Mario imao i druge fotografije masakra u Vargaroli i, budući da je bio dobrovoljni vatrogasac, posjedovao je i fotografije tijela izvučenih iz fojbi. Pomagao je i sa žrtvama fojbi jer se nadao da će pronaći svog brata, bačenog u fojbu iako nije bio nizašto kriv. Sve je te fotografije uništio, bojao se, plašio se da bi mu mogle prouzročiti probleme s jugoslavenskim vlastima tog vremena. Sad je prošlo gotovo dvadeset godina od kada je umro Mario, čovjek koji je postao sijed preko noći zbog doživljene traume u ratu.

Mario Angelini

I vi ste te nedjelje bili na Vargaroli.

Da, bio sam tamo zbog plivačkih utrka, ujutro sam nastupao na 400 metara. Zatim, čekajući poslijepodnevnu utrku, ostao sam na plaži s prijateljima, sjećam se da su sa mnom bili Diego Marassovich, Mario Calci, Livio Giachin i Alessandro Ghersin. Sve je bilo mirno, činilo se kao da sudjelujemo na nekoj fešti, na jednom od onih događaja koje ovdje u Kanadi zovu piknik. Ali onda se dogodila eksplozija.

Gdje ste se točno nalazili u trenutku eksplozije i gdje se ona točno dogodila?

Ako gledamo na uvalu Vargarolu s kopna prema moru, ja sam bio više pomaknut na desnu stranu, tamo se tada nalazila zgrada s platoom (čak se i nekad na njemu plesalo) plivačkog društva Pietas Julia. Dakle, govorimo o području uz brodogradilište koje se potom zvalo „Crvena Zvijezda“. Ta zgrada Pietas Julie teško je pogođena u eksploziji i kasnije potpuno srušena, tako da joj danas nema traga. Eksplozija se, međutim, dogodila na lijevoj strani, blizu mola koji je i danas ondje. Treba reći da je uvala bila podijeljena zidom. Na desnoj strani bilo je civilno područje, a na lijevoj vojno.

Dakle, eksplozija se dogodila u vojnom dijelu, od civilnog odvojenom zidom. No ipak je izazvala tolike žrtve.

Razloga je više. Prvi je taj što je eksplozija bila silovita. Zatim treba uzeti u obzir da je rat bio gotov, gradom su upravljali Angloamerikanci koji na područjima vojne mornarice, poput onoga u Vergaroli, tada neaktivnog u smislu vojne prisutnosti, u trenutku kad u Puli više nije bilo talijanske mornarice, a još nije bilo jugoslavenske mornarice, nisu vršili strog nadzor. To znači da se moglo mirno prelaziti iz civilnog dijela u vojni, prolazeći uz zid i smočivši samo noge, a kada bi bila oseka, ni to. Osim toga, u vojnom dijelu bilo je mnogo kupača koji su stigli čamcima, a bilo je i mnogo brodica usidrenih na tom dijelu uvale. Velika većina poginulih osoba nalazila se u vojnom dijelu.

Jeste li u Vargaroli zalazili i ranije?

Da, mnogo puta. Tada smo se mi dječaci voljeli igrati eksplozivima, tražili smo barut na području bivše tvornice zastava na Fiželi, a često smo se zadržavali i u Vargaroli, privučeni upravo tim minama. Pokušali smo čak i izvući barut iz mina u Vargaroli, ali to je bilo nemoguće, bile su osigurane.

Bile su osigurane ali su ipak eksplodirale. Sjećate li se tog trenutka?

Igrali smo se „maneta“ (igre u kojoj se u ruku mora uzeti od jednog do pet kamenčića skupljenih s ravne stijene dok se ostali bacaju u zrak da bi ih se na kraju sve uhvatilo istom rukom) i čuli smo udarac, kao pucanj iz pištolja. Nedugo zatim dogodila se velika eksplozija.

Koliko dugo?

Otprilike deset sekundi, možda i manje.

I što je po vama bio taj pucanj?

Vrlo vjerojatno aktivacija detonatora. Te mine nisu eksplodirale same od sebe.

Rekli ste da ste te mine već ranije vidjeli. Možete li ih opisati?

Koliko se sjećam, bile su i sferične mine, tipične morske s „rožićima“, ali bilo je i drugih, te su bile cilindrične, slične plinskim bocama, na kojima smo znali “jahati”. Kasnije sam saznao da su to bile protudiverzantske mine koje su se spajale i služile za zatvaranje ulaza u pulsku luku. Po mome mišljenju, neke su potjecale još iz Prvog svjetskog rata.

Često se navodi da se radilo o 28 mina, ukupno 9 tona tritola, i da su sve eksplodirale. Možete li to potvrditi?

Ne mogu sa sigurnošću reći jesu li eksplodirale sve ili ne. Ali znam da je to bila strašna eksplozija. U prvom trenutku bili smo prekriveni dimom, nismo ništa vidjeli, a onda smo ugledali potresne prizore. More je postalo crveno od krvi, neka su stabla gorjela. Sjećam se vrisaka i plača ljudi. I nije to bio prvi put da sam se susreo sa smrti. Živio sam u Palazzinama, u Palazzini sedam kantuna, ali često sam se išao igrati na Monte delle Baracche, kod kamenoloma Max, i tamo sam u svibnju 1945. vidio leševe i njemačkih vojnika i partizana. Ali u Vargaroli je prizor bio mnogo gori, tijela su bila osakaćena.

Ima onih koji tvrde da su sve poginule osobe nalaze na plaži, a ne u moru – i time postale hrana galebovima – i da nije bilo raskomadanih tijela.

Ja sam toga dana bio tamo i vlastitim očima vidio raskomadana tijela i na plaži i u moru. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da su dijelovi ljudskih tijela odletjeli i među grane stabala, ali znam sigurno da je s tih grana nakon eksplozije visjelo mnogo odjeće. Moram dodati da sam najprije pobjegao, da bi se u Varagarolu vratio dvadesetak minuta nakon eksplozije, galebovi su još uvijek bili ondje, a njihova hrana bili su ljudski ostaci.

fotografija je snimljena 18. kolovoza 1946. prije nego li je došlo do eksplozije. Strelica pokazuje Marija Angelina dok Bruno Castro čuči treći s desna na lijevo

Sjećate li se je li ta plivačka utrka bila organizirana kao protalijanska manifestacija?

U to vrijeme imao sam 14 godina i nisam puno razumio politiku, ali znam da je ta plivačka utrka bila Coppa Scarioni i da pobjednici bi se kvalificirali za sudjelovanje u drugim utrkama kupa koje su se održavale u Italiji. Oni koji su organizirali događaj smatrali su se, dakle, dijelom talijanskog sportskog svijeta.

Sjećate li se komentara vaših bližnjih ili prijatelja nakon tog strašnog događaja?

Ne sjećam se puno, ostalo mi je samo u pamćenju da se kao osumnjičenik za zločin spominjao čovjek obučen u sivo ili crno koji je viđen kako se kreće u zoni mina.

Vi ste se u Kanadu preselili tek 1963., dakle kada je egzodus već bio završen.

Moji roditelji odlučili su ostati jer je moj otac bio uvjereni komunist. Ja sam otišao kada sam shvatio da su obećanja jednakosti iznevjerena, talijanski, moj jezik, bio je stavljen po strani i time su mi bile odsječene sve nade da ću za sebe i svoju obitelj izgraditi budućnost koja bi poštovala moj identitet.

Jeste li se vraćali u Pulu?

Naravno. Bezbroj puta, i s mojim kćerima i s mojim unucima. U Puli imam mnogo rodbine, mnogo dragih ljudi i mnogo uspomena iz djetinjstva i mladosti. Ja sam uvijek ostao Puležan.