Dobitnik volonterske nagrade Emil Spada: "Kad dijete potrči i zagrli te, to je duševna hrana - tada sav umor nestaje i znaš zašto sve ovo radiš"

Teško da postoji osoba u Puli i Istri, a da nije upoznata s radom humanitarne Udruge "Naš san njihov osmijeh", koja već šesnaest godina djeluje tamo gdje je pomoć najpotrebnija, a sustav najčešće kasni ili uopće ne dođe. I to rade baš na terenu, u neposrednom kontaktu s ljudima koji su se našli u teškim životnim okolnostima i gdje je potreba za pomoći najbitnija.

Sve to vrijedno i strpljivo organiziraju i obavljaju, od prikupljanja pomoći, podjele hrane i higijenskih potrepština, preko hitnih intervencija i logistike, ali i pomoći obiteljima koje su ostale bez krova nad glavom. Ova pulska udruga postala je jedno od najprepoznatljivijih imena humanitarnog rada u Istri i Hrvatskoj.

Suosnivač udruge Emil Spada, jedan od dobitnika Volonterske nagrade 'Danijela Ustić' za 2025. godinu, od samih početaka aktivno sudjeluje u svakodnevnom radu s korisnicima, volonterima i donatorima. Njegov angažman se ne svodi samo na organizaciju akcija, već uključuje fizički rad, krizne intervencije, duge boravke u skladištima, naročito u ovo blagdansko vrijeme, ali i stalnu borbu s administracijom i institucionalnim preprekama, koje rješavaju na korist potrebitih, ali ih koštaju vremena i novaca, što je moglo biti usmjereno onima zbog kojih postoje i rade.

U razgovoru koji slijedi, Spada otvoreno govori o samim počecima udruge, razlozima koji su njega i predsjednika Udruge Igora Loparića potaknuli na humanitarni rad, ali i o stvarnosti koju donosi volontiranja danas – od logističkih izazova, količina donacija, te o preprekama koje im na put volonterizmu stavlja, u ovom slučaju pulska gradska vlast, pa sve do potresnih priča ljudi koji se nalaze na rubu egzistencije.

Spada o tome govori bez uljepšavanja i bez zadrške, a razgovor donosi pogled na njihov humanitarni rad koji ostvaruju, i probleme s kojima se susreću, ali i s naglaskom da s volonterskim humanitarnim radom nemaju namjeru prestati.

Emil Spada dobitnik Volonterske nagrade Danijela Ustić 2025

Kako je došlo do ideje za pokretanjem Udruge 'Naš san njihov osmijeh'?

Predsjednik Udruge Igor Loparić i ja bili smo na rođendanu jedne prijateljice. Ja ne pijem, bio sam trijezan, Igor je malo popio, te je negdje oko dva ujutro, tamo na Lungomareu, došla ideja – hajdemo pomagati ljudima. I tada je sve jednostavno krenulo.

Dobro. Ali kako se dođe na ideju "Idemo pomagati ljudima"?

Pa, definitivno je u pitanju empatija. Lijepo je pomoći svakome, znači neovisno o vjeri, naciji, boji kože. Bilo da je riječ o životinji ili čovjeku. Pomogneš da napraviš dobro djelo i ne očekuješ ništa zauzvrat. Ako dobiješ 'hvala', to je velika nagrada. To je ono dobro.

Kako ste se organizirali na samim počecima?

Tijekom osnivanja, rekli smo – hajdemo pokrenuti nešto konkretno. Skupilo se, znači, mojih poznanika, Igorovih i drugih ljudi te smo oformili skupinu od nekih tridesetak ljudi koji su rekli: "Sada krećemo pomagati, onima kojima je to doista potrebno."

Znalo se dogoditi da smo dogovorili pomaganje, ali pojma nismo imali kome ćemo pomoći. Nismo znali koje osobe su u potrebi.
Onda bi uslijedilo istraživanje. Doći do neke osobe kojoj ćemo moći pomoći i koja ima stvarnu potrebu za pomoći.

Došli smo čak i do tri ili četiri obitelji. To su bile obitelji gdje su i muž i žena dobili otkaz – kao višak radne snage, završila sezona, sezonski radnici, bolesti i druge životne situacije.

I ono što je stvarno za pohvalu je to da su neki ljudi kojima smo pomagali, kasnije postali naši volonteri i dobri prijatelji.

Kako je izgledalo prikupljanje pomoći tih dana?

Jedan od primjera je da kada bi išli na piće. Ako je piće bilo pet kuna, svatko od nas dao je deset kuna. Taj višak novca smo skupili, napravili 'špežu' i dostavljali obiteljima. Dogodilo se da smo jednoj obitelji sa sedam auta vozili donacije. Toliko se toga skupilo.

Kada ste odlučili formalizirati rad?

Kada se cijela priča počela lagano širiti. Rekli smo – kako ćemo mi do institucija, do grada, do fondova? Hajdemo biti legalni.

Početno smo napravili ortački ugovor. To je jedna forma udruživanja. Iskreno, ni ja tada nisam znao puno o tome. Cilj je bio da službeno postojimo i da možemo djelovati zakonito. Nakon toga smo odlučili da ne moramo ovisiti o fondovima, gradu ili županiji. Da lakše funkcioniramo, odlučili smo osnovati udrugu.
Imali smo osnivačku skupštinu. Bilo je pitanje kako ćemo se zvati.

Krenuli su prijedlozi. Netko je rekao "Naš san njihov osmijeh". Rekli smo – okej, za sada neka bude tako, lako ćemo promijeniti i kao što vidite, do danas to nismo promijenili i to je ostao naš prepoznatljivi nazivi.

Kada ste dobili prvo veće priznanje za svoj volonterski rad?

Nakon dvije godine rada dobili smo nagradu Vlade Republike Hrvatske za humanitarni rad. Nakon samo dvije godine. Bili smo jako ponosni na postignuto. Nakon toga je Igor, kao predsjednik udruge, dobio nagradu Ponos Hrvatske. I dalje smo dobivali razna priznanja za postignute rezultate i humanitarnom radu.

Koliko vam osobno znače nagrade?

Lijepo je dobiti nagradu. Imaš neki osjećaj priznanja, ali ne patim od toga. Bitnije mi je da zajednica prepozna rad. Znam da sam jedan mali dio nečega što je nastalo i čini dobro.

Koliko vremena ulažete u volontiranje i kako usklađujete volontiranje s privatnim životom i poslom?

Nekad sam znao odraditi i preko tisuću volonterskih sati godišnje. Sada je to oko 600–700 sati. U prosincu, kad traje akcija "Jedna za druge", znao sam samo u skladištu odraditi i do 380 sati. Radilo se od jutra pa do drugog jutra sljedećeg dana. Nosili smo donacije, slagali pakete, vozili po cijeloj Istri.

Već godinama uzimam godišnji odmor isključivo u prosincu. Ne koristim ga tijekom godine. To mi je radni godišnji odmor u volonterske svrhe. Trenutačno sam na godišnjem od 28. studenog. do 16. siječnja godine pred nama. Radim svaki dan. Evo, sinoć sam do jedan ujutro bio u skladištu.

O kakvim se paketima pomoći koju donirate korisnicima radi i kakva je podrška donatora?

Naši paketi nisu simbolični. Vrijednost paketa je od 200 do 400 eura, ponekad i više. Cilj nam je da ljudi imaju hranu i higijenu za nekoliko mjeseci. Ako imamo – dajemo. Ako nemamo – nemamo. Tako radimo.

Ima jako puno ljudi koji pomažu, ali se ne žele javno eksponirati. Ima i ljudi za koje nikad ne bi pomislio da doniraju, a doniraju velike iznose. Zahvaljujući njima možemo funkcionirati i pomagati.

Spomenuli ste vaša skladišta, logistiku, velike količine donacija. Možete li to malo detaljnije opisati?

To je ogroman dio posla koji ljudi često ne vide. Znači, mi imamo stalno skladište za prikupljanje namirnica, gdje ljudi mogu donijeti donacije. To je neko osnovno skladište, hajdemo reći srednja razina.

Onda imamo skladište vezano uz samu akciju, dok traje akcija, gdje se prikuplja veća količina donacija. Imamo i financijski dio, gdje ljudi uplaćuju na račun, i onda s tim novcem kupujemo namirnice u trgovinama. Tu sve mora biti točno – po cent, po računu, sve evidentirano.

Dakle, imamo tri skladišta u Puli i jedno u Žminju. Plus smo prije imali i skladište odjeće i obuće, ali to više nemamo zbog nedostatka skladišnog prostora i manjak volontera. U ovom slučaju je efikasnija javna objava i brzo rješavanje konkretne situacije, nego gomilanja odjeće za koju se na "prvu" kako bi rekli vidi da je nitko neće preuzeti iz razloga poput zastarjelog dizajna, pohabanosti ili očito da je obitelj predala pokojnikov odjevni svečani komplet.

Kako danas rješavate potrebe za odjećom i obućom?

Danas to radimo direktno. Ako se pojavi takva situacija – netko nema što obući, ide u bolnicu, ima hitnu situaciju – mi to objavimo na Facebooku. I doslovno, u roku od tri minute, skupi se sve.

Donator se direktno povezuje s osobom koja treba pomoć. To je meni najdraže, jer donator odmah zna kome je pomogao. Nije ono "dao sam nešto pa tko zna gdje je završilo". Ovdje zna točno kome ide.

I neki ljudi su se nakon toga nastavili družiti, pomagati jedni drugima, pomagati prijevozima, terapijama, bolnicama... Posebno kad su u pitanju obitelji s bolesnom djecom ili bolesnim članovima obitelji.

Ranije ste naglasili blagdanski mjesec - prosinac, i ogromne količine donacija.

Istina, prosinac je najintenzivniji mjesec. Tad znamo imati i po 12 do 13 tona donacija koje prođu kroz skladište. To znači prikupljanje kombijem po cijeloj Istri, dovoz, slaganje, izrada paketa, popisivanje svega.

Tada imamo više donacija, pa možemo i više dati. Znali smo dijeliti i po šest tona paketa koje onda treba razdijeliti, popisati, evidentirati. To je birokracija užasna. Ali mi sve objavljujemo javno. Sve mora biti transparentno. Svaka "žvaka", kako ja kažem, mora biti vidljiva. Sve piše, sve se objavljuje, iako to uzima jako puno vremena.

Kako izgleda jedan konkretan hitan slučaj?

Evo, sinoć sam radio do jedan ujutro. Zove me socijalna radnica iz Centra za socijalnu skrb. Kaže – imamo ljude koji su gladni, nemaju što jesti. Institucije ne mogu odmah reagirati – papiri, odobrenja, procedura. A ljudi su gladni danas, ne za tjedan dana.

Došla je žena iz Valbandona. Napravili smo joj paket za tri mjeseca. Vrijednost paketa bila je oko 400 eura.

I inače mi ne radimo pakete od 10, 20, 30 eura. Ako radimo paket – to je konkretan paket. Vrijednosti su najčešće od 200 do 400 eura, nekad i 500, ovisno o situaciji. Pogotovo danas, s cijenama kakve jesu.

Kako planirate količine koje predajete potrebitima?

Akcija koja je u tijeku "Jedna za druge" je zamišljena tako da skupimo dovoljno u zimskom razdoblju, tako da pomoć traje do sezone. To su uglavnom hrana i higijena.

Dobivamo i stvari poput bakalara, pašteta, ulja, svega. I to se isto dijeli korisnicima. Ima ljudi koji daju jako puno, ali ne žele se eksponirati.

Ima odvjetnika, ima ljudi na visokim pozicijama, ima ljudi za koje nikad ne bi rekao da doniraju. A doniraju stvarno lijepe cifre. Zahvaljujući njima možemo funkcionirati i pomagati velikom broju obitelji.

Spomenuli ste problem predsezone i izbacivanja ljudi iz stanova.

Da, to je jedan od najvećih problema - predsezona. Ljude se izbacuje iz stanova zbog turizma. Imali smo slučajeve gdje su obitelji s djecom i bebama spavale u automobilima, parkovima, čak i na Fratarskom otoku. To je porazno. Institucije često ne reagiraju dovoljno brzo.

Ljudima kažu: možete ostati ako plaćate kao turisti. A to naravno ne mogu. To je sramota. To je pitanje kulture i empatije.

Kako reagiraju institucije u tim situacijama i je li odgovornost na lokalnoj ili državnoj razini?

Iskreno – slabo. Grad ima nekretnine, ali su često neuvjetne. Skladišta, derutni prostori. Ja znam puno ljudi koji bi, uz našu pomoć i pomoć građana, skupili donacije i uredili prostor da se može živjeti. Ali sustav ide sporo. Liste čekanja, birokracija.

Odgovornost je na svim razinama. I lokalnoj i državnoj. Nije to samo stvar jednog grada. Sluha jednostavno nema dovoljno na razini cijele države.

Dotaknimo se sada teme parkinga i odnosa grada prema udrugama.

Ta nas tema jako muči. Mi smo članica Humanitarne mreže Grada Pule. Grad je osnivač te mreže. Ne tražimo nikakav novac. Ne dobivamo nikakav novac. Ali smo imali omogućeno besplatno parkiranje za vozila koja koriste udruge.

Što se promijenilo?

Promijenilo se to da je s dolaskom novog gradonačelnika to ukinuto – svima. Bez ikakve obavijesti. Sada smo počeli dobivati kazne dok vozimo donacije. Imali smo do tada, svake godine, popis vozila – recimo pet vozila – kombi, vozila za prijevoz donacija, za selidbe, za transport drva.

Kako ste reagirali?

Pisao sam gradonačelniku. Prebacio me na javno savjetovanje. Pisao sam ispred Humanitarne mreže. Pisao sam Pula parkingu. Dobio sam odgovor u stilu: platite kaznu. Bez objašnjenja. Nikad nisam dobio jasan odgovor zašto nam je to ukinuto.

Koliko vam parking znači u praksi i je li problem riješen?

Jako puno nam znači. Mi nismo trošak Gradu. Parkiramo da bismo nosili donacije. Vozimo donacije od 0 do 24 sata. Bolnice, skladišta, korisnici – mi moramo parkirati negdje. Ako platim kaznu 10 eura, to je 10 eura manje hrane za nekoga.

Nakon javnog savjetovanja dali su nam pravo na jedno vozilo. Jedno. A mi imamo službeni kombi i privatna vozila koja se koriste za službene svrhe. Tražili su da vozila budu označena. Nema problema, označit ćemo ih. Ali ne razumijem u čemu je problem?

Mislite li da se to može riješiti jednostavnije?

Definitivno. Jednom odlukom gradonačelnika. Hitne službe imaju besplatan parking – policija, vatrogasci. Mi smo dio sustava pomoći. Ne tražimo novac. Samo da možemo parkirati dok radimo humanitarni posao.

Kakvi su planovi udruge za naredni period?

Stalno imamo planove. Trenutačno imamo program 'Junaci iz kvarta'. Djeca dolaze volontirati, popisuju donacije, slažu pakete i nose ih korisnicima. Sami vide cijeli proces – od donacije do predaje paketa. To je prava socijalizacija društva.

Imate li poruku za ljude koji razmišljaju o volontiranju?

Naravno, i samo jedno dijeljenje objave na društvenim mrežama je pomoć. Jedna pašteta je jedan obrok. Male stvari čine veliku razliku.

Spominjali ste i konkretne situacije s kriznim intervencijama.

Bilo je situacija gdje smo doslovno spašavali ljudima život. Pozivi hitnoj, nošenje ljudi, krizne situacije u pola noći. Radili smo stvari koje se uopće ne vide. Ne govorim to da se hvalim, nego da ljudi shvate da humanitarni rad nije samo dijeljenje paketa.

Ima puno takvih situacija. Jedna od najtežih bila je kad smo dijelili pakete i u jednom trenutku – više ih nije bilo. A kolona ljudi se ne vidi gdje završava. I vidim jednog čovjeka. Kad je čuo da nema više paketa, suze su mu krenule. Taj čovjek očito nije imao ništa. To mi je ostalo urezano.

Kako se nosite s tim emocijama?

Teško. Jer s jedne strane vidiš ljude koji nemaju ništa, a s druge strane vidiš one koji se ubacuju u isti taj red, a imaju sve. Ali onda opet dođe dijete koje te zagrli i sve se resetira. Dobiješ dvostruku energiju i možeš cijelu noć raditi s osmijehom.

Kad dijete potrči i zagrli te. To je duševna hrana. Tada sav umor nestaje i znaš zašto sve ovo radiš.

Koja je vaša poruka za kraj razgovora?

Pomagati ne mora značiti velike stvari. Donijeti vrećicu, pomoći susjedu, odnijeti smeće, otići u trgovinu. Ako ne možeš pomoći – nemoj odmoći. Dobar glas se širi. Jedna namirnica je jedan obrok. Kad se skupi puno malih stvari, dogodi se nešto veliko.