Postupak je vrlo jednostavan: na Googlu klikneš “legge assunzione disabili” (zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom) i pojavi ti se kratko i čisto obrazloženje talijanskog zakona koji uređuje odnos invaliditeta sa svijetom rada. Piše: “La disciplina sul diritto al lavoro dei disabili, Legge 12 marzo 1999, n. 68, prevede che i datori di lavoro con più di 15 dipendenti al netto delle esclusioni, siano tenuti ad avere alle proprie dipendenze lavoratori appartenenti alle categorie protette” (Disciplina o pravu na rad invalida, Zakon od 12. ožujka 1999., br. 68. predviđa da su poslodavci s više od 15 zaposlenih, bez izuzetaka, dužni zapošljavati radnike koji pripadaju zaštićenim kategorijama).
Zakon o pravu rada osoba s invaliditetom izglasan je 1999. godine, bio je tada napredan pravni okvir - poslodavac s više od 15 zaposlenih radnika dužan je zaposliti jednu takvu osobu. Praksa je sasvim druga.
Pokucaš na vrata nadležnog pokrajinskog ureda, a činovnik koji je zadužen pomoći obiteljima odgovara: “Signor mio, manca lavoro anche per i sani…” (‘Dragi gospodine, kako vam pomoći kad nema posla niti za zdrave…’). Gospodarska kriza je probavila dobronamjernost zakona? Da, sve stoji uz opasku: zakonodavac (država) je prilagodio zakon novim nepovoljnim gospodarskim uvjetima. Podzakonskim je aktima natjerao poslodavce na plaćanje novčane kazne koja im nudi zaobilaznicu. Lakše je platiti globu nego nekoga zaposliti.
Prikupljeni novac slijeva se u kasu pokrajinskih ureda za provedbu socijalne politike, tim se novcem zapošljavaju činovnici koji ti nude razne tečajeve osposobljavanja sina ili kćerke na neku vrst rada i tako iz tečaja u tečaj - godine prolaze.
Sveta obitelj bila je i ostaje mali otočić spasa. Jednom mi je predsjednik udruge osoba s invaliditetom regije Friuli Venezia Giulia priznao da u velikom broju slučajeva bračna zajednica reagira razvodom, a najčešće obitelj napušta muškarac. Josip i Marija zaštićeni su aureolom svetosti samo u svetim knjigama, život je daleko složeniji.
No, nije sve crno. Sin Gianni, koji boluje od Aspergerovog sindroma, stigao je u Trst u trećoj godini života, 1998. godine, jer je tada Italija bila naprednija: prošao je kroz cijelu školsku vertikalu (od vrtića do svršetka srednje škole) uz konstantnu pomoć potpornog nastavnika. Bio je uključen u razne i korisne aktivnosti udruge osoba s invaliditetom, njegov je društveni život bio ispunjen. Obitelj je odahnula.
Na svom FB profilu prije par dana napisao sam sljedeće:
“Moj intimni strah, s kojim živim svaki dan, pojavio se na naslovnici jednog lista. Što će biti s mojim sinom kad mene više neće biti? Radim na tome, imam plan, mislim, materijalni, novčani. Na to mogu utjecati. O svemu ostalom mogu konstatirati da je društvo daleko tolerantnije s osobama s poteškoćama, mislim na svijest. Ljudi rade na tome, u Rovinju je osnovana udruga i dobro radi. Skidam kapu. Današnje društvo je bolje od onoga iz doba mog djetinjstva. Pokojni Rino je u mojim mislima, trajno. Bježali smo od njega, rugali se jer je bio drugačiji. Svako toliko bi ušao u školsku zgradu, nastavnici su mu zatvarali vrata učionica. U ono doba to su bile normalne reakcije”.
Elio i Gianni Velan vanjski su suradnici portala Istra24