FANI BUGARIN: 'Nasilje je uvijek pitanje moći. Mi smo patrijarhalno društvo i imamo enormno puno prostora za preodgojem svih nas'

Fani Bugarin više od jedanaest godina djelatnica je Centra za građanske inicijative Poreč (CGI). Riječ je o ljudskopravaškoj, feminističkoj, mirotvornoj i neprofitnoj organizaciji civilnog društva koja zapošljava petero osoba i pruža besplatnu pravnu pomoć.

Povodom našem razgovor s Bugarin priznanje je koje joj je uručeno 20. rujna u Zagrebu, i to za unaprjeđivanje sustava pružanje podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji. Nagradu dodjeljuje Mreža za podršku žrtvama i svjedocima onim osobama koje su doprinijele smanjenju posljedica kaznenih ili prekršajnih djela nasilja, smanjenju posljedica trauma uzrokovanih počinjenjem kaznenih djela, te koje su svojim aktivnostima unaprijedile sustav podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja nasilja u obitelji u Republici Hrvatskoj.

Za početak čestitke na nagradi. Značajno je to priznanje i rezultat vašeg velikog zalaganja po pitanju podrške žrtvama.

Hvala vam. Voljela bih samo reći kako je Mreža podrške za žrtve i svjedoke kaznenih djela program koji je financiran od strane Ministarstva pravosuđa i uprave, a čini ga 11 organizacija civilnog društva iz cijele Hrvatske. Program vodi Ženska soba iz Zagreba, a cilj mu je pokriti dostupnost podrške žrtvama i svjedocima u kaznenom postupku. Na pet Županijskih sudova u Hrvatskoj postoji odjel koji se time bavi, ali u ostatku zemlje ne postoji. To vrijedi i za Pulu, iako je u planu njegovo pokretanje.

Međutim, svi bismo trebali imati jednaki pristup pravu i pravdi, pa zato Centar za građanske inicijative Poreč pruža takvu podršku na području Istarske županije. Nacionalni pozivni centar za žrtve kaznenih djela i prekršaja 116 006 je broj koji je na razini cijele zemlje dostupan 24 sata na dan, sedam dana u tjednu. Oni su u rujnu obilježili desetljeće postojanja, te su ususret obilježavanju Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u Kući Europe održali konferenciju „Jučer, danas, sutra: Potrebe žrtava i svjedoka“. U sklopu tih događanja dodijeljena mi je nagrada za promicanje sustava podrške.

Ono što je meni jako važno u cijeloj toj priči jest to što je nagrada došla na prijedlog mojih kolegica i kolega iz cijele Mreže s kojima izuzetno dobro surađujem. Moram reći da nagradu doživljavam kao priznanje svima nama u uredu CGI-a.

Ovo nije posao jedne osobe, stoga čestitke idu i našoj pravnici Eleni Zahtila, ali i vanjskoj suradnici psihologinji Ivoni Orlić. Surađujemo nadalje i sa sucima, odvjetnicima, psihijatrima, predstavnicima policije… mislim da je taj sustav vrlo dobro posložen.

Kako u praksi izgleda vaš svakodnevni rad sa žrtvama i svjedocima kaznenih djela?

Dakle, ukoliko je netko žrtva ili svjedok, on ima – po Zakonu o kaznenom postupku i Kaznenom zakonu – određena prava. Njih ima čitav jedan popis, a koji mi naravno komuniciramo s njima. Emocionalna i praktična podrška jest ono prvo i najnužnije što pružamo žrtvama. To su tehničke i praktične informacije o njihovim pravima. Zatim idu besplatna psihološka i pravna savjetovanja, i ono što je najvažnije - pratnja na sud osobe od povjerenja.

Najviše za osobu/žrtvu možemo napraviti ako nam se javi još prije same prijave. Tada ju možemo pratiti na policiju, Državno odvjetništvo, kasnije na sud i Centar za socijalnu skrb, te joj tako pomoći u ostvarivanju vlastitih prava. Žrtve imaju prava, ali ona se najčešće ostvaruju na zahtjev, izuzev maloljetnih osoba koje ih dobivaju bez da ih zatraže.

Mi podršku pružamo tijekom i nakon kaznenog postupka, što je vrlo važno jer je žrtvama to ipak još neko vrijeme potrebno.

Sam kazneni postupak vrlo je složen, ali i vrlo jasan. Razumijevanje svakog koraka u svakom trenutku žrtvama je itekako važno. One su tad visoko traumatizirane, teško se nose sa svojom životnom situacijom, a pogotovo ako su u priču uključena djeca. Tu bude i straha od počinitelja te mnogo nepoznanica: gdje je on, je li u istražnom zatvoru, jesu li mu iskazane samo mjere, je li na slobodi, kako da se ona ponaša, što da kome prijavljuje…? Bezbroj je tu pitanja, a svaki je slučaj posebna priča.

Koliko vam je teško zadržati objektivnost i određenu emotivnu distancu tijekom takvih postupaka u kojima morate biti podrška ranjivim osobama?

Mislim da bi svi koji rade s ljudima trebali biti empatični. Empatiju bi trebalo osvijestiti i ona bi nam trebala biti pozitivni alat. S druge strane, moramo postavljati i granice da se možemo „sačuvati“.

Ne želim govoriti da je ovo težak posao ni da su ovo teške teme. Nije u redu da tako govorimo o tome jer kad nešto okarakteriziramo kao tešku temu, često propustimo priliku da o tome razgovaramo. A ako o tome ne razgovaramo, onda o tome malo znamo i samim time ne možemo ni promišljati kako ćemo promijeniti tu „tešku temu“ i kako će stvari ići na bolje.

S obzirom na svjedočanstva žena s kojima uglavnom i radite, koliko je otežavajuća okolnost tijekom prijave i postupanja po prijavi, ako je nasilnik povezan uz izvore moći?

Nasilje je uvijek pitanje moći. Nasilnici uvijek imaju poziciju moći koju onda koriste na takav način. Mi s današnjim danom radimo s preko 430 osoba u Istri. Nema istog slučaja, svaki je različit. A bilo je naravno slučajeva u kojima su se žrtve susretale s osobama koje su na poziciji moći. Ja nekako još uvijek vjerujem u sustav jer njega čine ljudi, pojedinci. Uvijek ima onih koji bolje razumiju i rade svoj posao, a i onih koji baš i ne rade tako. Neću o pojedinačnim slučajevima, međutim sigurno da je prisutan puno puno veći strah kad je žrtva svjesna da je nasilnik negdje na nekoj poziciji moći ili unutar neke institucije gdje može imati utjecaja na ishod. U tom smislu mi pojačano surađujemo sa svim institucijama i pojedinačno odrađujemo redovne godišnje sastanke gdje se i takve teme otvaraju.

Žrtvi nikada nije lako dati kazneni iskaz, i to je dio u kojem nastojimo najviše pomoći. Dakako, nikad ne ulazimo u sadržaj samog iskaza, ali u način smijemo – u smislu da ih pripremamo što i kako govoriti u postupku.

Što nam trenutno govore statistike i trendovi u Istarskoj županiji vezano uz nasilje u obitelji?

Dakle, brojke vezane uz nasilje u obitelji i nasilje općenito su cijelo vrijeme u uzlaznoj putanji. Međutim, povećani broj procesuiranih prijava ne mora nužno značiti da je i nasilje u porastu. Ljudi čini se postaju svjesniji nasilja pa ga češće prijavljuju, i svjedoci i žrtve.

Ali da, nasilje evidentno je u porastu. Posebno primjećujem porast nasilja među mladima i porast nasilja prema starijim osobama.

Dakle, među najranjivijim skupinama društva?

Da, uvijek to ide prema slabijima. Kažem, nasilje je uvijek priča o moći.

Kako komentirate najavu premijera Plenkovića oko uvođenja femicida u Kazneni zakon, a na što smo i predugo čekali s obzirom na to da smo treća zemlja u Europskoj uniji po broju femicida? Na to smo, naime, upozoreni još u srpnju od strane Europske komisije.

Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji su tri zakona koja bi trebala biti zahvaćena ovim najavljenim promjenama. One jesu nužne, posebno ako govorimo o femicidu. Ono što je bitno jest da još uvijek traje javno savjetovanje. Moramo konačno pravilno definirati sam pojam femicida.

Mi ćemo zajedno u uredu analizirati Nacrt i potom se na njega i referirati. Prema onome što se zasad dade iščitati iz reakcija raznih udruga i pojedinaca, izgleda da nisu svi zadovoljni načinom na koji se stvari mijenjaju.

Jesu li u kontekstu svega ovoga o čemu govorimo dovoljni postojeći kapaciteti Sigurne kuće Istra, ili su pak potrebe u našoj županiji trenutno i veće?

Koliko ja znam, potrebe su u svim institucijama s kojima surađujemo velike. Svi smo potkapacitirani i s ljudima i s vremenom. To se odnosi na policiju, Centar za socijalnu skrb, sudove i tako dalje. Problem s kapacitetima zasigurno postoji. Rješenje vidim samu u zapošljavanju stručnih i iskusnih ljudi, ali to je jedan tako zatvoreni krug. Dakle, problem je sustavni.

U kolikoj smo mjeri mi još uvijek zapravo patrijarhalno društvo i koliko još imamo prostora za „preodgoj“ u tom smislu?

Mi smo patrijarhalno društvo i imamo enormno puno prostora za preodgojem svih nas.

Za sam kraj, da se vratimo na femicid. Kako komentirate zastrašujući podatak da je gotovo pedeset posto žena ubijenih u Hrvatskoj život izgubilo „od ruke“ svog intimnog partnera?

To je strašno i ukazuje na potrebu promjena zakona, na postojanje rodno uvjetovanog nasilja i na činjenicu da nam je javni prostor prepun govora mržnje. To svakog dana možemo vidjeti na internetu, na portalima, u komentarima u kojima čitamo svakakve ludosti.

Vjerujem da nam treba svojevrsni „restart“ koji bi uključivao edukaciju, senzibilizaciju i razumijevanje. Treba djeci dozvoliti da odrasle pitaju sve što im nije jasno i odgovarati im konkretnim i primjerenim odgovorima bez standardnih fraza i floskula. To vidim kao početak nužnog „preodgoja“.